FACTS OF LIFE ON THE BEACH

Ne, ovo nece biti blog o narodnjacima. Niti o neprezaljenoj ljubavi koja me neobjasnjivo napustila usred koncerta Drazena Zecica, 2002g. (sala,sala!!).
Ali taj stih jednostavno tako dobro opisuje situaciju u kojoj se nalazim.

Za 10 dana putujem sama, u vlastitom aranzmanu u jugoistocnu Aziju. Kako je do toga doslo?

Davno, zatvorena u nasem poderanom stanu s TV-om i knjigama o Tarzanu i Robinzonu Crusou, izmedju skole i povratka roditelja s posla fantazirala sam o takvim mjestima. Gledala sam Opstanak, anakonde i majmune u Amazoni, gnuove u Africi i Krakatau. Tijekom ljeta, zlatnih 80-tih, za vrijeme podnevnih sati zege, listala sam casopise koje su za sobom ostavljali njemacki turisti, u kojima sam nalzila dasak glamura i bljeskove velikog vanjskog svijeta. I hranila se idejama o buducnosti. Sram me je, no, zeljela sam postati djevojka s reklame za Natren. Vitka i plava, u bijeloj suknji i plavom blazeru, silazila je iz aviona. U jednoj ruci je nosila elegantni crni kofer a na prstu druge vrtjela tanjur svjezeg tropskog voca kojeg je, tada, kod nas bilo tesko i vrlo skupo nabaviti. Ne znam je li se u pozadini vidjelo nekakvo tirkizno more, plaza ili palme, no ja sam zamisljala da je upravo dosla s takvog mjesta. I da govori nekoliko svjetskih jezika.

Za vrijeme studija nisam mogla putovati..u nasem kucanstvu je bilo dobrodoslo fantazirati o tome(jednog lijepog dana) ali ne i trositi novac. Onda su dosli povremeni i slabo placeni poslici koji u mi, ipak, omogucili da proputujem dio Europe.
Cijelo vrijeme, kroz selidbe, sa namjestajem i koferima, negdje sam pritajeno nosila tu fantaziju o avanturi dalekog svijeta koje bih samo povremeno postajala svjesna. I kako cu se, nakon sto ga temeljito upoznam, smiriti.

Proslog ljeta, konstelacija se napokon poslozila. Bilo je i novaca a napokon i vremena. Otputovala sam u Juznu Ameriku.
Iz ove perspektive-bilo je lijepo. Gomile nepoznatog voca, nova mjesta koja se, sada, kada o njima razmisljam, doimaju nekako prisno. Lokalci s kojima sam komunicirala na spanjolskom, jer sam u tih cetvrt stoljeca, po uzoru na moju fantaziju o natren-djevojci naucila nekoliko svjetskih jezika. Bilo je i otreznjenja, Amazona nije bila ni mocna ni zatrasujuca vec ranjeni div na umoru, Galapagos kojem prijeti opasnost da se potopi pred najezdom turista odrzavao se samo zahvaljujuci strogim pravilima a cijeli kontinent prozet plastikom, elektronikom, nagrizen modernizacijom na koju, jednako kao i mi, ima pravo,smijao se u lice budalastom turistu koji je ovdje ocekivao netaknute strane kulture i resurse, neki svoj El dorado.

Ipak...sjecam se svog uzasa pri sljetanju u Quito. Pri pogledu na 42km stracara i prljavstine, rekla sam sebi: koga vraga ti ovdje trazis? Koga vraga...? I brze bolje sam se prikrpala poznanicima koje su mi, iz brige za ludjakinju koja putuje sama pribavili suradnici na poslu. Osim nesumnjive prednosti sto kod nekoga mozete na sigurnom ostaviti putovnicu i kreditne kartice, mislim da me njima privukla potreba da ne budem stranac, da nekoga zanima gdje idem i kako mi je bilo kad se vratim. Sasvim je moguce da sam, stono se kaze i overstayed my wellcome.

U to vrijeme, izmedju tura su me pratili mailovi mog tadasnjeg decka. Mailovi puni podrske i izjava ljubavi, koji su, kako se sada vidi, znacili jednako koliko i automatske sms cestitke koje vam povodom rodjendana i Bozica saje vase osiguranje. Naime...kada se veza dvoje tesko kompatibilnih ljudi razvukla na 2g. pocela sam prihvacati da je to-to. Planirali smo vjencanje negdje u maju ove godine. Ali me je mucilo da brak i mozda djete znaciti kraj mojih putovanja, zauvjek. Pa sam, umjesto djevojacke veceri otisla u Juznu Ameriku.
Nepotrebna mjera predostroznosti, kao sto se pokazalo. Jer smo se u veljaci, kada je trebalo dogovoriti detalje zajednickog zivota veza razisli.

I tako, sada je srpanj. Karta je kupljena, avion za Bangkok poljece za 9 dana.
Mislila sam da nema smisla provesti jos jedno pusto ljeto u roditeljskoj kuci na plazi u kojoj sam listala one casopise. Da je u nedostatku covjeka koji bi djelio iste afinitete bolje napraviti barem polovicu dobre stvari i otputovati sama. Da narednih tko zna koliko godina necu imati 5 slobodnih tjedana u komadu. Da mi treba jedno intenzivno i sokantno iskustvo predhodno povratku na posao u provinciju koji je ekvivalent odlasku u zatvor na 4g.
Krenula sam od turistickih paketa no oni su bili bezobrazno skupi i vodili uglavnom na mjesta masovnog turizma, ne dopustajuci vam da se zadrzite tamo gdje vas nesto zanima.
Pa sam isplanirala: 5 dana skole kuhanja u sjevernom Tajlandu. 1 tjedan u Angkor Watu. Pocetni tecaj ronjenja u Indoneziji. Par dana trekkinga u njihovoj dzungli. I na kraju, 5 dana skole batika na Baliju.
U teoriji-divno zvuci. Preko dana.
Ipak, predhodnih mjeseci cesto se budim ili ne mogu zapati zbog misli da se to meni u stvari-ne da. Ponekad upijem zaspati jedino tako da si obecam da cu odustati. Uzasava me misao da me tamo nitko ne ceka, pa cak ni agencija. Da je ostatku svijeta svejedno gdje idem i hocu li se vratiti...
I tako. Put putujem...mislim da smo to slusali istih onih ljeta kad sam listala casopise. A svijet se doimao cudesan i velik-trebalo ga je samo moci dohvatiti.

Sretan ti put ja cu za 10 dana u sigapur

hvala raky:).pod istim okolnostima ili poslovno?

sretno.
ps.čuvaj se malarije.

A ne pomorac, ma meni je najdraze doma ,

hvala bodule. zasto, znas nekog tko se zarazio?

raky, da sam bila musko i ja bi 100% imala matrikulu. sva sreca da nisam:)

urbano-ruralna avantura...
zanimljivo
prepusti se, "struji" koju si isplanirala....

groca, tako ce i bit. odustajanje nije u mojoj prirodi.

Zavidim ti i uvijek sam tako nesto planirala i ostavljala za kasnije...sada mi se cini, da ce to ipak biti u nekom drugom zivotu, jer unatoc tome sto sam dvije godine zivjela u Hong Kongu, nisam putovala okolo, jer je moj bivsi stalno obecavao i Bali i Kinu i sve...na kraju je posao bio i ostao Numer 1. Fuck!

juicy,to je tocno ono cega sam se cijeli zivot bojala..

anemas se vise cega bojati, jedino....imam prijateljicu, 60 godina, koju vidjam vise manje, izmedju mojih povrataka u HR i njenih putovanja po svijetu...i sve je ok, ali ona SAMO to radi, SAMO to...zivi OD toga, zivi ZA to...i ona je naravno kao i ja 63 godine

juicy..a da joj se tu i tamo prikljucis?ili meni:). jos si ziva a ja u reinkarnaciju ne vjerujem.

...e da znas da mi je to prvo palo na pamet, da bih ti se mogla pridruziti, ali sad je kasno, a onda odlazim u svoj regularni zivot...s frendicom ne mogu, jer to ne moze nitko slijediti, ubitacno...kao da smo flower-power, samo zivi od ljubavi, avantura...a sa 63...ne znam bi li mi se dalo, znas, putovati je jedno, ali bit opsjednut i samo to raditi, je drugo...a sad sam na moru

:)). meni sa 37 nije do avanturizma na ljubavnom planu no cisto me veseli ideja da neko s 63 to radi...

Je, i zena je stvarno cool, i uspjela je u zivotu, inace si to ne bi mogla priustiti, ali sta ima, niti muskarca, bar ne stalnoga, djecu, nista...ne kazem, ima putovanja i uspomene, koje joj nitko ne moze uzeti i koje ju nikada nece razocarati...ha mozda i odem jednom s njom....uzivaj u putovanju, nadam se da si se cijepila protiv svega, jer se malarija dobije, ne cesto, ali se dobije, narocito po sumama (i gorama)...ponesi puno spraya protiv komaraca, i obavezno se sprejaj, pomaze

Da, inace, bivsi mi vec godinama zivi u Indoneziji, zbog posla, a i Thailand mu je redovita tura isto zbog posla, Shanghai isto tako i Hong Kong, da sam ostala s njim...al sta mi to vrijedi, kad mu je posao jos uvijek No.1

cjepila sam se, ne boj se. a protiv malarije imam tablete. thanks:).

Naravno da jesi, covjek se pripremi za put....da, bas ti zavidim....sretno

+++