Ručkić krčkić

Na nju sam pomislila kad mi je martin sin prstima iscrtao leptira po leđima, ondje gdje sam se počela guliti; od ruksaka, valjda, ili zida na koji sam se naslanjala prije večere. Sjetila sam se onda kako sam voljela dodire po leđima, bakine, tople i samo za mene, da me uspavaju, uspokoje... I da je pisanje po leđima jedna zgodna tehnika učenja stranog jezika: jedan učenik crta drugome po leđima (slova, figure), a ovaj pogađa na stranom jeziku što je to. I sjetila sam se kako to rijetko koristim zadnjih godina - ljudima je neugodno. Odvikli smo se od dodira.

A sjetila sam se i svoje prijateljice Marine, s kojom sam se mazila po leđima na plaži prije dobrih 30 godina, jednostavno zato jer nam je to bilo ugodno i jer smo bile prisne. Danas ne bismo. Iako smo stare i obje trbušaste. Već čujem komentare "ocvale lezbe". A onda, kad smo bile lijepe i mlade i nimalo lezbe, nije nas bilo briga. I voljele smo se dodirom, ne riječima, doživljajima, ne tumačenjima; ali riječi i tumačenja su postali presudni. I više je ne mogu voljeti. Ni ona mene, jer zna da ja više ne volim nju.

Sva su ta sjećanja bila trenutak, a Rujnakica i njene priče u njemu. Jer takav dodir osjetim svaki put kad pročitam njenu priču, a nisam ih sve pročitala... Trebalo bi. Jer Rujankica čuva ono što se već isfucalo u filmskoj sintagmi (Henryja Jamesa mase baš ne poznaju) "Doba nevinosti". Užurbano, bojažljivo, u prolazu, Rujankica vadi taj trenutak iz nekog tajnog medaljona i uspoređuje sliku sa sadašnjom; brzajući dalje, pred razlikama. Nasmiješena jer sličnosti još uvijek ima.

Rujankica ne koristi velike riječi, ni rijetke, ni neobičnu sintaksu; ne piše o velikim ljudima, ali mali o kojima piše nisu sitničavi i nisu moroni: jednostavno su ljudi koji su u nekom trenutku, u nekom odnosu, bili posve otvoreni, prema svemu - boli, radosti... Ne znam što bih još dodala: boli i radosti.

Kaže Rujankica: "Godine su nanizale događaje i pratimo ih sa strane, neobavezno. (...) Nabrojati baš sve svoje ljubavnike za mene je nepotrebno. Reći kako su svi bili ludi za mnom bilo bi djetinjasto. Tvrditi kako imam veeeliku životnu školu bilo bi pretenciozno. Ali znam ponešto o pokretu."

Volim to njeno "sa strane". Tako nepretenciozno. I tako gipko.

Kad bismo se Rujankica i ja upoznale, vjerojatno u prolazu, na nekom kolodvoru, vjerujem da bismo se rukovale stidljivo i brzo. I ne bismo rekle ništa veliko i važno.

Ali na leđima bih sigurno osjećala toplinu.

dugo nisam komentirao na tvom blogu,ali ovo moram.
pa makar to bilo neka glupost(kojima sam i inače sklon)
Lijepo si ovo napisala o Rujankici. Potuno se slažem s tobom.
Rujankica je oličenje topline i nježnosti,jednostavnosti riječi i izričaja.
Posebna,među svim ovim koji pišu ovdje.

Nemam niš za dodati... Sretna sam što imamo čast da nas počasti :-))

nemam šta dodati...
svaka čast..
jednostavno i korektno..
u stvari
istinito..

osmjeh ostavljam

Rujankica zna

ღBღRღAღVღOღ

Hvala vam svima što pronalazite vremena za jednostavne stvari, koje to zapravo nisu. :)

Krasna recenica i jednostavna,koja to zapravo nije,rujankice :)

:) nice

Vega, si dobro?