Ručkić krčkić

A nju je to izluđivalo: ta sreća koja čeka iza nekog ugla, a ona ne zna kojeg! I ta neprestana spremnost za susret, njena: jer, sreću ne možeš susresti samo tako, treba joj privući pogled, odati priznanje, zahvaliti na strpljenju... I zato je uvijek izlazila dotjerana. Pa i kod kuće je pazila na pojavu, jer možda sreći dojadi čekanje, možda stigne sama, s poštarom, inkasatorom, novim susjedima, namjernikom koji treba neku informaciju...

Trudila se pomoći svojoj sreći, izlazila je često, u trgovinama je polagano birala robu s polica, uljudno se obraćala svakom naočitom muškarcu s neznatnim zamolbama, da joj dodaju, pomognu, pročitaju nešto, ulicama je šetala ispršena i otvorenog pogleda, koji bi rijetko kad skrenula prema nekom izlogu, a i tad bi u odrazu pratila tko prolazi. U kafićima je sjedila uspravno i vrlo polako ispijala kavu. Redovito je odlazila u kazalište, na koncerte i otvorenja izložbi.

Na poslu sreću nije tražila: nema tu sreće. Samo komplikacije.

I tako su godine prolazile, modni trendovi se mijenjali, kao i njen struk, boja kose, čak i broj cipela. Sve je teže bilo tragati za srećom. Ah, baš je nju zapala neka dobra skrivačica! Ali, nije važno, bolje ikad nego nikad, mislila je, ne odustajući. Čak i kad bi se pobojala da ju je promašila, da su se srele ali se nisu našle, da je njena sreća izgubila nadu i otišla drugima... Naljutila bi se od takvih misli: Pa što si umišlja ta sreća, da je ona vidovita? Mogla bi i ona mrdnut dupe, izaći joj u susret, bar malo. Ako joj je teško čekati, neka dođe bliže, nek sjedne negdje, neka se javi.

Od mizerne mirovine više nije mogla na kulturne priredbe, osim jako, jako rijetko. Izleti u trgovine su se prorijedili i postali kraći, a i naočitih muškaraca je bilo sve manje. Zapravo, bilo ih je, ali je nisu vidjeli, visoki u svojoj mladosti. A ona se smanjila, kao i njena sreća, vjerojatno, još uvijek dotjerana u demodiranim haljinama. Možda se baš sad lakše prepoznaju, po odjeći iz istog doba?

A onda se njenom koraku pridružio štap. Lijep, skup, otmjen. Ponekad bi njime poželjela razgrnuti prolaznike, razmaknuti travu, udariti po grmlju, istjerati su svoju sreću, nesretnicu! Nije više mogla daleko od kuće. U koju je dolazilo sve manje ljudi: sad se sve plaća trajnim nalozima. Pisma ne stižu, samo reklamni leci. Sve je na internetu. Nećakinja joj je dala svoj stari kompjutor i objasnila joj što je internet. Nije joj bilo jasno što mladi vide u tome.

I tako su se njene potrage svele na krug oko kvarta i svakodnevnu kavu na terasi slastičarnice, kad bi bilo toplo. Ispijala ju je polako, i dalje uspravna i otvorenog pogleda. Tek ponekad bi prelistala novine, koje joj je uvijek donio uljudni mladi konobar, prisluškujući razgovore oko sebe: kako su svi ti drugi ljudi uspjeli naći svoju sreću? Zašto ona ne može?

Jednog je dana tako sjedila i čitala naslove o tuđim nesrećama, da malo skrene misli, kad začuje zanimljiv razgovor: "Ne, to je moj drugi profil", govorila je žena. "Već smo se dopisivali na njemu, ali onda me zanimao netko od prije, pa nije ispalo ništa." Muški glas je tvrdio da ga je zamijenila s nekim, da on nikad prije nije bio na Iskrici i da nema pojma tko je ta Vatrena kuglica, da je on oduvijek samo i jedino EasyRider65, te da se dopisuje samo s njom, Krijesnicom_iz_dvorišta, i još jednom gospođom, blogericom.

Nije mogla odoljeti, okrenula se i pogledala ih: naočit sijedi muškarac, negdje njenih godina, i ženetina kojoj se na faci vidi da je alapača. I bila je. Nezaustavljivo je nabrajala niz čudnovatih nadimaka, a o svakom je imala puno toga lošega za reći. Muškarac je zdvojno pogledavao na sat, a ova je mljela i mljela, ali je uspjela prekinuti kad je prošao konobar i naručiti još jedno piće. Muškarac je duboko uzdahnuo, a ona se nasmijala. Naglas, nesvjesno. Pogledao ju je i namignuo. Brzo je skrenula pogled, ali onda ga je vratila: u svemu tome je bilo nešto poznato. Nešto uzbudljivo.

On ju je pogledao ravno u oči i široko se osmijehnuo. Alapača je i dalje mjela. Kad je konobar došao po njenu praznu šalicu, naručila je još jednu kavu. I zapamtila: Iskrica, EasyRider65.

''Sreca je iza drugog ugla'' - Ljosa

A hebga, koliko ima tih drugih?

Ako je nio Easy Rider stvarno ne može biti loš.

I ja mislim. A također mislim da joj je sreću dovela ona alapača ;-))

Ak čovjek slabo čuje ne smeta mu nikakva APLAĆa- Jugoton

He, sreću treba znati i čuti, a ne samo vidjeti!

Kaj me zezas, nema takvoga, i ja bi ga htjela:))))

Imena - pardonček, nickovi - su promijenjena zbog zaštite privatnosti sudionika u ovoj priči ;-))

Osim toga, frajer je NAĐEN, juicy - kaj bi se sad ti tu gurala?

Meni treba jedan personalized, made 4 me

...neki drugi, treci, cetvrti

Piece , brothers and sisters

Ah, i ja bih nekog takvog, po mjeri. Mojoj. A uvijek zaboravim odmjeriti ove oko sebe!

Jooooj, darkec, još buš nas u incest uvukel!

Imagine -lennon upravo dere kroz slušalicu u mom uhu. Previše toga je proteklo ispod Savskog mosta da bi činili gluposti. Zar ne?

Ja slušam krelecovu Janis... i mislim si, gluposti je uvijek bilo, ali nama su bile manje važne.

Ustvari, bez ironije, kad ljudi dođu do vege u našem najbližem susjedstvu, bit će novo, novo doba kada će ljudi biti samo ljudi bez one stepenwolfske strane.

Hvala "bogu" da ima puno ugla , jer ima i puno ljudi:-)))

Kad se trokut izravna dobiješ samo liniju i što onda? Ili si ispod ili iznad.

Jel ti to maštaš o zvijezdama, Darko?

Hehe, biserna, baš mi je neki dan juicy rekla kak sam imala sreće što je moja ulica imala mnogo uglova - za svakim sam mogla ljubakati! :-))))

E sada idi šetat u drugu ulicu:-)))))))))

Tko ne može do zvijezda.....teško mu je.