Ručkić krčkić

A onda ispadnemo - čak postanemo! - lakomi. Sve za svaki slučaj i za nedajbože i za crne dane, ukratko, za onaj neki (donekle) nepredvidljiv trenutak kad bi se neki naš strah mogao odlučiti ostvariti.

Meni se čini da se većina Iskričara boji dviju stvari: samoće i starenja. Iako samoća nije isto što i usamljenost, premda je starenje sasvim prirodno stanje, poput djetinjstva, mladosti, zrelosti... koje smo preživjeli. Doduše, starost nećemo. Možemo biti sretni ako je doživimo.

Sjećam se, kad sam bila jako mlada i imala prvi od svoja ukupno dva uredska posla, moja kolegica, koju od milja zvah "Kokošji čmar" zbog kronično napućenih usnica glede i u svezi općenarodnog oneraspoloživanja i neodobravanja svega i svačega, svečano izjavi jednoga dana: "A što će njemu sve titule, sve umjetnine i svo bogatstvo kad je sam i star!" O jednom gospodinu koji je bio razmatran za Nobelovu nagradu. I koji se nije ženio niti stvarao djecu jer je jako, jako, jako volio svoj posao, a isto toliko i svoj hobi (skupljanje umjetnina). U kojeg je bila beskrajno zaljubljena 30-ak godina mlađa znanstvenica sličnih životnih opredjeljenja. Za razliku od "Kokošjeg čmara", koja je rodila četvero djece i onda neprestano strahovala što za njihovu sigurnost, što za sigurnost svojeg braka, u uskoj sprezi s upitnom vjernošću njezinog muža; a ovaj je pak stalno izbivao uz slogan "treba steći za djecu".

Mislim da gospodin nesuđeni Nobelovac nije dijelio njezine strahove. Ali je vjerojatno imao neke druge. Umro je u dubokoj starosti, još uvijek sam. Iliti neoženjen. Ona puno mlađa znanstvenica ga je redovito posjećivala, ali nije bila prisutna u trenutku njegove smrti.

Grdo je živjeti po diktatu strahova. Jer nisu oni jedina sila u našem životu: tu je i nada. Zahvaljujući kojoj se usuđujemo željeti baš ono što želimo, a ne ono što nam strah kaže da bismo mogli (za)trebati. A kad nam šapuće strah, onda možda poželimo nekog muškarca ili ženu koje zaista, onak, najiskrenije, ne volimo u svojoj blizini. Ili si uskratimo neki sasvim ostvariv užitak sada, e da bismo imali dovoljno za kad ustreba. Ili da bismo kupile neku precijenjenu anti-aging kremicu, koja možda zbilja pomalo osvježi lice, ali starenje je poput češnjaka, izbija na svaku poru, a najviše se "čuje" na jeziku.

U Hrvatskoj je ružno biti star i sam. Penzije su mizerne, zaista. A opet, dovoljne za npr. tečaj stranog jezika ili upis bilo kojeg studija na Studijima za treću dob; a ondje se vježba mozak i prkosi gdinu Alzheimeru, upoznaje društvo i pomaže samoći da ne prijeđe u usamljenost. Ima i jeftinih putovanja za penziće. Samo treba potražiti, a uostalom, kaj drugo penzići imaju ako ne vremena?

Ma, nije ni to presudno: najvažnije je dočekati starost uglavnom zadovoljna/an dotadašnjim životom. Kaj koga briga jel ja volim mačke, pse, umjetnine, čvrste valute ili djecu? Ako nešto volim i ako me to veseli, mogu puhat (mojem) mačku pod rep sa svojim imbecilnim upitima a la "Kokošji čmar". I najvažnije je dočekati starost u DOBROM društvu: pa makar to bila (samo) ja.

Vega, skoro u svemu si u pravu. Mirovine jesu mizerija ali možeš se posvetiti milion drugih stvari koje su nadohvat a ne traže puno novaca. Razmišljanje 5+
@}---/-

Ja sam se sam i rodio.

Was is das? A gdje su bile babica, doktor i mama?

Hrvati se ubrajaju među najpesmističnije nacije svijeta. A zapraf, kad imaš malo nade, malo optimizma, uvidiš da uopće ne trebaš sve ono što ti strah stalno govori da ćeš trebati.

Gdje si izvukla podatak pesimistične nacije? Poslije toliko loših stvari, kredita, ovrha i dalje pjesma se ori.

Darko, ja sam ti dete iz epruvete.

Iz epruvete uzašao, u epruvetu ću se i vratiti.

Ali opet bio je tu neki lik ili likica u bijeloj kuti. Nisi bio sam iako se ne sjećaš.

A pisalo je prije nekoliko mjeseci u dnevnoj štampi... Jest, nije nam lako, ali ima onih kojima ma je i teže, kao i onih kojima je lakše. Gotovo cijeloj Aziji je teže, a viš, nisu pesimistični kao mi. I zato će zavladati svijetom.

Ah, Svileni, kakva šteta, propustio si prolazak kroz i upoznavanje s Njezinim Veličanstvom Pičkom.

Hm. Tko zna kako te obilježila ta trauma iz djetinjstva?

Bio je doktor Faust.

U to vrijeme kute su bile crne.

A gdje je bio Behemot?

vega, pa ja se nikad nisam uprljao. Nit sam prošao kroz bilo koji tunel

Čist sam kao ruža.

Behemot nije od Fausta.

Nit sam te brala, nit sam te mirisala, Svileni.

Behemot je Majstorov.

A Margarita je moja.

Imam samo vino. I vodu.

Vodu pijem, vino prolijevam.

Bravo, Majstore! Voda ide u vino, a ne obratno. A uostalom, čemu?

Prije bi bilo komu? Nego čemu?

Vino ide slabokrvnima.

ih..da se bojim samo starenja i samoće di bi mi bio kraj..

Ja bih radije ne dočekao starost nego ju dočekao nesretan :) Ali ti se nemaš čega bojati jer starost sigurno nećeš dočekati sama pored ovog divnog virtualno-stvarnog društva :)

vega..potpisujem svaku tvoju ovdje napisanu..voljela bih dodati..ja znam da nikada neću ostariti..a sigurna sam da i ti to znaš o sebi.. ne bojim se starosti mjerene dubinom bora i ne bojim se samoće..možda osamljenosti..ali to je više strah od gubitka dragih mi ljudi..:)