Ručkić krčkić

Nikad nisam vodila dnevnik; nije da nisam pokušavala, ali nije mi išlo: ako bi mi se napisano svidjelo, žarko sam željela nekome pokazati, pa onda i jesam, i tak to više nije bio dnevnik, bar ne po onoj definiciji "zapisi intimnih razmišljanja i doživljaja". A po nekoj drugoj definiciji, npr. "zapisi dnevnih događaja" (jela, kakala, umila se, odjenula, otišla u školu, pisala test...) jednostavno mi nisu bili zanimljivi.

Međutim, moja gimnazijska prijateljica je godinama vodila dnevnik, sasvim diskretno, ne pokazujući ga, bar ne meni. Ne bih ni znala da ga vodi da nismo jednom zajedno otišle na ljetovanje pa sam vidjela da svake večeri nešto bilježi u tekicu, koja potom netragom nestaje. Pitala sam što je to, a ona je lakonski odgovorila "Dnevnik". OK, nisam ustrajala, ali bila sam radoznala.

I dovoljno diskretna da ne kopam. Ni riječima, ni po stvarima. Ali, pazi vraga, jednog dana tijekom tog ne baš skladnog ljetovanja, dotični Dnevnik osvane baš na MOJEM krevetu! A nigdje nikog... Kratko sam pregovarala sa svojom savješću, ali radoznalost je bila jača: otvorila sam ga. Nasumično. Pročitala samo jednu jedincatu stranicu.

Koja je bila o meni. Prepuna negativnog naboja.

Šokirano sam ga zaklopila, ostavila točno ondje gdje sam ga i našla i ostatak ljetovanja odolijevala upitnim pogledima svoje prijateljice, koja je postupno epilogizirala u poznanicu, a zatim samo kolegicu s istog faksa. I godinama sam samu sebe kažnjavala zbog ovog prijestupa naravoučenijem koje sam iz njega izvukla: kad čitaš tuđe dnevnike, budi spremna pročitati i nešto što ti se nimalo neće svidjeti.

Međutim, nije mene toliko mučilo to što je ona napisala, koliko moja vlastita indiskrecija, moja slabost pred izazovom... Mislila sam da sam bolja osoba. No, kad sam "izdržala kaznu" zbog toga, pojavila su se nova pitanja: je li se taj Dnevnik baš sasvim slučajno našao na mojem krevetu? Nije li vjerojatno da ga je ona sama ondje ostavila, računajući na moju slabost i to zbog svoje slabosti da mi u facu veli što misli? Otkud svi oni upitni pogledi kasnije?

Danas sam uvjerena da mi je Dnevnik ostavljen NAMJERNO. A uvjerena sam i u fundamentalnu licemjernost svih dnevnikopisaca: vjerujem da se svaki od njih nada bar nekom radoznalcu poput mene, ako već ne slavi Ane Frank, po mogućnosti NE posthumno. Jer tekst je medij komunikacije. Za intimu, onu istinsku, zatvorenu prema nepredvidljivim pogledima, ostaju samo misli ili intiman razgovor s nekim intimusom.

Web 0.2 sa svojim blogovima (riječ potječe od web + log, a ova druga znači "dnevnički zapis") konačno je potvrdio opravdanost moje skeptičnosti. Blogovi sad pomalo izlaze iz mode, ali prije 10-ak godina bili su glavni krik, izazivajući zgražanje i/ili zbunjenost raznoraznih kulturologa, psihologa, sociologa i inih -loga: otkud ta potreba da se ogolimo pred totalnim neznancima?

Odgovor trenutno nije moja tema, nego tvrdnja da ta potreba oduvijek postoji, još od altamirskih crteža. Kao i tvrdnja da ono moje naravoučenije od prije 32 godine još uvijek stoji: kad čitaš tuđe dnevnike, budi spremna pročitati i nešto što ti se nimalo neće svidjeti. Možda je početna motivacija svakog dnevnikopisca zadržati trenutak, omogućiti nekoj novoj sebi da mu se vrati, ali ima tu i te otvorenosti prema nepoznatim očima, ima tu i gorljive taštine u nadi da će te oči biti udivljene... Ili šokirane. Ali, ponekad nisu. Ponekad su ravnodušne. To je najgore.

Weblogovi prepoznaju našu potrebu za povratnom informacijom i zato omogućavaju komentiranje. S kojim se razni dnevnikopisci vrlo različito nose: neki se zgražaju kad reakcije ne odgovaraju njihovim očekivanjima (tj. nisu udivljene), neki vesele kad su podudarne njima (tj. jesu udivljene), neki uživaju u nepredviđenima, a neki se osjećaju poraženima kad ih uopće nema... Ali, odgovorno tvrdim, SVI MI KOJI PIŠEMO LOGOVE želimo reakcije. I učimo kako s njima izaći na kraj.

Jedna od strategija dobivanja poželjnih reakcija jest ulizivanje: odeš na tuđi blog (točnije: na MNOGO tuđih blogova) i ostavljaš sladunjave komentarčiće, benigne, neutralne, pohvalne, laskave... ovisi kakve sam(a) želiš. I ne odstupaš od toga. Vrlo ubrzo ćeš i sam(a) dobiti slične. I bezbrižno se uljuljkati u sebe kao Anu Frank, ali živu-živcatu. Moguća je i slična strategija ali suprotnog predznaka, tj. odeš i hračkaš elem da bi ispala kontroverzna. Pa si misliš da si nova George Sand. A možda ti je uzor Joseph Goebbels, pa ćeš mogućnosti komentiranja i bloganja iskoristiti za promidžbu sebe i zatiranje tebi nepoćudnih.

Kako god bilo da bilo, NE PIŠEŠ samo za sebe.

I zato ponavljam naravoučenije: kad pišeš dnevničke zapise, budi spremna na reakcije koje ti se nimalo neće svidjeti. Kad čitaš tuđe, budi spremna na isto.

Upitni pogledi i/ili jadikovke su licemjerje. I slabost daleko veća od radoznalosti.

AHA...savršena stvar za trenutak u kojem odlučiš poraditi na sebi. Odlična terapija. Tim više...što..čim zađeš u ovaj virtualni svijet...polaziš od točke s koje misliš da ćeš stvoriti 'željenu' sliku o sebi...bez fizičke afirmacije....a kad tamo...!?...ahahahha Ma..fantastična stvar:)

Bravo, Pamela, sasvim sam zaboravila spomenuti tu AUTOKOREKTIVNU funkciju bloganja! A ta je jako, jako, jako važna.

A mora li sve biti kirurški secirano? VV, danas si to učinila uspješno, i potrebno je svima bar dio takvog razmišljanja, ali često je to seciranje mrtvaca. Nepotrebno. Bez krvi. Smrznuto. Ledeno. Ponekad je dobro leš gurnuti nazad u hladnjak i pričekati spaljivanje i tijela i dnevnika...
I upisati se u knjigu žalosti.

Vega, svatko pise kako zna...

a kad se netko sluzi tako ocitim lazima i ponavlja ih svakodnevno, kao nasa _zenica_, pa neki clan Iskrice, koji dodje tu i tamo, pa napreskokce procita ponesto, procita i takvu opasku...sta ce pomisliti...
da je to sto _zenica_ pise tocno...
i stvarno je sramotno upotrebljavati tudje stvarne slike u stvaranju vlastitih karikatura...a optuzivati druge da to rade...od sada ti _zenice_ prijavljujem svako i najmanje sranjce, svaki proljevcic, jer vrijedja ovdje svakog postenog clana....

Đusi, ti upravo reče da sam ja nepošten. Bit će onda da sam i jeben.

Dudh, drago mi te vidjeti i kroz "bosančicu ".

Medo, jesi li se ti kad upisao u knjigu žalbe? Jednom sam skoro iz vica htio al' me konobar pogledom sasjeko ko mačem.

Vidio je da si htio napisati: " Čestitam!"

U knjigu žalosti!

Gdje rekoh, na 'onom' drugom blogu....?
My intention nisu bile uvredljive...
What you see, is what you get, as simple as that

Hihihihih Medo, pa da znaš da i jesam htio upisati neku pohvalu. Bar za šankericu.

Đusi, pa na ovom blogu jer reče ti:-jer vrijedja ovdje svakog postenog clana.
Eto, mene ne vrijeđa. Niko me ne može uvrijediti.

Ma boje sankericu, zabavite mene, tu sam, ak ne, idem na more...al mislim da je hladno od nocasnje kise, a i zemlja je mokra...doduse, stijene su se ugrijale....

...a to...mislim 'vrijedja', kao sto se i mi vecina 'poznajemo' i imamo 'simpatije', kujis

Ako se poznajete i imate simpatije jer to znači automatski da ste poštene, a ostali koji nemaju simpatije i poznanatva nepošteni?

Čekte... još čačkam zube... sad ću...

...nisam mislila na 'simpatije' simpatije, nego na 'simpatije' simpatije, npr. ti si mi simpatican, Brad Shit nije...i tako to...nista drugo

Medo, ja obožavam seriju Seinfeld ili Dr. House, ali mi nije svaka epizoda podjednako dobra. Međutim, iako se svim srcem zalažem za to da se potrošači bore za svoja prava i reklamiraju lošu robu i podvale, još nikad mi nije palo na pamet da se žalim tvorcima tih serija. Jerbo mislim da postoje razni kriteriji, a i razne razine kreativnosti.

Đusi, veze i poznanstva čarobna si stvar.
http://youtu.be/XmgmRF5y1bg

da..točno..licemjerje je čist ljudska osobina..egocentričnost takaj..i zloba..i kaj sad?..promijenit druge..nemoguća misija..a mijenjati sebe..kako ko..ja ne osjećam tu potrebu..za sad..kad ju osjetim..potrudit ću se mijenjati..a o meni može mislit ko kaj hoće..ne ulazim u nečije percepcije mene.. ovaj mi se zapis sviđa..značio moj komentar autorici nekaj ili ne..vot ever..

Juicy, ko što rekoh u zapisu, vremenom (na)učimo kako se nositi s raznoraznim reakcijama, i s onima koje nam pašu, i s onima koje nam ne pašu. Pa tak i ja. Više me ne može uvrijediti netko koga žalim. A više mi i nije važno mišljenje nepoznatih i bezličnih. Jerbo imam dosta poznatih i ličnih.

JUHHUUUUU...spomenula me je, spomenula me je _zenka_...doduse u kontekstu s jos neki Brad Shitom...al ajde, bolje ista nego nista

Svileni, dnevnikopisci, kao i komentatori, mogu smatrati neki oblik ponašanja naj-naj-naj..., ali to zapraf nikog drugog ne obvezuje ni na što. A kak god zemeš, čim pročitaš nečiji tekst, pa čak i kad ne čitaš ni pomno, ni do kraja, htio - ne htio stječeš poznanstvo. End ic okej.

ANERAK, drago mi je što sudjeluješ, a revolucije već odavno ne dižem(o), trebalo ili ne.

Dude, mozda veze i poznanstva jesu carobna sstvar, ali ja sam osoba s najmanje poznanstava na svijetu....

poznanstva koja sam imala su se izgubila davno, davno, kad sam se pocela seliti, nova su se stvarala i nestajala cestim preseljenjima, tako da ja u stvari nemam takoreci nikog...smrc, bas sam ja neko tuzno stvorenje...dakle, pjesma vazi za nekog drugog

vega, pa ja još ni sebe nisam upoznao, a kako bih onda tebe il' Juniverzum.

Opet sve po starom. Već pročitano bezbroj puta.

Ček, gdi je pjesma???

Ajd, juicy, ne kenjkaj! Misli na kasnoljetni tulum i drniški pršut ;-))

Svileni, ni nećeš ako si u nekom trenutku ne veliš da je bilo dovoljno.

Medo, možda i nije tak važno što se (pro)čita, koliko što se očekuje? ;-))

E je Đusi, tko se seli taj se ne veseli osim Cigana.

meni nikad nije dovoljno, nit previše. Jedino kad me tuku. Po glavi.

Ja sam izbirljiva, Svileni. Nešto ne volim ni na slici, a kamoli po glavi. Ili - još gore! - u njoj.

...vec me sada brine, gdje cemo sjediti...ovak, svatko nek dodje sa stolcem...a onaj, zna se koji, s prsutinom...ak ne, onda cemo sjediti na wc-u...:))))

Nemaš brineš, juicy, bit ćemo fleksibilni. Bar neki, oni koji se vješto veru po stijenama ;-))