Ručkić krčkić

Riječi su poput ukrasnog papira u koji zamatamo svoj život; koji je dar. Veći ili manji, kako kome.

Neki će se odlučiti za sjajni, neprozirni, da izgleda otmjenije, drugi za šareni, da bude veseliji, treći za reciklirani, da bude ekološki osviješten, četvrti za prozirni celofan, a neki, bogme, za one grozne vrećice kroz koje ne vidiš ni što je, ni koliko je... Svi mi to radimo, ne uvijek istim papirom, ne umatamo svoj život uvijek jednakim marom, niti podjednako brižljivo, pa ni kreativno, ponekad se potrudimo, a ponekad ne, ali svi, jamčim vam, svi sami sebi pričamo priču o svojem životu koja je zapakirana tako da nam se bolje svidi.

Za mene misle da sam tračerica jer dobro prozirem kroz riječi. Iz čiste radoznalosti, tek ponekad zlobe, ali zapravo nikad tračerski, iz druge ruke ili zlonamjerne indiskretnosti. I tako vidim: neke ljubavi su upakirane tako da ispadnu sjajne, beskrajno sretne i blažene, iako su vjerojatno bile obične, kao i svaka druga, ne baš uvijek sjajne i ne baš uvijek sretne... Uglavnom ove "ne baš" najpomnije zamatamo, da ne bodu. Srce. A ono što je sjajno samo po sebi uopće ne umatamo ni u što, samo privežemo lijepu vrpcu, gordo kao kolajnu.

Kroz teksturu i oblik "papira", koji su riječi, vidim i one koji svoj dar - život - ne cijene, koji ga traljavo omataju izgužvanim novinskim papirom i prave se da nema veze s njima, mumlajući nerazumljivosti u nadi da mu se oblik, vrijednost i (ne)smisao neće vidjeti, što nerijetko upali, osobito kod pametnijih ljudi, sklonih pomisliti da je nešto nerazumljivo zapraf tak pametno da premašuje njihove intelektualne sposobnosti; a nije. Ograničeni su s takvima znatno učinkovitiji: njima je sve što ne kuže glupo. I vrlo često jest. Iako ja mislim da niti jedan život nije sam po sebi glup, kao niti jedan dar - svakom se može naći svrha; svaki može veseliti. Ipak, prvo ga treba raspakirati, dobro proučiti i realno procijeniti.

Ali, ima i onih pretencioznih, koji znaju da njihov dar (iliti život) baš i nije bogznašto, i baš zato će se jako, jako potruditi oko ambalaže, da kompenziraju (razmjernu) bezvrijednost sadržaja: najfiniji, najsjajniji, najneprozirniji papir. Baršunaste mašne. Nevidljivi selotejp. A ispod svega kutijetina u kojoj zvecka neka sitnica, sasvim tričava. U dnu duše i potki svojih riječi, oni znaju što su upakirali; i ne pakiraju toliko da se svide sebi, nego da bi se drugima svidjeli, a onda sami sebe tek počeli podnositi. Dobiju li dovoljno udivljenja, možda smanje kutiju; ne dobiju li, sve to skupa će utrpati još i u vrećicu. Tvrdu, plastičnu, izdržljivu, neprozirnu. I neće čekati da vide što će biti ako se ikad itko potrudi sve to razmotati - jock, zbrisat će, ili će izvaditi novu vreću s novom kutijom u novom papiru... i tako unedogled.

Kad dajem darove koji nisu moj život, nego pravi darovi, nastojim izabrati nešto što će se daroprimatelju/ici svidjeti. I ako mislim da sam pogodila, najčešće mi se ne da zamatati u ukrasni papir, nego predam golo, bez ičega. Voljela bih tako i sa svojim životom. Ali, ne mogu uvijek. Ponekad mi treba bar malo celofana da bi sve to skupa nekak izgledalo... Ali mislim si, bolje da odmah vidim hoće li se to primatelju svidjeti, hoće li znati što s tim: ako ne, dobije frišku figu, zadržim za sebe! Neš ti moj dar (moj život) ponižavati držanjem na prašnjavoj polici!

Jer, uostalom, dar ne moramo dati. Zar ne?

Ali dajemo, jer darivanje veseli. Jer je potvrda da imamo nešto što se cijeni, jer se podijeljena radost udvostručuje, ali samo i jedino ako se zaista prepozna dobra namjera dara. Evo, mene više veseli plastična ogrlica koju sam dobila od srca i iskreno, bez muljaže i pretenzija, nego zlatni broš koji je trebao pokazati da darivatelj "ima", a ja ne. (Usput, ovo je istinita anegdota: zaista imam puno zlatnog nakita, ali ga ne volim nositi, opterećuje me njegova vrijednost, koncentracija da ga ne izgubim, a prije svega, jednostavno ne ide uz moj šlampavi stil. Na poslu osobito ne volim nositi vrijedan nakit, iz čiste socijalne osjetljivosti. I tako jednom davno, dok još radih na tečajevima, imam ja jedan u nekom uredskom miljeu, a tamo sve činovnice k'o božićna drvca, zveckaju i blistaju da je milina, a sve novim, žutim zlatom koje mi se ne sviđa, jerbo više volim staro i platinu. Svejedno, lijepo smo se mi slagali te mi na kraju tečaja, nakon ispita, donesu dar: aufštafirung! Sve u tom njihovom stilu... Prepoznah dobru namjeru. Zato se razveselih. I to je jedino zlato koje još uvijek nosim.)

I tak vam ja jutros gledam naslovnicu i razmatam darove koje smo na nju stavili. I nađem svašta, lijepog i vrijednog, ali i gomilu bezvrijednih, pretencioznih lažnjaka... Od kojih mi je jedan osobito zapeo za oko, jerbo je bio umotan u jutu koja teksturom oponaša lan i privezan samtastom vrpcom (ekologija + raskoš?). Glasio je "Ja sam samostalna".

Kad sam razvezala vrpcu i uklonila jutu, koja zapraf nije bila juta nego neki akril slične teksture (lažna raskoš i lažna samozatajnost), ustanovila sam da je i samostalnost lažna. Jerbo darivateljica nema ukusa ako se ne nadovezuje na moj, martin i babin: voli sve i svakoga što mi ne volimo i obratno, ne voli sve i svakoga koga/što mi volimo. Ali je pri tome i nepronicljiva (da ne kažem glupa), jerbo ne uspijeva skužiti naš ukus, pa misli da volimo one s kojima se sprdamo, da su nam dragi oni od kojih nam je muka, ali ih ne krivimo što su ogavni, jer netko i to treba biti, štaš, glavno da su ono što jesu i da se ne prave da su ono što nisu... Ne kuži darivateljica čak ni to da baba, marta i ja nismo isto biće te da imamo vrlo različite ukuse, a da naš odnos funkcionira upravo zato jer jedna drugoj ne namećemo svoje. E, a vrhunac darivanja bilo je čašćenje mu(m)ljatorice koja još nikad nije napisala ništa razumljivo osim c/p-a tuđih zapisa da je "jedna od najpametnijih" na ovom sajtu (Evo primjera pameti:

- Najrecentniji zapis: "stršljenovi. opet na istom mjestu. nakon, 6 godina. ZNATE LI IIIŠTAAAAA, POBOOOOGUUUU, ŠTO POMAŽEEE?!? ... u kućnoj radinosti?"
- Onaj prije toga: "(frula? oboa, jebote??... koji je to kiki, čovječe... nemrem vjerovati. pao mi tlak, il' me ubili valovi...
dugačka staza, kroz Koversadu... zeleni pojas, turistima nezanimljiv...)
scena, I-a, i jedina...:
na kamperskom tronošcu, u dubokoj hladovini, sjedi goli čovjek i svira flautu.
stalak sa notama i bicikl, dodaju slici dodir stvarnosti. curi, na sve strane, obilno... djetinjasti obrazi, izvijaju melodiju... tako, zelenu i neprikladnu mjestu, a opet... logičnu, atmosferi... pogled mi klizi, sad već ohrabren, objektivizmom... obla zadnjica, prosto kipi sa stolice...
savršena slika, slobode.
(usprkos zabrani fotkanja... danas ću ga, kliknuti) :)"

Itd. Ako niste ništa skužili, nije to zato jer ste VI glupi. Nije ni ona, istinabog, godinama uspješno skriva da nije pametna tako što ne piše ništa, a kad napiše, nitko to ne razumije.)

I eto, dok se nisam potrudila raspakirati tu paketinu omotanu raznoraznim slojevima, pa otvoriti kutijetinu, pa popipati da nađem sitničetinu, mislila sam da žena ima dara i ukusa. Već napravih prostora za njih u svojem digitalnom prostoru. No, kad bolje pogledah, vidjeh da je taj "samostalni" ukus čisti neukus, a s bljutavoćom zbilja ne znam što bih počela. Ipak, jedan dar sam dobila: zadovoljstvo što se nisam dala prevariti. Pa, i to je nešto, zar ne?

Ručak još nije gotov... :-((

Moje su riječi ko car. Gole.

:) Prepricavamo ono sto smo dozivjeli.Jbg, to sto nekog dozivimo ovako ili onako ne znaci da smo "pogodili".

Jock, Svileni, nisu, ali je svila prozirna.

Marta, kaj misliš, što je važnije: pogoditi ili ne promašiti?

A lanEnka je meni beskrajno transparentna.Fora mi je kakoi se trudi umotati rijecima.

Mislim da je vazno dobro izabrati metu.

Pa je, svila se kao i riječi može progutati.

Jednom sam se već nahranio svilom što već opjevah na blogu, a znao sam se nahraniti i riječima, al' poslije riječi sam vajek osjećao gadnu žeđ.

Je, meta je zapraf presudna. O njoj ovisi i važnost pogotka (u sridu ili malo dalje) ili promašaja.

Jer...ako dobro proberes, mozes gadjati na pravi nacin.Tad nema fulanja.

Svila je jedan od neugodnijih materijala: nepropusna i znojava, ali bajna na dodir.

marta, meni je meta di god pogodim.

Nije znojna, nego materijal koji grije.

Lanenka se rasprsuje.Zaboravila je kaj gadja.Trenutno samo zeli pokazati da je bolja od nas.A mi smo toliko razlicite da de rasprsuje sve vise.

Btw, nes ti cilja:)

Hehe, tak uvijek nekaj pogodiš, Svileni, zar ne? Lukavac prefrigani! ;-))

I ne kaže se nepropusna nego neprobojna. Ta nosili je vojnici. Kad bi ih pogodila strijela bilo ju je lako izvuči jer je u tijelo ušla zajedno sa svilom koju ne bi probila, a time bi se izbjegla infekcija.

Ma neš ti samostalnosti pod tuđim (muškim) nickom. Prava "emancipirana" hercegovačka primitivkuša. Ljilja Vokić je prema njoj svjetska liga!

vega, nešto pogodim, al' zato sve ostalo promašim.

Patentiraj svileni kondom.Jebena I postena.Napokon!

lanena je kvalitativno jednaka nama.

Ja volim pogađati, Svileni - ono, u smislu što je što, a ne u sridu.

Ja tu ne volim pogađati nego znati.

Mah...pusti bedacu.Laje na mjesec.

Kvalitativno? Sumnjam, ali čekam argumentaciju. Otvoreno, tj. rašireno, tak da imaš velike šanse pogoditi.

jebote marta, ti kao da sjediš na klompavim ušima. Nije nepropusna nego neprobojna. Jebem te gluvu! (kak bi se reklo u mom selu)

Ja ovdje već sve znam, ali me veseli pogađati jel ono što znam baš ono što izgleda kao nešto što već znam. Više se ne nadam učenju :-((

Kvalitativno smo svi jednaki samo je pitanje kvantitete.

Pazit cu ja na propusnost.Neprobojnost me zanima.

Čim si rekla da sve znaš već si se limitirala.

Mislis:ima ruke, noge..?

marta, pazi ti na uši. I operi ih ponekad.

Zna svoje znanje.Svatko od nas zna svoje.Razlika je samo u nacinu na koji ga interpretiramo:)

Ima i kose i lijepih bijelih zubi i mišića.

Svatko od nas ne zna ništa.

Heheh...tvrditi da je netko tko pise o tuvjetno receeno) dobrim ljudima dobar, bilo bi isto kao I reci da je lijep netko tko naslika lijep portrt.

...jer znanje je univerzalno i ne nalazi se zatvorenu u krutosti lubanje.

Hehehe..ispadaju mi slova.

Svako je dobar i lijep ko se bar jednom nasmijao u životu.

Svileni, zvučiš tako sveznajuće!!!

meni ispada kosa i zubi. I ljudi iz tramvaja.

Ja mislim da je lijep netko tko prepozna dobar portret. Čak i ako nije lijep. Portret. Pa ni model.

vega, zvučim kao visoki C. Lomim stakla osmijehom.

Svileni, umotan si u reciklažu, a nepotrebno, jer zaista lijepo zgledaš kad se sve to skup skine. I mlađe nego što jesi! ;-))

Svatko je nekom dobar I lijep.Ne treba se ljutiti ako nije svima:)

vega, pa i mlijeko se reciklira. I ja pijem reciklirano mlijeko.

Jel bogat?

U tome nam se ukusi drastično razilikuju, Svileni. Ja uopće ne pijem mlijeko. Svježi sir mi je OK.

Pa zato sam se i nazvao Dudh.

To nije stvar ukusa nego inteligencije.

Mlijeko je za mladunce.

Inteligencije nam se razlikuju, a ne ukusi.

Nekad davno napisah blog o jeftinom kolaču od pudinga, koji moja majka nije bila sposobna cijeniti, ali ja jesam. Isto mislim o ljudima. Ne moraju biti prva liga da bih ih voljela. A mogu biti i superliga, svejedno ne bih njima ni cipele brisala.

Mislim da je puno više bitnosti u životu pitanje iskrenosti nego inteligencije.

Razlicit ukus?Opaa..+vo je za ignor.

A opet, nekak su mi draži oni koji prvo obmanu sebe pa onda probaju mene, nego oni koji probaju prvo obmanuti mene da bi lakše obmanuli sebe.

I otisci prstiju se razlikuku.Prica se.

Ručak gotov!!! Komodajte... :-)))

Sve je bitno u životu, i inteligencija i um i osjetila i smijeh i ego....i pet elemenata, tri sile, tri kvalitete.

Marta, i oblik ušiju, očnih šarenica... Priča se ;-))

Heh...da bismo nesto nazvali obamnom, dovoljno je pustiti da malo odstoji.

Pa normalno vega kad smo skloni osim seksa, branjenja, hranjenja i iluziji. Volimo varati, al' volimo i biti prevareni.

Nabrajanja su mi dosadna, Svileni. Ponekad žalim što moj dar nije drugačiji nego što jest, ali opet, takav je kakav je... Riječi (ili ambalaža) mogu samo malo usmjeriti prvi i/ili površni dojam.

I Obamom;)Dobar tek!

Dud, opet guras vlastite kriterije u prvi plan.

vega, ja mogu brojati do 16000 , a da mi ne bude dosadno.

Vjerojatno zbog imaginacije.

Vazan ja samo dozivljaj.

Guram ja vlastite kriterije, al' i tuđa auta.

Doživljaj je jedinstven.

Kao I otisak prsta.

Zato je dobro moci pricati.Kako bismo usporedili dozivljaje.

Zato brijem da su zudnja I zavist nastale nakon jgovora.

Pa što tebi vrijedi marta pričati kad si gluha. Jer tebe jezik čini gluhom.

Svatko od nas je poozelio nesto tek kad je o tome slusao:)

To je tvoj dozivljaj mene.Ne zaboravi;)

Netko rece da sam slijepa.Jbg.

marta, to je doživljaj mene, Jer sve što kažem to sam ja.

A ja zapravo gladna:)

...i žedna.

Sreca bi bila da smo gladni istovremeno..

Opet guras svoje.Ccc...

Gibam utaziti glad.Mozda kasnije skuzim da ne gujem.Cmok!

Da ne Cujem:)

marta, baš bih volio vidjeti kako se gura tuđe. A da neće da uđe.

:)*

nije problem raba resursa, vegice, nego zloraba.
zašto ne napišeš blog o bloškom autistu koji u svakom svojem zapisu vrijeđa žene?
on te ne zanima, jer on nije svjestan da ih vrijeđa!
a pakiramo svi, pa i ti...iako ti kakti ne trebaš. meni ne..kakvom muškarcu, to je već nešto sasvim drugo. ne budimo licemjerni. tamo gdje nema sadržaja, pakira se;)

Znaš kaj, gerardina, ovi muški ovdje su mi mahom tak nezanimljivi i tak nemaštovito upakirani da fakat na njih uopće ne obraćam pažnju. Na kojeg ti to misliš? I zakaj misliš da bi ga se isplatilo raspakiravati? Radije stoput raspakiram lanenku koja bar fino zveči i kmeči nego nekog ljigavca.

poanta je u svjesnom vrijeđanju, vega. autist vrijeđa, a nije svjestan da vrijeđa, radi što zna, što je naučio i što mu kažu. nije sposoban osjetiti većinu emocija ni kod sebe ni kod drugih.
ti jesi, ti znas, svjesna si svakog svojeg postupka, kao i ona, svjesno to radite. zato se tu radi o zlorabi.

Zlorabi koga ili čega? Pa u ovoj priči nitko nije malouman, a bogme ni maloljetan. Ajd, molim te, pripali svijeću umjesto cigarete ako misliš da buš od tog bolja!

točno - u priči nitko nije malouman. samim time je toliko više nedopustivo da se takva inteligencija upotrebljava u nečedne svrhe (onda je to zloraba - zloupotreba).
ja mogu zapaliti svijeću po tvom savjetu i postati bolja, mozda pomogne..škoditi mi sigurno neće.
a što ćeš ti poduzeti da postaneš bolja?