PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Nakon mnogo godina nedavno sam putovala vlakom. Desilo se da sam uhvatila onaj stari, putnički. S mrljama na sjedalima koje odolijevaju vremenu i svim kemijskim sredstvima. Prvi odjeljak bio je zauzet pa sam se smjestila u drugi. Ovaj put nije mi bilo do priče s neznancima. Ubrzo mi se pridružio neki mladić s knjigom u ruci i slušalicama na ušima. Očito ni njemu nije bilo do priče. Ne, nije riječ o njemu.
Malo prije polaska ušla je ona. Ušla je u prvi odjeljak pa je nisam vidjela. Ali sam je čula jer su sva vrata zbog vrućine bila otvorena. Ne imajući drugog posla i protiv svoje volje slušala sam kako počinje priča. Gdje je tko bio, koga posjetio, kamo se putuje, da li se odlazi ili vraća, iz kojeg je tko sela i tko koga poznaje.
Tada se ona prodornim, jasnim i sigurnim glasom predstavila kao „ja sam vam stara cura“. Kao da govori o godini rođenja ili nekoj drugoj nepobitnoj i nepromjenjivoj činjenici. Kao da govori o nečemu što je određuje kao osobu. Kao što druge žene govore „znate, ja sam majka“ ili „ ja sam profesorica“. I zapitah se tada, kako se to postaje stara cura.
Razgovor se nastavio o koječemu i pomislih kako je sreća što sam odabrala drugi odjeljak i kako nije čudo što je ona ostala sama kad je tako naporna. Čini se da svojim sugovornicima nije bila. I dalje su veselo pričali, a onda je i meni postala draga. Njezine su opaske bile pametne i zanimljive, a glas vedar i neumoran. Jednostavno je nije bilo moguće ignorirati. Više to nisam ni željela.
Moj umor je ipak nadvladao znatiželju i uz kloparajući ritam kotača utonula sam u san. Kad bi vlak stao otvorila bih oči tek toliko da kroz prljava stakla pročitam naziv stanice, u strahu da ne propustim svoju. I svaki put bih čula njen glas i znala bih da je sve u redu i da mogu još drijemati jer ona putuje dalje od mene.
Kad je napokon došao red na moje odredište, nisam mogla odoljeti da izlazeći ne bacim pogled na nevidljivu suputnicu. Bila je slična meni. Ili ja njoj. Ona stara cura, ja majka i profesorica. Moglo je biti i obrnuto.

godinama nisam putovala...

bilo je zanimljivo :)

zgodno :)

i zanimljivo kako se s drugim ljudima isprepletemo, a stranci smo

i kako reagiramo na prvu loptu, i kako smo robovi predrasuda, i kako mnogo toga ovisi o našem vlastitom (ne)rasppoloženju...i svašta nešto :)

..i kako ponekad ne možemo drugačije, a trebali bi :)

i uvijek su to istinite priče...nečije :)

veli mi jučer frendica: ispričat ću ti nešto, kad se vidimo, za nečiju priču :)
sve su ničije i nečije...:)

i na kraju "naše" :)

:)

(ponekad se samo trebamo otkopčati, pa pustiti da nas drugi dodirnu...kao ova tvoja suputnica tebe....a može i na drugi način, kako kome paše :))

naklon:)

sad pročitah...sve bolje i bolje pisanje..
odabir teme ,razrada i završnica...

osmjeh ostavljam.