Indrilogija

..negdje na osami pored mora, na visokoj litici s koje pogled seže do zamišljene točke gdje Sunce odlazi na noćno kupanje, na toj litici odabrat ću mjesto i na njemu posaditi maslinu. Bit će to maleno drvce s par listića, vitko, zdravo i gipko. Stat ću pored svoje masline, zaliti je svježom vodom, pogladiti listiće i šapnuti - rasti!...zatim ću joj okrenuti leđa i odbrojati širokim razmacima najmanje tristo koraka, onda ću petom u travi, napraviti oko masline krug, tako će ona biti u njegovom središtu... unutar kruga, osm masline neće biti ničeg, kako bi ona mogla rasti, širiti svoje grane i stremiti ka gore ili postrance, posve slobodno i neometano.

...zatim ću tražiti kamenje koje koje govori..
..jednom sam dugo šetajući pored mora, naišla na povelik kamen koji me zvao - sjedi na mene i odmori malo...
- divno! - kažem i sjednem na taj kamen..
...sjedeći tako na njemu, sasvim ugodno smo se družili, pričajući jedno drugome kako je uvijek krasno sresti novog mogućeg prijatelja, s kojim možemo podijeliti neki ugodan i zanimljiv trenutak...
...jednom drugom prilikom, sretnem kamen koji kao da raste iz zemlje, okružen zelenom travom, blistao je svojom bjelinom, glatkom oblošću i zanimljivom strukturom svoje trodimenzinalnosti...
.... u tom travnatom bespuću..pružao je čudesnu sliku simbioze biljnog i kamenog posve različitog svijeta....

...diveći se njegovoj ljepoti kažem glasno - kako si lijep! -

...a on kao da se sramežljivo nasmijao odgovori mi - a ne, predivno je zelena i svježa ova trava oko mene, samo ti se čini da sam tako lijep i bijel, jer kad bi se nalazio među mnogo mojih kamenih prijatelja, vjerojatno me ne bi primjetila - ...
...zamislio me na tren, možda je u pravu.....hm?...

...a, ne, ne...lijep si ...meni si lijep...kažem mu tiho....ovo zeleno okruženje samo naglašava tvoju bjelinu, kao što lijepi okvir naglašava ljepotu neke slike, koju izdvojimo iz mnoštva u nekoj galeriji slika, upravo zbog ljepote sklada okvira i same slike...

...zbog ta dva kamena i još nekih koje sam srela, saznala sam da kamenje govori, pa sam odlučila pronači toliiko kamenih govornika koliko bi mi trebalo za sagraditi kućicu pored moje masline...
..zamišljam unaprijed kako bi bilo divno sjediti ispred kućice kamenih pričalica, pored šutljive masline, gledati u more... pričati i šutjeti s njima...

..maslina bi zasigurno bolje napredovala, pružajući svoje grane prema kućici, moru i meni, kako bi bolje čula naše priče i jednom u budućnosti, kad bude stara i velika, možda bi progovorila nekom slučajnom putniku koji bi zastao da odmori i predahne u hladovini ispod njene raskošne krošnje...mogla bi mu tada ispričati mnogo lijepih priča, a on bi slušajući možda smirio svoje misli i napunio dušu...

...svoju bi kućicu pokrila glinenim, crijepom, a negdje s lijeve strane virio bi prema oblacima i nebu dimnjak iz kojeg bi za hladna vremena izlazio sivkasti topli dim, koji bi nekome tko bi ga ugledao vani na vjetru i hladnoći, odmah govorio - unutra je toplo, unutra gori vatra...naravno, unutar moje kućice sagradila bi od najveselijih i najmanjih kamenih govornika, onih koji bi znali sačuvati nestašnu i ponekad opasnu vatru, otvoreni kamin...

...ispred kamina postavila bi drveni stol, a oko njega trinaest stolica...svaka bi stolica bila drugačija, posebna i oslikana veselim bojama....na stolu bi sigurno uvijek bila niska i široka porculanska zdjela prepuna cvijeća koje bi raslo uokolo kućice i moje masline....


..još ne znam gdje bih smjestila veliki starinski krevet, onaj koji ponekad malo škripi, prekriven šarenim cvjetnim prekirivačem i s mnogo mekih, mirisnih jastuka,..

...vani se bura šulja i huči, u kaminu pucketa i veselo gori vatra, stvarajuči sjenke po zidovima, toplo je i ugodno unutra, a ti utoneš u taj cvjetni krevet, nasloniš se na jastuke s nekom zanimljivom knjigom, pored tebe šalica finog čaja od jabuke s cimetom...

...ili...

.. ljeti, kad je vani vruče i sve izgleda kao da stoji zbog Sunca koje vlada, zatvoriš grilje na otvorenim prozorima, pa struji i protiče zrak koji pleše stvarajući male nevidljive kovitlace u polu mraku, koji te samo taknu u prolazu i osvježe... otkriješ cvjetni prekrivač ispod kojeg se ukaže lanena plahta, pa nagim tijelom dotićeš njenu svježu bjelinu i ugodno ti pri tom hladi i smiruje uzavrelu kožu izloženu sunčevim zracima i toplom moru...udišeš netom ubrane grančice lavande i maštajući zatvorenih očiju toneš lagano u poslijepodnevni kratki san...

...uski puteljak, vijugav i i zagonetan, vodio bi od kućice dolje do mora sve one koji nakon mirisne kave i svježe ispečenog kruha premazanog maslacem, požele moru - dobro jutro - a, u smiraj dana, kad boje i mirisi dostignu vrhnac svoje snage, žuta brnistra i ruzmarin, činili bi strmost i uspon puteljkom, neprimjetnim i blažim...a kad se popneš skroz, onako, pomalo zadihan od blagog uspona, ugledaš kućicu, jedan ti njen prozor namiguje, drvena otvorena vrata, smiješe ti se, a klupica boje lavande ispod drugog prozora zove te da sjedneš i predahneš...


...i što ćeš?...odložiš šarenu platnenu torbu iz koje vire zgužvane novine, sjedneš na klupicu, ispružiš noge i uživaš tren u rajskom pogledu - s jedne strane sjenka maslinovih grana, s druge strane grmovi lavande, ispred tebe ruzmarin i brnistra, a odmah iza njih modro more...u daljini vidiš kao točkicu, neku barku koja plovi, Sunce još zažareno, narančasto, gmizi polako prema nekom brdu u daljini, kao da se s tobom želi igrati skrivača...

...natočiš hladnu limunadu u orošenu čašu, otpiješ gutljaj i jednostavno si - sretan....

...kad noć natkrili sve i kad su samo daleke zvijezde male svijetiljke na vedrom nebu, kad zrikavci započnu svoj noćni koncert - a kapela, a krijesnice blistaju među travkama, legneš na toplu zemlju i travnati pokrivač, s rukama sklopljenim ispod glave...gledaš u osvijetljeni Svemir i smiješiš se zadovoljno starom prijatelju Mjesecu koji ti namiguje...i opet si - sretan...


...neću zamišljati detalje unutar moje kućice...kao što bi bile, recimo crno bijele obiteljske fotografije u jednostavnim drvenim okvirima, kakav bi bio stari, nekom bojom osvježen "kredenc" prepun secesijskih raznolikih čaša, koliko bi soba imala kućica, kako bi razmjestila bakreno posuđe iznad nekog ipak moderno dizajniranog štednjaka, uz neki veliki hladnjak ispunjen raznim delicijama koje bi čuvala za pripremu ukusne večere za moje najdraže, kakva bi točno bila kada u kupaonici izrađena od nepravilnih šarenih komadića keramike, da li bi prekrivać na stolici za ljuljanje pored kamina bio u boji lavande ili tirkznoj?...da li bi mnoštvo sviječnjaka bilo stakleno ili metalno, kako izmješati "staro i novo"? - gdje smjestiti TV, internetski pogled u svijet, zvučnike iz kojih bi glasno ponekad izlazili prekrasni zvuci Chopina ili saxafona, ludog ritma trencea...neću to zamišljati...To ću nastojati živjeti....

...ali ima jedna misao u mojoj glavi koju ne mogu izbaciti i koja mi se dok sanjam o mojoj kućici pored mora, neprekidno vraća...
...zamišljam, stalno, uske drvene stepenice koje vode do ispod krova i okruglih vidljivih greda koje ga drže...vidim u mislima mali prozor na krovu - prozor s pogledom u nebo, koji bi otvorila i ispod kojeg biponekad sjela na pod pored velikog, sigurno prašnjavog "baula" ...

...otvorila bi poklopac i istom uronila rukama u dušu baula koji bi čuvao djeliće moje duše...stara pisma vezana svilenom trakicom, fotografije nekih lica i trenutaka iz prošlosti, prvo-pričesne i krštene haljinice moje djece, njihove prve uvojke kosice, kamenčiće koji šute i pričaju samo kad otvorim kutijicu koja ih čuva, prve cipelice hodalice, požutjelu vjenčaicu, napuklo staro damsko zrcalo, jesenje lišće između stranica drage i puno puta pročitanje knjige, lišće koje je otpalo s nekog stabla i ubrano rukom koju sam jednom tako silno voljela, plišani medo kojem nedostaje jedno stakleno oko, pješćani sat od tri minute, džemper koji sam jednom isplela nekome koga više nema, jastučić na kojem je moj pas sanjao velike mirisne kosti, porculanski anđeo čuvar, morska zvijezda ubrana na nekoj drugoj strani mora, vrećica puna staklenih pikula, tisuću origami ždralova koje su izradile vješte ruke mog sina koji je želio nekome svu ljepotu ovog svijeta, drveni leptir-klopotač na kraju štapa, kojeg je kao mali guraopo po sobi moj drugi sin kao maleno dijete, kristalići starog visećeg lustera, zbirka najdražih pjesama, stari ofucani kistovi kojima je moj slikar oslikao svoja prva platna, stolnjak koji je vezla moja baka, vjenčana fotografija mojih roditelja, jedno srebrno zvonce za koje mi je netko rekao - njegov zvuk tjera negativnu energiju... i još svašta-NEŠTO...
...taj bi baul bio čuvar onih stvari koje nam ne daju zaboraviti radosne i tužne trenutke iz našeg života koje svi imamo, onih stvari koje su nepotrebne i ne ispujavajuviše svrhu koja im je u njihovom rođenju dana, stvari koje inaće spavaju, a budne su samo onda kad ih mi probudimo i tada govore o nekim prošlim vremenima koja se više nikada neće ponoviti, a koja su nekada činila naš život življim..


...to bi bila riznica povijesti mog života koji još traje i koju ću puniti, a jednom kad me ne bude, govorit će kakva sam i što sam bila, nekome tko to bude želio znati...taj baul želim imati na vrhu moje kućice na moru, ispod krova, s otvorenim prozorčićem prema Nebu...

...sjest ću pored riznice moje povijesti ponekad, svaki puta pozvoniti zvoncem, probuditi neke stvari, a neke ću staviti na spavanje...nastojat ću i tada biti - sretna...

Imaš, Indri, divne oči i prekrasan pogled..to je dar , a znaš i uživat u tome..prekrasno:-)
Volim i ja to i tako.....osječaji su predivni ...sretni smo jer znamo i možemo zar ne?;-)

Indri, to bi bilo prekrasno da dom nije mračni bunar prekriven mekom travom i tko u njega jednom upadne nema mu više spasa.

gdje ženo draga na vjetrometini saditi maslinu..i to još jednu samu da se bori s burom.. :))

U snu Pogni:-))

..da draga biserna, sretna sam zbog toga dara, ali ponekad i tužna...no valjda tako treba biti....pozdravljam te od srca...:))

.dudhaimurvimorus ...meni moj dom nije mračni bunar...meni je moj dom, jednostavno moj dom...jer drugog nemama i ne bih ga niti htjela imati....