Ručkić krčkić

Od jutra uz telefon. Čekam. Živciram se. Ne znam jel' bih nazvala, jer ako nazovem ispast ću dosadna, osim toga, vidjet će da sam zagrizla pa će se bahatiti, a opet, možda je glupo ne nazvati, možda su jednostavno smetnuli s uma, imaju drugog posla. Aha, važnijeg! Kao da to što ja živim u neredu i nemrem niš čestito ni započeti, a kamoli završiti - nije važno!

Podsjeća vas ovo na nešto? Na iščekivanje drugačijeg poziva?

Da, s majstorima je gotovo isto kao s ljubavnicima... Nemaš kontrole, nemaš uvida i samo se možeš usrdno nadati da će konačno nazvati, doći i da će sve biti u redu. Da su dobri majstori, a ne oni koji te okinu i nestanu u vidu lastinog repa, a ti još mjesecima kasnije imaš tarapanu...

Naravno, majstori mi nikad nisu pružili užitak kakav može pružiti dobar ljubavnik (majstor!), ali mi svaki put priušte vrlo slično uzrujavanje i nametnu pitanje "Zar to meni zbilja treba u životu?" Ah, da, treba mi... Trebaju mi i majstori i ljubavnici, a osobito majstorski ljubavnici.

Kad sve skupa sagledaš razumski, može se i bez njih, zapravo je lijep onaj spokojni život kad ti čačkanje po cijevima uopće ne pada na pamet, kad sve štima i kad se na miru možeš posvetiti sebi i svojim zanimacijama. Tko bi onda poželio ovakvo iščekivanje, zatim nekoga tko ti pretumba stan, vrijeme, okrene sve naglavce, zbog koga ne možeš odspavati popodne, a ni navečer ti ne ide koliko mozgaš, jel' se isplati, jesam li mogla drugačije, jel' bi neki drugi bio bolji...? Uvijek postoji rizik da je sve to uzalud i da će ti na kraju biti lošije nego prije. Ili isto kao prije, a potrošiš vrijeme, živce i novac.

A s druge strane, ako sve dobro prođe - blaženstvo! Bar neko vrijeme. Ne smiješ zaboraviti servisiranje.

Ah, da trebamo ih... Jer smo od osjećaja življi, prisutniji, pozorniji. Čak i negativnih. Mozak mi onda radi punom parom, pitam se zašto mi je toliko stalo, čega se bojim, je li mogući gubitak zaista tako golem? Ma, nije. Osim golemog udarca taštini da te možda neće netko koga si ti izabrala, ništa strašno se neće dogoditi. Osim golemog samozamjeranja da nisi dobro procijenila, da nisi dobro odigrala tu obaveznu igru nazivanja/nenazivanja...

Da, možemo mi sanjariti o bezuvjetnoj ljubavi, ali čak kad bi i postojala, mislim da bi je ova preliminarna faza uvelike odredila: jer u njoj stječemo startne pozicije. Ako ja i moje potrebe ispadnemo manje važne od njegovih ili - još gore! - svih drugih, nagrabusila sam! Čeka me čekanje. Stojim u redu. A to mrzim iz dna duše!

Nerijetko s ljubavnicima upali isti trik kao i s majstorima: "Aha, dobro, vi ne možete - potražit ću nekog drugog". Ili "Joooj, vidite, a onaj drugi nudi to isto, ali odmah i to po nižoj cijeni, ali ja bih radije vas, čula sam jako dobro o vama..." A bilo bi super da takve izjave NISU blef. Hm. Kamo lijepe sreće...

Na kraju uvijek najviše žalim za tim vremenom koje sam utrošila na jalovo živciranje. I zato sam naučila: iskoristi ga. Nerviraj se, ali radi nešto korisno i/ili nešto što te veseli. Tak da na kraju uvijek možeš reći "Jest, zaribao me, ali sam npr. pospremila ormare; ili napisala priču; ili zaradila prevođenjem". OK, ormari su mi (gotovo) uvijek neuredni. Ali sam fakat napisala puno priča i zaradila čist pristoju lovu prijevodima.

Majstora još uvijek nema. Ni ljubavnika.

a da probaš: " Antonioooooo, vruće mi je " .. ;))

Badave, ema-emily! Baš čekam jednog Antonija za postavljanje klime :-((

tja, zloćko, nijedan .. kad se pojavi, umisto napojnice, daj mu dvi jače .. po guzi ;))

A još je i "po vezi", zamisli! Možda se zato ne javlja, jer misli da niš neće dobiti baš zbog te veze? Bezveze!

vega, moraš se priviknuti da majstora ima pun kufer..koji nemaju posla i da ne dozvoliš da ti uđe u kuću onaj "koji je u pravu" i javlja se kad hoće, nego onom s kim možeš unaprijed dogovoriti vrijeme i koja je cijena.
Ovako ga pošteno platiš, a on se ponaša kao da ti radi uslugu..

Nedefinirani odnosi u svakom segmentu života rade sranje.. osim toga, zašto bi se nekog čekalo??
Nije li - pustiti nekog da te čeka- pomanjkanje poštovanja prema njemu..(ili boli te kurac..neka čeka)

Potpuno si u pravu, pognioci... Nažalost, situacije su rijetko tako jako čiste da se možeš tako postaviti. Npr. ovaj za klimu ne treba doći postaviti klimu, jer je još nisam ni kupila, nego pogledati kakva bi mi klima najbolje odgovarala s obzirom na mogućnosti montaže i kubikažu prostora. Plinari, pak, ne trebaju raditi samo kod mene, nego u cijeloj zgradi, a to ti je onda lanac predstavnik stanara - plinari - ja - predstavnik... I tak. Nemreš uvijek biti odlučna. Ponekad samo sjediš i čekaš.

:)). Moraš ih odrezati, kako god čudno zvučalo.
Doduše, majstori već uče da nisu bogom dani..ko i doktori i slična zanimanja koji su naučeni da ih se moli... :)

Je, nisu samo oni razvili tu kulturu čekanja, nego sve uslužne djelatnosti... Jedino moji studenti imaju naviku slati seminare u ponoć i živo se začuditi što ih nisam pročitala već u 8 ujutro! Hehe, podsjeća me to na pričicu jedne moje kolegice: zaposlila se kao prevoditeljica u nekom poduzeću i bila brza i točna. Svi počeli njoj donositi prijevode, ne stigne ni na zahod, a kolegice sve natenane, pauze od par sati, plac i slično... Ipak, smilila im se pa su je podučile: "NIKAD ODMAH. Čak ni kad nemaš ništa za raditi, nek čeka bar 2 dana. Tako će te više cijeniti, a ti nećeš krv pišati." Naučila je. Ubrzo je i ona imala lijepe pauze za ručak, stigla bi čak i prileći prije povratka na posao.