Ručkić krčkić

Baš mi se ne da biti marljiva... a obećala sam si da ću biti! Ah... U stvari, obećala sam si da ću biti korisna, sebi, ne nužno i drugima, a to mogu čak i kad izbjegavam neku općedruštveno prihvatljiviju korisnost.

Dakle, ovak: Zašto svoje bivstovanje na Iskrici smatram korisnim? Jer učim. Jer uviđam. Jer se čudim. A moja RL svakodnevica nije tako izdašna ovim aktivnostima.

Evo, svako malo se iznenadim koliko je krhak ljudski ego. Npr. jutros. Jedna blogerica stavila blog, 3-4 komentara neutralne naravi, i onda ona to briše... Ne znam koliko bi joj i kakvih trebalo da ga zadrži na naslovnici, ali ovo očito nije dovoljno hranjiv doručak njenom egu. Eh, i kad se ja tak naglas začudih ne konkretno ovom primjeru, nego nekom sličnom, kaže mi frend, isto bloger, "To ti je, draga moja, jer u reali biraš društvo. A ovdje vidiš sve što ima." Istina!

U reali donekle biram društvo, a donekle ga stječem oportuno, uz posao, susjedstvo, rodbinske i prijateljske kolaterale već stečenih mi veza i okoliša, ali i tu sam se znala začuditi nekom zlopamćenju nerazmjernom mojem ili tuđem prekršaju, ili snazi glasina i zluradosti koja uz njih ide. A sad vidim da je to moje čuđenje bilo naivno, jerbo sam sklona idealizirati ljude: ako mi se sviđaju po nekom svojstvu, ja im pripišem + uz sva ostala, na kredit; ili si mislim, tu su gdje jesu (u sličnom zanimanju, susjedstvu, društvu i td.) zato jer su mi slični, a to je OK, jer ja sam sama sebi uglavnom OK. Eeee, a sad uvidjeh da nema jamstva! Kolegica koju mogu cijeniti po stručnosti bilo u reali, bilo ovdje, može biti babetina na n-tu potenciju, podmukla spletkarica, primitivkuša u dnu duše ili tik ispod površine svog socijalnog bića, ili potpuno rascijepljena na korektnost u jednom kontekstu, a totalni raspašoj moralnih vrijednosti u drugom, koji čak ne mora ni biti ovaj, virtualni. Iako joj je tu lakše započeti. Ah, da, naravno, i o sebi sam naučila: jako volim povremeno otpustiti kočnice i prepustiti se svojem babetluku. Doduše, radije na babinjacima, u kojima uvijek ima i podrške i topline, nego ovdje, ali i ovdje feels so good, tu i tamo.

Zašto napisah prethodni odlomak u ženskom rodu? Zato jer me ovdašnje žene, najčešće babetine, podučiše mnogočemu i zbog toga sam im beskrajno zahvalna, a zahvalnost je bliska ljubavi. Sebe ne smatram babetinom, nego fleksibilnom ženom. A ta fleksibilnost je ono što me razlikuje od učiteljica. Jer jest da i ja imam neke stavove i shvaćanja koje smatram nepromjenjljivima, ali ih onda ipak promijenim kad vidim da ne funkcioniraju onak kak bi trebali. Ali bapci jock! Ne, ne, ne, ne, babac dođe npr. na moj blog i odlučno zahtijeva da se JA promijenim kako bi ona mogla uživati u mojim blogovima. Na pamet joj ne pada mogućnost da npr. promijeni lektiru ili sebe. I kad ja to odbijem, jerbo sebe ipak smatram nekom konstantom u svojem životu i djelu, koliko god oni bili fleksibilni, onda se ona ukoči, pogledom, stavom neodobravanja i odma prijeđe u fiksaciju. Mržnje, naravno.

Eeeee, kolike sam godine potratila žaleći što nisam lezbijka...! Jerbo zaista volim žene, izvrsno se slažem s mnogim ženama, uživam u njihovom društvu, shvaćamo se, osnažujemo, pomažemo, i zbilja je zajeb što me ne napaljuju i tjelesno. Čak sam se nadala da mi je seksualnost podjednako fleksibilna i fluidna poput misli, razmišljanja i stavova, da ću možda iz čiste heteroseksualnosti uspijeti prijeći bar u fazu eksperimentiranja, s promjenom omjera hormona, ili zahvaljujući susretu s nekom feromonski jako kompatibilnom ženom, ali jock - ne ide i kvit. A istovremeno sam te iste godine potratila na žaljenje što nam muškarci nisu bar malčice sličniji... Sad kažem, hvala ti, o hvala ti što nisu, kozmička silo, evolucijo, genetiko i svim utjecajima izvan moje osobne moći!!!

Sad tek vidim kako je ujebano kad te žena voli; sad shvaćam muške opreze, distance, prešućivanja i površnosti. Sad shvaćam kako je opasno razljutiti ženu, razočarati je, ostaviti ili - najgore od svega - uopće je ne primijetiti. Uviđam koliko mi je lakše što sam žena koju muškarci vole ili ne vole, ostavljaju ili snube, razočaravaju ili oduševljavaju. Jer s njima je lakše, s njima je sve privremeno, s njima postoji početak, razvoj, vrhunac i kraj, a taj nastupi kad uvide ćorav poso ili kad nađu neku drugu. A sa ženama... Uffff... Nikad kraja. Ni kompromisa. Ni oprosta, ni oproštaja.

NEKIM ženama, naravno. Ali, naučih da je takvih puno, puno, puno više nego što sam ikada slutila.

I zato sam sad nježnija prema muškarcima. Da, priznajem: uvijek sam ih doživljavala kao neku moćnu silu u svojem životu. Sad vidm da su manje moćni, a više oprezni. A hebga, rekoh to i na nekom drugom, tuđem blogu: svi smo mi ubojice - moraš ubiti neku vjeru da bi počeo vjerovati u sebe.

Mogla bih još, ali ne da mi se više... Uostalom, malo nereda još nikoga nije ubilo. Ali sterilnost nikad nije stvorila nešto novo.

Prvo se mora naučiti disati, a onda sve ostalo. Se polako otkriva.

Imaš praf: disanje nije isto u stanju mirovanja kao u pokretu.

:) dobar blog.Svejedno je dobro spojiti ugodno s korisnim.Natjerala sam klince da pospremaju sobu (ugodno) i zajedno s njima pobacala masu pizdarija koje u kutijama pod krevetima ćube godinama.Našli smo društvenih igara za cca 10 godina igranja(neke još nove novcate) (korisno) sad gibam van..(ugodno)

Znaš kaj: mislim da je selektivna tolerancija ključ sreće.

Higi, higi, higijena, spasit će te higijena. Ojlarija, svinjarija ooooj!

Svileni, jesi li ikada hodao bos po toploj prašini?

Svaki dan hodam po prašini, jer u mom selu asfalta još dugo ne bu.

E, onda razumiješ svinje i njihovu sklonost blatu :-))

Ne razumijem ih, al' susosjećam na Dan Republike i za Božić

Ufff, a ja ih ne samo shvaćam, nego i volim upravo u tim i takvim prilikama :-))