Ručkić krčkić

Ne, ne mislim na muškarce - mislim na životinje. Ovim zapisom se pridružujem apelu da im iskažemo miroljubivost, brižnost i odanost koje zaslužuju.

Svi koji imalo pratite blog znate da jako volim životinje. Vjerojatno ne znate zašto. A razloga je puno, puno...

Jedan njemački ovčar Rex, koji je zbog nekog defekta kukova izbačen iz Policijske škole za pse, naučio me hodati. Strpljivo me gurao njuškom po gaćama punim pelena i povlačio, nježno, nježno, za krhku ručicu. Sve dok se nisam uspravila. I zakoračila. Rex je i moje roditelje podučio odgovornijem roditeljstvu: Jednom su kolica i mene u njima ostavili na vrhu uzbrdice i sakrili se u šumu, kakti da vide što će Rex (hm... to je službena verzija). A Rex je stražario. Ni makac. Međutim, onda su se na dnu brda pojavili neki nepoznati ljudi i Rex se uzvrpoljio, stao se osvrtati gdje su moji... i slučajno repom gurnuo kolica. Fijuuuuu, krenuh nizbrdo! Rex za kolicima, koja je pažljivo uhvatio zubima i šapama, pazeći da ih ne prevrne, sveudilj režeći na neznance, i VRATIO IH na vrh staze.

Jesam li spomenula da Rex uopće nije bio naš pas? E pa, nije: službeni vlasnik mu je bio nekakav susjed koji o njemu uopće nije brinuo, zato se ovaj jednostavno doselio mojima. Ali, hebga, službeni vlasnik ima više prava od neslužbenih, zato ga je ovaj prodao i zato se ja ne sjećam Rexa... Osim povremeno, kad mi se učini da u dlanu osjećam topli dah i kad me preplavi blaženi osjećaj da sam sigurna i voljena.

Onda je došao Marko. Mačak. Dvije godine nakon što mi je umrla baka, dvije godine usamljeništva u velikom, mračnom stanu punom škripanja... Imala sam devet godina kad sam ga našla pod parkiranim autom; dvadeset i devet kad sam ga pokopala pod borom u vrtu mojeg nekadašnjeg doma... Marko i ja smo zajedno bili djeca, ali je Marko puno brže od mene postao zrela i odgovorna osoba: nikad me nije kaznio za prekršaje za koje bi drugima bez pardona odrapio ogrebotinu ili zarinuo zube; nevjerojatno je strpljivo podnosio igre u kojima sam ga oblačila u lutkinu odjeću, vrtila oko sebe držeći ga za istegnute prednje šape ili za rep izvlačila iz "dvorca" koji sam napravila igračkama od izvrnute pletene foteljice i malo gaze.

Marko je sa mnom pisao zadaće; čitao knjige; provjeravao ljubavna pisma; i nadzirao s prozora moje prve, srednje i zaručničke zagrljaje. Kad sam se udala i odselila, zalegao je na moju staru spavaćicu. Ustao bi jedino kad bih došla u posjetu, da se mazi, da prede kao nikad... Na toj spavaćici je i uginuo, gluh, slijep, inkontinentan. Pomogli smo mu u tome. Nije mogao sam; a nije ni zaslužio da bude sam.

Ah, moj Marko je zaslužio toliko, toliko više od ovog kratkog zapisa - zaslužuje knjige, slikovnice, predstave, film... Ah, da, bio je i glumac, u reklamama: čak je i zarađivao za mene.

I vidite, zato vam ja ne razumijem pitanje kad me netko sretne i kaže "Jel' još uvijek imaš onog psa/mačka?" Naravno da ih imam! Sve dok su živi, imam ih i oni imaju mene.

Jer kućni ljubimac, bio to pas, mačka, ptičica, hrčak, neki reptilić, ribica... NIJE IGRAČKA. To je živi stvor koji ovisi o nama. I kojem smo u samome startu, mi ljudi (u smislu čovječanstva) oduzeli neke izbore: uskratili im samostalnost. Odučili ih od strategija i nagona kojima su nekoć brinuli za sebe. Ponekad zato jer nam je bilo potrebno da brinu i za nas, a ponekad i zato jer NISU IGRAČKE, ali su društvo, jer su zabavni, jer su topli, jer su privrženi, jer su lijepi i jer IMAJU OSJEĆAJE. I misli. Da, imaju misli, končano to i znanost priznaje.

Ali, prije i iznad svega, životinje su SLABIJE OD NAS. Osuđujemo ljude koji se iživljavaju na slabijima od sebe, zar ne? Pa, oni jesu, svi odreda, čak i ako imaju 70-ak kila i izgledaju krvoločno. Slabiji su. Ne mogu bez nas.

Vidite, i mi smo životinje. Zato se moj drugi blog zove "Životinjsko carstvo" i zato se tako često prepoznajemo u slikama koje objavljujem. Evolucija je hiroviti proces: tko zna, možda jednog dana mi budemo kućni ljubimci nekoj drugoj životinjskoj vrsti... I sigurno ne bismo voljeli da nas izbace na ulicu (= divljinu) kad im postane teško brinuti o nama; da nas zatvaraju i vezuju i ne daju nam protegnuti se, da nas otruju ako smo glasni, da odsijecaju glave našim potomcima iz vica i zabave (da, vidjela sam mačiće kojima se netko tako "poigrao"), da naše mladunce stavljaju u vreće i bacaju u rijeke ili ostavljaju pored prometnih cesta... Samo zato jer mogu. I to nekažnjeno.

Kako pomoći ostavljenoj životinji? Ako je možemo sami udomiti, to je najbolje. Onda je odmah treba odvesti veterinaru, očistiti od parazita, cijepiti i čipirati (čip je obvezujuć - po njemu nas mogu naći ako pokleknemo i izbacimo životinju; ali, kazne su zanemarive). Kad smo udomili životinju, trebat ćemo se nakon nekog vremena pozabaviti i njenim nagonima: životinje koje lutaju okolo imaju neusporedivo više izgleda stradati od prometa, zločestih ljudi, drugih životinja, ali i bolesti, od kojih neke mogu prenijeti i nama. Ukoliko joj ne možemo omogućiti kontrolirano paranje, sterilizacija je najodgovornija opcija. Ili neiscrpan krug prijatelja koji će udomljavati mladunčad. Prije nego što odlučimo zadržati pronađenog ljubimca, treba malo i računati: oni koštaju: hrana treba biti premium kvalitete bar tijekom prve godine života; cijepljenje je obavezno, a tu i tamo zatreba i previjanje rana, liječenje zuba, lijekovi protiv artroze u kasnijim godinama... Zatim je tu oprema, košare, povodnici, igračke + šteta koju će neizbježno napraviti u kući (za mačke preporučujem grebalice/penjalice, meni se ta šteta gotovo sasvim izgubila otkad ih imam, u svakoj sobi po jednu). Zatim, ljetovanje... 13 eura dnevno za psa. OK, ponegdje je i besplatno, ali to se zaista, zaista teško nađe. Smještaj u hotelu za životinje košta i više. A naravno, nije sav trošak u novcu: ljubimac traži ljubav; pažnju, igranje, ukratko: vrijeme.

Ako nam je sve to skupa preveć, svoj ljubavi, radosti, igri, provodu i nepredvidljivim vragolijama i dogodovštinama unatoč, pokušajmo s prijateljima, dobrim prijateljima, onakvima kakvima bismo povjerili i svoju djecu. Da, djeca su dobra za životinje, ali ne premala - ako bebač počupa psa, ovaj će se braniti zubima! Devetogodišnjaci, kakva sam ja bila s Markom, neće imati volje mijenjati mačju stelju ili prati porcije. To dođe kasnije, kad dijete postane empatičnije prema svijetu, negdje, rekla bih, oko 12 godine. A onda je beskrajno korisno: socijalizira, uči odgovornosti, uči da je ljubav dvosmjerni proces.

Ako ni to ne ide, pozovite neku od udruga za zaštitu i zbrinjavanje životinja. Pa čak je i Higijenski servis (tzv. šinteri) bolji nego ništa, jer i oni im daju šansu za udomljavanje, a eutanaziraju ih na human način. Bar se nadam. Ako niste sigurni, izdvojite 200 kuna za to: životinja će dobiti sredstvo za smirenje, zaspat će i zatim će joj ubrizgati preparat od kojeg se umire bez boli.

Povremeno hranjenje skitnica NIJE pomoć: takve životinje su silno simpatične, ali ništa im niste riješili. Postat će povjerljive prema ljudima, a to nije pametno, jer ljudi su svakakvi... Oni zločesti najviše vole mučiti baš takve, jer im je s takvima najlakše. Osim toga, namnožit će se i odjednom ćete umjesto jedne mace podrumašice imati njih 4, već za nekoliko mjeseci 8 i tako dalje... Neke će stradati, ali broj će i dalje rasti. I onda će im netko dati otrov za štakore: spora i mučna smrt - životinja satima ugiba od unutrašnjeg krvarenja.

I ne, nemojte okrenuti glavu kad vidite životinju u nevolji... Svi smo mi životinje, zapamtite. I svatko od nas može zaslužiti naslov "ta divna stvorenja".

Ako si u nešto siguran onda znaš da te nikad, baš nikad neće iznevjeriti za razliku od ljudi. Kad mi je Bucks uginuo odvezao sam ga u Planinsku i pet dana nisam bio svoj.

da, sa životinjama znaš uvijek na čemu si. i sama sam udomila jednu prekrasnu curu prije dvije godine. i nisam požalila iako mi je demolirala stan, život etc. otpali su i neki prijatelji, druženja...jer ne vole i ne podnose svi pse! čak i moja obitelj nema previše razumijevanja jer ima više mačaka nego pasa! no, eto nekako živimo...eto upravo danas idem nahranit jednu kartuzijku od kćeri...sigurno će me svu izgrepsti! ah ta divna stvorenja. kad bi bar ljudi ponešto naučili od životinja?

Mai, tek smo nekoliko desetna tisuća godina zajedno. Ne uče ljudi baš tako brzo iako izgleda.

Drago mi je što ima Iskričara koji shvaćaju ovaj zapis. Priznajem, zamolila me sfinga, koja je već ranije napisala svoj apel, a meni nije bilo teško. I da, zaboravila sam spomenuti nešto važno: iako imaju svoju narav, kao i mi ljudi i naša djeca, životinje su slika nas samih: svi naši propusti se vide na njima. Kao i sva naša ljubav.

Primjetio bi da kad i napravimo neki propust puno brže opraštaju.

a opet, darko...zakaj su neki ljudi već naučili kako biti...ljudi? a neki drugi pak nikako da savladaju i usvoje to znanje pa se vječno vraćaju u...intelektualni i emotivni svinjac. iako kažu da su svinje jako bistre životinje (al čini mi se da baš i nisu čiste)?

Moć,slava, novac ne postužu se ljudskošću i dugo će još tako biti, bar nekoliko tisuća godina (pa od piramida je tolko prošlo). U vezi svinja varaš se oko čistoće kao i mnogi. Znam jer godišnje provedem nekoliko mjeseci na selu.

Opraštaju vlasniku, Darko, ali ne svima. Mojeg šaponju je netko izudarao dok je bio mali i čekao me ispred dućana. Posljedica: dan-danas (ima 12 godina) nikome ne dopušta da ga podraga. To treba zaslužiti, i to malo-pomalo, tijekom niza zajedničkih lijepih doživljaja, nemreš ga dobiti za pseću kobasu ili keksić.

Tako je vega. Davno, davno kad sam išao u vojsku šutnuo sam, ne znam zašto, jer mi je bila na putu ili sam bio bjesan, Bakinu mačku. Nakon godinu dana kad sam se vratio dobro me se sjećala i nikad više nije mi ni blizu došla.

Ufff, mačke su specijalan slučaj: neke stvarno dugo zlopamte! A mogu biti i osvetoljubive. Moja mica-prekrasnica se silno ljutila što šaponja i ja idemo na more, a ona ostaje. I iz dišpeta je zapišavala trosjed u dnevnom boravku. (Inače je savršena čistunka, čak i kad joj se povraća, od dlake, juri do lođe, svojeg carstva s WC-om.) I tako tri godine, naravno, svake godine moram mijenjati madrac na trosjedu, na koncu sam prešla na običnu debelu spužvu... Nisam je kažnjavala, jer je nikad nisam ulovila u prekršaju, ali jednom mi je pukao film, primila sam je za šišak, donijela do trosjeda (očišćenog) i dobro joj natrljala njušku, uz dvije fliske po dupetu. I od onda: MIR! Jednostavno je htjela da ja primim na znanje i ravnanje koliko se ona ljuti.

ja ih volim bez razloga,jednostavno ih volim kao što dišem :)

hvala ti vega za krasan tekst...ja bih samo nadodala...da i sa skromnim mogućnostima možemo izdržavati jednu žvotinju,pogotovooni koji žive van grada...ja osobno imam kujicu iz azila i dvije mačke,,obje su bile napuštene..sterilizirane su,a hrane se nađe i doma,pod uvjetom da nije slana i začinjena,malo riže,jedna mrkvica,pola konzervice,ili ako je ostalo safta od ručka,nitko sretniji od pasa ili mace..i kućna ljekarna pomaže...sve što pomaže ljudima pomaže i životinjama,samo treba paziti na dozu...i još jedna stvar....djeca uče od odraslih ..kako se ophoditi međusobno i kako prema životinjama...

Zapravo je to - to, Romane: voliš ih i kvit! Ali, kad uvjeravaš druge i/ili drugačije, ne škodi nabrojati i neke razloge :-))

Nema na čemu, sfingo, bila mi je čast i zadovoljstvo :-))

Ja bi još dodala da nam životinje pomažu od oranja do pomaganja invalidima, kod lavina i potresa,a pomažu i policiji.......mislim da zaslužuju da se brinemo o njima.

voooooliiim teeee...i moja mačad Pero,Piknja, Šonjo, Žuti, Sara i moji pesi Snifko i Medo..:)