moja razmisljanja...

Otici dovoljno daleko,a oopet ostati dovoljno blizu da se uvijek mozes vrattiti...cemu?svemu onom za sto si mislio da ti nece faliti,ali ti ipak fali,svemu onom za sto si mislio da je lose u tvom zivotu,ali sada tek shvacas da nije...dovoljno stvarno da ne zivis u masti,a opet dovoljno nestvarno da za sobom zalupis vrata i kazes da te se to ne tice...jedan tren pomislis kako ti je zivot tezak,a onda shvatis da od goreg uvijek ima gore,da se lose stvari ne dogadjaju samo tebi i da ti ipak nisi pehista,nego mozes biti sretan i zadovoljan sa svime sto u zivotu imas...lijepo je kada postanes svjestan da je zivot ipak lijep i da su neke stvari bile samo jedna losa epizoda u tvom zivotu koja je.na srecu,prosla....kazu da poslije svake kise grane sunce i to je zaista tako..nema potrebe za velikim dramama,za cijelodnevnim kukanjem kako je sve u banani..stvari ce i onako biti kako si ih sami slozimo..jer ako dopustis da ti netko drugi sloze zivot u teskoj si banani...ne treba ti netko govoriti sto i koliko mozes,mozda dati nekakav pametan savjet,kojeg ti naravno mozes i ne moras poslusati,ali ipak samo i jedino ti odlucujes..pa zasto onda uvijek trazimo laksa rjesenja?zasto su nam drugi potrebni da bi odlucili?Zato sto je lakse okriviti nekog drugog za svoje neuspjehe i zato sto je nama samima jako tesko priznati vlastite pogreske..nije li tako?Nismo li ipak u dusi slabici koji se prave veliki?Eto zato je lakse bjezati od svega i svih,lakse nego suociti se sa vlastitim greskama,a nikako da shvatimo da su greske dio odrastanja...a opet mozda neki ipak ne zele odrasti?..eh to je sad neka nova i druga tema...:)...budite ono sto jeste,sa svim svojim manama i problemima jer to vas cini ljudima,razlicitima i jedinstvenima,svakog od vas identificira kao jedinku,tako posebnu i unikatnu..ne dozvolite da vas bilo tko uvjeri u suprotno..:)))

ljudi se često žale na svoju sreću, a skoro nikad na svoju pamet ;).