Ručkić krčkić

Ja sam definitivno u ovoj drugoj skupini; a zajedno su u naslovu da ne budu sami :-)).

Neću puno pisati o ovima koji se boje biti sami jednostavno zato jer će svaka moja riječ ispasti osuda, zato jer me još uvijek rasrde. Prije svega zato jer mislim da je moj strah posljedica njihovog...

A život koji usmjerava strah nije potpun život. Osobito ako strah nije utemeljen, ako ne vreba neposredna opasnost. Oprez je OK. Molim da se ta dva pojma razlikuju. Svejedno, koliko god moj razum jasno vidio distinkciju, moje kukavičko srce zabubeta po alarmu svaki put kad bi se opravdanost straha mogla staviti na kušnju. Ali, evo, oboružana kao zec na slici, nastojim razviti junaštvo.

Zašto se bojim NE biti sama? I zašto bi to bilo loše? Samoća je, uostalom, neizbježna u praktički svemu, od trenutka kad smo udahnuli prvi samostalni dah do onoga kad ćemo izdahnuti posljednji. Čak i u orgazmičkom užitku smo, kad bolje promislim, sami: moj ljubavnik nikad ne može osjetiti ono što ja osjećam; niti ja mogu proživjeti njegov užitak.

Pa, eto, zato jer je to izlika... Zato jer nismo sazdani tako da nas drugi ne zanima, da netko drugi ne može utjecati na naše doživljaje svijeta ili nas samih. Ne, trebamo druge ljude da bismo se pojmili, da bismo dobili predodžbu o sebi ne samo sprijeda, nego sa svih strana. Trebamo druge da naš užitak pojačaju i produže, da nam rasprše tugu i odagnaju strahove. Trebamo ih da bismo svoje postojanje ukorijenili u ovaj svijet, da se ne bismo osjećali poput balona čiju je uzicu ispustila neka neoprezna ili ravnodušna ruka i sad lebdimo bez cilja, čak i bez želje da se uciljamo, bespomoćni, sa samo jednom izvjesnošću: da ćemo puknuti. Kad tad.

A taj neumoljivi kraj je druga izlika. Jerbo, čemu se truditi kad nas sve na kraju čeka isto: samotnički samrtni hropac? Paaaa, zato jer se u međuvremenu dogodi svašta. I jer ne moramo sami čekati taj trenutak. Jer život nije SAMO taj trenutak, niti ga taj trenutak u potpunosti određuje.

Ali, ZAŠTO se ja bojim ne biti sama? Pa eto, zato jer sam na kraju uvijek ostala sama... Od djetinjstva me ostavljaju sami, prvo roditelji koji su se razvodili pa ponovno vjenčavali, zatim opet razvodili i ponovno vjenčavali... Od prijatelja, koji su selili, umirali, sami sebe ubijali, mijenjali se do neprepoznatljivosti... Isto s ljubavnicima. Zbog mojih dragocjenosti, koje bih nekome povjerila, posudila, poklonila, a onda bi ih ovi upropastili, izgubili, zaboravili... Ali najviše zbog onih koji se boje biti sami, a ne znaju biti s nekim.

Nema goreg nego biti sam u društvu (reče Schopenhauer, na znanje i ravnanje). Znate one prijateljice koje su uvijek najsretnije ili najnesretnije, čiji su doživljaji najdramatičniji, a dileme najintrigantnije? One kojima veliš "Imam rak", a ona odgovori "Blago tebi, ja ni rak ne mogu dobiti... Ah, jadna ja!" E, s takvom jednom sam provela cijeli svoj život: to je moja majka. Koja je imala niz izbora, i dobrih i loših, a nepogrešivo je birala loše. Jedino u tome nikad nije griješila. A meni se to smučilo. Čvrsto sam odlučila da ja sama neću tako.

Pa sam s uličnog heroina prešla na liječnički metadon. (Metaforički, naravno, za imune na ironiju.) Počela sam uviđati sve moguće razloge zbog kojih je dobro biti sam i samostalan (također dva bitno različita pojma, ali nisam uvijek uočavala razlike): naučiš se sama zabaviti (ali se odučiš zabavljati s drugima); naučiš se sama pobrinuti za svoje potrebe (ali zaboraviš da ne moraš, da bi mogla zatražiti pomoć); naučiš se gospodariti svojim materijalnim dobrima i držati ih na sigurnom (ali ih ne oplođuješ, iz čistog nepovjerenja, ne riskiraš - ne profitiraš); naučiš se diviti svojim postignućima (ali se zaboraviš smijati svojim slabostima; općenito se zaboraviš smijati S nekim, a ne nekome). Naučiš izgutati vlastite drekece i ne frizirati vlastitu krivnju, naučiš si oprostiti, jer je jednostavno nemoguće živjeti sa stalnim osjećajem promašaja ako to ne učiniš - ili to, ili ovisništvo, a TO nećeš, jer si već davno [vidi gore] naučila da ne valja i odlučila da nećeš (ali zaboraviš da ne ovisi sve o tebi, da nisi gospodar svemira, čak ni svojeg mikrokozmosića, i da postoje okolnosti i sile na koje nemaš ama baš nikakvog utjecaja - a to te raspižđuje do bola!).

Naučiš i da je oduzimanje lakše od zbrajanja, a neusporedivo jednostavnije od množenja. A smetneš s uma da je bol neizbježna, koju god metodu koristila... Da, lako je otfikariti ljude i odnose koji te ne zadovoljavaju, ne pridonose ničemu u tvojem životu, i zapravo, uistinu, nema razloga gubiti vrijeme na takve, ali: što s tim vremenom koje si "spasila"?

Eh, vidite, sad sam u fazi takvog vremena. Spašenog. Ponekad otetog. I vidim, rado bih ga s nekim podijelila. Samostalna, samostojeća. Ne, ne bih voljela spuznuti poput čarape. Ali bih se voljela opustiti.

Od vas, malo-pomalo, učim kada. Još uvijek ne znam kako. Oprezna, prestrašena... povremeno hrabra. I oboružana :-))

I evo, kad pogledam blog ispod i iznad svojeg, dođe mi da vas otfikarim, da zaključim da takve banalne budaletine zaista ne mogu pridonijeti ničemu što bi meni moglo značiti išta...

Ali onda uvidim da je takva vrst banalnosti sveprisutna i izvan moje kontrole: da me određuje, da usmjerava moje postupke, koliko god se ja opirala, koliko god ja bila samostalna, pametnija ili pronicljivija.

Da žalost koju zbog toga osjećam ne znači da je radost nemoguća.

Da moj solilokvij ne isključuje dijalog.

Da se bojim biti sama, sad bih otišla na Tapeov blog i pravila se prizemnom poput meije.

Da se ne bojim NE biti sama, ne bih napisala niti jedan nick.

Zašto mi je bitno da se zna koga volim, a koga ne?

Jer sam umorna. Jer ne želim one koje ne volim. Ne želim njihovu pozornost, ne želim potratiti vrijeme na uzaludne verbalne igrice s njima...

Valjda se ufam u to da će netko prepoznati selekciju i shvatiti da nije među isključenima.

Voljela bih biti poput marte, koja hrabro uključuje sve... Je li to zato jer je mlada? Ili je jednostavno pametnija?

I ona se boji NE biti sama... Ali mislim da razlikuje samostalnost od samoće. I lijepo je što to zna, već tako mlada.

ANERAK piše o božicama... Nisam sve pročitala, preletjela sam... Uzori su OK. Moj je Lurija, neuropshijatar, i njegova definicija čovječnosti: "pozitivna projekcija u budućnost".

I uopće nije bitno koliko je opravdana, ta pozitivna projekcija u budućnost, iliti NADA: ona nas oživljuje. Ona spašava vrijeme.

Nemam "pozitivne projekcije u budućnost" što se tiče Iskrice, osim u jednom aspektu: učimo od svega. I od onoga što želimo, i od onoga što ne želimo.

Sad sastavljam popis onoga/onih koje definitivno ne želim. Koji zaista JESU višak, neproduktivni, kontraproduktivni. Da se ne zajebem ubuduće dajući takvima šansu, i to iz čiste nesigurnosti, jer ne znam jesam li ranije bila odveć selektivna.

Danas mi se javila neka žena (ako je autentična naivka, iskrene isprike; ako provokator, dobro me zabavio/la) s pitanjem kak meni ide na Iskrici, veli, njoj se javljaju sami neki avanturisti.

... Je li to zato jer je mlada? Ili je jednostavno pametnija?
Hej , pa to su pitanja iz sfera sf-a. Nikad ne bih pomislio da možeš postaviti toliko polemički i nevjerojatan upitnik.

Ja joj velim, moje je iskustvo posve drugačije, sve krasni ljudi, šarmantni, zabavni, divno se družimo, a imala sam i nekoliko bračnih ponuda - vjerojatno ona u nečemu griješi.

Medo, ček da napišem pod-blog do kraja...

Veli ona, njoj nije tak, i pita "Ali mene sex bez obaveza
ne zanima,ja želim vezu stalnu,međutim takvih nema..neznam
možda previše gledam..ili me strah da me ne prevare ako se
upustim u vezu"

Crknem od smijeha i napišem joj "Ma, to se oni samo prave da bi ispali frajeri... Svi oni duboko
u duši žele pravu ljubav." (Uočavate moju beznadnost, zar ne?)

Kaže ona, ali što s takvima, zašto onda i oženjeni dolaze na Iskricu?

Velim ja, zato jer se žele razvesti, a fali im podstreka. Naravno, ima i muljatora, ali rijetko. Takvima bih ja zabranila Internet!

Eeee, na to uslijedi storija o nekom tipu kojeg je ovdje upoznala, sve super, ali ima mamu s kojom živi i golemi račun po tekućem. Kad ga je priupitnula o mogućnostima samostalnog života, on veli da bi digao stambeni kredit, ali mu skoro niš ne ostane nakon alimentacije za "bivšu" djecu.

bok, vega! bojis li se da je oko tebe sve manje ljudi koji su ti važni?

Meni sad već suze na oči, što od smijeha, što od nevjerice, što od mogućnosti da je sve to istina... Napišem: "Ma nije, sigurno se htio osamostaliti, a nije to lako u ovim
godinama. Mogla si mu ponuditi da ćeš biti jamac za kredit."

I nastavim u stilu ametistice:

ONA MENI:
ma kakvi,sve se falio kako on nije kao drugi i nema kredita,,a
ja imam kredit visok,a na početku govorio da je proleter,ni
auto svoje nije imao već poslovno,kasnije ljut neće ni da
čuje zamene,neznam zašto toliko
Utorak, 09.08.2011. u 10:18
Pošiljatelj: vegavega8
Primatelj:
Re: Bok
Pa naravno da se ljutio: solidan čovjek, zaposlen, brine o
majci - zbilja ne znam što bi ti htjela?! Po čemu si ti bolja?
47 godina imaš, zadužena preko ušiju, sigurno i rastavljena,
bog zna gdje su ti djeca i sad ti njemu nešto prigovaraš???
Utorak, 09.08.2011. u 10:21
Pošiljatelj:
Primatelj: vegavega8
Re: Bok
Samnom su djeca,bolja sam po tome jer uvjek radim,imam svoje
auto,djeci kuću napravila,a on muškarac ništa,voli poit sa
posla dođe leži,ja ne sa posla idem odmah na drugi posao,tako
ja radila a on prizivao,i ljutio se što radim što sanjim ne
razgovaram
Utorak, 09.08.2011. u 10:26
Pošiljatelj: vegavega8
Primatelj:
Re: Bok
Pa ako si sve to napravila, zašto onda toliko radiš? Muškarcu
se treba posvetiti, ne očekuješ valjda da će on samo uskakati
u tvoj raspored kad si na pauzi?
Utorak, 09.08.2011. u 10:31
Pošiljatelj:
Primatelj: vegavega8
Re: Bok
imam kredit u švicarcima,i tako kako raste kredit tako je meni
potrebno više raditi,ja sam mu to odmah rekla na početku,sada
shvaćam da oni to očekuju,i da mu radiš po kući kuhaš
dijeci njegovoj,doneseš mu i plaću,a nesmješ raditi,a danas
je takav posao da malo se može imati vremena za sebe,tako sam
odlučila da se više nikad ne vežem za nekog..
Utorak, 09.08.2011. u 10:36
Pošiljatelj: vegavega8
Primatelj:
Re: Bok
A zašto onda kritiziraš muškarce koji se ne žele vezivati?
Što ti zapravo hoćeš? Po čemu ti je Iskrica kriva što nisi
zadovoljna?
Utorak, 09.08.2011. u 10:40
Pošiljatelj:
Primatelj: vegavega8
Re: Bok
ne ja se više zbog toga nebi udavala,živjela bi sa nekim bez
njegove dijece i roditelja,i ako me može uzdržavati,onda ja
nebi radila već se posvetila njemu kao malom djetetu,ako tako
vole,u iskricu sam ušla i mislila svi koji tražu žene da su
situirani,da nemoram toliko više raditi,,toliko
Utorak, 09.08.2011. u 10:53
Pošiljatelj: vegavega8
Primatelj
Re: Bok
Pa ti ko prava prostitutka... Sram te bilo!

I glečte, ako je ova priča istinita, zbilja nas treba biti strah NE biti sami...

A ako je provokacija, još više nas treba biti strah biti s nekim.

Što je najtužnije, u OBA slučaja nas TREBA biti strah. Zbilja strah.

bok, vega! bojis li se da je oko tebe sve manje ljudi koji su ti važni?

Autor: gerardina | 09.08.2011. u 14:38 | opcije

Da. Jer to bi potvrdilo moj strah. A strah nije osjećaj kojem želim podrediti svoj život.

Da. Jer to bi potvrdilo tezu da su samostalnost i samoća istovjetni.

Da. Jer to bi potvrdilo tezu da sam evolucijski ćorsokak.

Da. Jer mi se ne sviđa pomisao da su najuspješnija bića na ovom planetu žohari. Koliko god to nesviđanje bilo iracionalno.

Da. Jer sam se zaista upogonila do krajnjih granica svojih snaga da budem konstruktivan cio čovječanstva, a kad to ne mogu biti, da ne štetim.

Da. Jer ako je tako, onda (bar za mene) življenje nema smisla. Samo trošim resurse. Više pridonosim svojom smrću nego postojanjem.

* predzadnji komentar: Dio, ne Cio.

Čitam gore Lakroničku: alkoholičarka koja za novce proriče budućnost Tarotom. Koliko takva osoba može biti relevantna u MOJEM životu?

Na prvi pogled, nimalo. Hehe, sve dok ne razmotriš činjenicu da ona ŽIVI od toga - skromno, ali živi. Znači da je baza korisnika njenih usluga dovoljno velika da ima društvenog utjecaja. A to utječe i na MOJ život.

izgleda da je tebi samo dosadno kad cijeli svijet kriviš za svoju usamljenost.

Pitam se tko je uopće osoba koja je njene komentare ugostila: netko kome ja smetam. OK, nema problema, lako se ja uklonim... Nije mi stalo do toga da nekome smetam... Na prvi pogled.

Oooo, evo gerardine! Osoba (ipak!) vrijedna moje pozornosti.

Gerardina, ajde ti sad argumentiraj svoju tvrdnju nekim citatom iz mojeg zapisa, a ako to uspiješ, idemo dalje... (Komentari se računaju.)

Vraćam se svojem tijeku razmišljanja: kome ja smetam?

Koliko sam do sada uspjela uočiti, bez Iskrice, ljudima kojima ne nudim suradnju, a tu ne nudim jer me a) njihovi projekti ne zanimaju ili b) jer ih smatram pogrešnima/nemoralnima.

U svakom slučaju, to su ljudi koji me TREBAJU. A ja njih ne.

Ljudi koji me NE trebaju ne ovise o mojem mišljenju/ponašanju; možda bi im moja suradnja dobro došla, ali mogu i bez nje. Takve (čak i kad se ne slažemo) poštujem. Kao i one koji pitaju i produže dalje ako odbijem.

Eh, sad, tko je zapraf _zena_? Neka spodoba kojoj sam ja važna i bez mene ne može... Na pamet mi pada 43-godišnjakinja na burzi s najvišom kvalifikacijom zanatske škole, inteligentna, ali nerealizirana, kojoj sam čak i povjerovala na nekoliko tjedana... Vjerujem da je ona inicirala kampanju. A fascinira me tko joj se sve pridružio.

ja komentiram tvoju usamljenost i strah od iste. usamljenost nastane kad ljudi vaznih oko tebe nestane.
ako se to dogodi zato "što su si sami krivi", osjeća se dosada.
ako osjećaš sama krivnju za to onda je to usamljenost.

Žene koje imaju više kvalifikacije od mojih (ja na doktorat idem tek od jeseni, i to SAMO ako mi firma plati); žene koje su mlađe, ljepše i posljedično poželjnije od mene; muškarci koji nemaju pojma što bi počeli sa ženom poput mene; muškarci koji su nešto počeli sa ženom poput mene i onda nisu realizirali ono što su si zacrtali; glupani i glupače koje ne znaju drugo nego c/p sliku govna.

Hvala, gerardina, ali ovo nije odgovor na pitanje, nego projekcija. Tražila sam argumentaciju u tekstu. Može čak i u nekom drugom.

(Moram u dućan. Nastavit će se...)

vega, sorij, komentiram usamljenost, "BITI SAMI", opredjeljujes taj osjecaj kao izrazito negativan, iako on to uopće nije, jer je nemalo puta krasna motivacija za trazenje boljeg drustva. i kazes da tebe nije strah biti sama, što nije točno, jer kasnije kazes 5-6 puta da te je strah od gubitka vaznih ljudi iz tvoje blizine. a to usamljenost je. nista drugo.

Gerardina, zaista me umara prepjevavati nešto što smatram da sam vrlo jasno napisala, a ako ništa drugo, onda bar jasnije od 99% nesuvislosti na ovome blogu: govorim o tome kako usamljenost nije isto što i samostalnost. NE definiram usamljenost. Naravno, ne dobijam ništa nijekanjem svoje usamljenosti, ali, brate, niš ne dobijem ni ako je "priznam" a nije tako.

Međutim, viš, to daje poticaja novom pitanju: što dobijate vi, čitatelji ovog bloga, od mojih "priznanja" i priznanja?

OK, shvaćam, uskratila sam vam gušt da se tarete rame o rame sa mnom, što god nekima od vas to (ne) značilo... Ali ZNAM da čitate (100-ak uboda na moj profil za svaki zapis ne laže): zašto se bojite dijaloga? Zašto se bojite mojih pitanja? I odgovora? Ne samo mojih... Znam, nisam najugodnija sugovornica, ali vjerujem da sam među najzanimljivijima, najpoticajnijima... U ignorici imam samo 25 nickova i to većinom duplića. Čega se bojite? MENE? Sumnjam. Ja vam ne mogu ništa. Osim pokazati kako izgledate ondje gdje nikad ne gledate.

ništa vega, samo čitam..i priznajem..razmišljam o novom zapisu..:)

samostalnost? po mom misljenju, to smo trebali već postići sa 20-25 godina najkasnije. osmisliti svoj zivot i preuzeti odgovornost za njega. sami ili u paru. pasivno-ovisni to ne mogu sami. zato im treba uvijek netko tko ce osmišljati za njih. što opet dobro dođe onima koji baš tu nađu svoju realizaciju. modeli egzistiranja na ovom svijetu su različiti.

Slažem se, gerardina. Pubertet je nesnosan upravo zbog tog procesa osamostaljivanja, kako roditeljima (osobito onima koji svoje dijete gledaju kao instrument samorealizacije), tako i osobama koje svašta traže, a malo toga nalaze... A ovo drugo je bitno: jer ne možeš naći nešto čega nema. DRUŠTVO je također odgovorno za naše odrastanje, ne samo mi sami ili naši roditelji. I U REDU JE PROZIVATI KRIVCE ako i kad je krivnja dokazljiva, tj. "beyond reasonable doubt". Ali, jako, jako puno nas još uvijek nije stiglo do te razborite sumnje... Kako u sebe, tako i u druge.

vega....wb! .... Dva puta sam čitala. Sjelo mi je....samo tako! Savršeno pratim slijed tvojih misli...dok tako...pišeš otvoreno..pristupačno...iskreno....osobno! Moj naklon:)

puno je iskrivljenih slika koje se povezu u osobnu priču..odluka u mladim godinama, kao i roditeljskih modela..koje nismo proradili u sebi..i koje se na zalost prenose i dalje..na one za nama. no, svatko se trudi na najbolji mogući način shvatiti. ne vjerujem da je ne svijesnot komotna.

(Moram ručati, već mi se manta... Komentiram vas na pun želudac i pri punoj svijesti.)

E, da. Evo me u post-ručkovnom stanju. Nisam ni najbistrija, ali nisam ni zasljepljena glađu.

Vidite, ja ne mislim da tržište određuje vrijednost ičega. Ako išta određuje vrijednost ičega izvan samog pojedinca, onda je to sud vremena.

Neki ljudi žive kao da je svaki njihov pokret na televiziji... A neki kao da će ući u udžbenik iz povijesti. Neki žele sad i odmah i zato se rukovode tabloidima, ili malo "boljim" tabloidima, tipa Cosma.

Kako ja živim? Hm....

Kao prvo, znam da svaka moja riječ može završiti na internetu. Već 10 godina.

Zato jer moja firma već 10 godina omogućava korisnicima anonimnu anketu o nama, izvođačima. Isprav sam se čudila. Npr., ja sam gotovo patološki točna, a netko napiše da kasnim po pola sata i onda još zajebavam...

Neizmjerno je mnogo toga što sam iz toga naučila... Ali je tema za drugi zapis. Poanta je da sam naučila da nema toga što iz sfere osobnog ne bi moglo prijeći u sferu javnog. I da sam zato uvijek odgovorna. Što će reći, valja se pobrinuti za dokaze i argumente.

Druga bitna stvar koju sam iz toga naučila jest da mladost JEST naivna i blesava: oni misle da sposobnosti učenja i prilagodbe zamiru nakon cca 22. godine života. Paaa, nerijetko su u pravu. Ali ne uvijek. Bogu hvala!

(Jesemti, već sam u drugom zapisu!)

Aha, sud vremena... OK, nemam zamaha za povjesnice i povijesna bespuća, ali ajmo se zapitati koliko puta smo bili u prilici nekom reći (bez obzira jesmo li ili nismo): "Rekla sam ti!"

Ja stalno. Ja jednostavno VIDIM 16 koraka unaprijed, bez Tarota ili gatara. Znate li kako je teško zdempfati se i ne reći ono gore? Užasno!

Ne, ne vidim brojeve lota i ne znam tko će s kim živjeti sretno do kraja života (iako ovo drugo slutim), ali jako dobro osjećam što VRIJEDI dugoročno, a što je prolazna razbibriga.

I ne, ne mislim ovime implicirati da je moj svjetonazor/moral bolji od ijednog drugog, ali tvrdim da sam jako POZORNA: da jako dobro razlučujem ozračje, njegove zahtjeve i (ne)oportune poteze u njemu. I da ih jednostavno ne šmirglam AKO i KAD su u suprotnosti s nečim što smatram općeljudskim imperativima: odgovornošću prema sebi i zajednici. Niš više, niš manje od toga.

Što će reći da jako dobro vidim i sve one poteze i manevre koji to nisu... Ponekad dobrohotno, s puno suosjećanja, a ponekad raspižđeno. Sve ovisi o tome koliko znam i koliko mogu procijeniti uvid i sposobnosti onoga koji ih vuče.

Trenutno me raspižđuje kokoška: ne zato jer bi meni mogla nauditi (bar ne više od kolektivne ćoravosti sebi sličnih), nego zato jer je neodgovorna i prema sebi, i prema zajednici. A prije svega prema svojoj djeci.

Koji su stupići društva, što reče marta neki dan... Da, stup društva više nije obiteljska zajednica, niti nuklearna obitelj (mama+tata+klinčadija), nego svaki pojedinac, sam za sebe. Ali, taj pojedinac možda ima DJECU. Koja nisu predmeti. Koja nisu njegove/njene projekcije. Koja su samostalna bića uvelike uvjetovana onime što im pružamo. Kao i prozorske biljke. Ajd ti stavi limun na sjenoviti prozor pa se onda čudi što nikada nije rodio!

A ta kokoška SEBI pripisuje ne samo odgovornost za te stupiće, nego i zasluge: sin joj je bio bolestan jer je njoj bilo loše; ozdravi je kad se njoj poboljšalo. Hello??? Molim LaBambolu neka izgugla definiciju pojma "control freak".

Iskreno, fućka mi se za djecu koja NEĆE trebati zaraditi MOJU penziju i koja NEĆE glasovati na izborima koji će se odražavati na moje uvjete života. Ali, to nisu NJENA djeca niti djeca njoj sličnih.

A ona definitivno nije najgore što je Lijepa naša ili ex-Yu uspjela izroditi... Daleko od toga. I baš zato me raspižđuje. Za kamenjarke tipa one jezive anakonde me nije briga, voljela bih da su nus-produkt Raja, ali nisu, jebiga... Jebiga. Raja nema.

Osjećam se poput Nobelovca iz ekologije koji tako jasno vidi štetu koju radimo sami sebi, a nemoćan je... Jer tržište hoće naftu i njene derivate. I za to je spremno istrijebiti cijelo čovječansto, eto, zato da se još malo voza u Ferrariju. Netko. Ne onaj koji gine.

Koliko laži, obmana, poluistina pojedinac mora progutati, prijeći preko, zanemariti i zaboraviti da ne bi bio SAM? Je li to sve skup vrijedno toga?

Na pun želudac i čašu Vrbničke žlahtine tvrdim: NIJE.

Nikome.

Ni pojedincu, ni civilizaciji.

NE.

I više me nije strah.

Jer ću riknuti prije katastrofa. Nadam se. Vjerojatno.

vego, dobar ti je ovaj blog. iako mi žao što tako kvalitetno možeš pričati samo sa sobom. grdi je to osjećaj. no ponekad je bolje i tako nego li uopće ne pričati. i samoj mi je ponekad teško jer prečesto nemam dostojna (ovo dostojna nije umišljeno već naprosto ravna glede razumijevanja i pronalaženja valova koji se ne odbijaju, ne privlače...samo putuju) sugovornika. no, slušajući tebe čini mi se da mi to ipak češće uspijeva no tebi. ne pišem ti ovo da bih bilo što komparirala...pa niti nas dvije. samo uvažavam to što si i kako si napisala i suosjećam. jednom sam pročitala koja je bitna razlika između saučešća (suučešća) i suosjećanja? kad s nekim suučestvuješ, tada si mu samo sudrug u njegovoj boli, tuzi ili nekom drugom osjećaju. kada suosjećaš pak, tada si i sam...osjećaj!