At the end...
Nemilice trošim vrijeme,
Zaboravljam i više no što želim.
Hodnicima mraka je svejedno,
Ne mare na koju stranu idem.
Poljuljaju me daleki vjetrovi,
Pa stavim zid između nas.
Neke daljine ne mogu se preći,
Neki svjetovi su zauvijek nespojivi.
Kao dah na staklu, nestaješ.
Ko god kaže da je lako
Nikada nije silno želio.
Znam da me dlanovi još uvijek traže
Sto puta su me ubili.
To se ne zaboravlja.
Ja ću jednom da promijenim sve,
Čim uspijem da se pomjerim.
Sa ovog mjesta.
Jednom, kad nagovorim tijelo.
Tvoja Hladnoća mene
Pretvara u led...
12.07.2011. u 2:01 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar