Ručkić krčkić

Danas sam pokvarila želudac, razbila čašu, 4 puta rušila predmete s polica (bez lomljave, srećom!), kupila čepiće za uši (neš ti autogenog treninga pred pneumatskom bušilicom i rezačem asfalta pod prozorom!), vozila se tramvajem (uvijek pustolovina...) i popila dvije travarice.

A kako me takvi dani, ispunjeni bukom i bijesom, uvijek dovode do refleksivnosti, ponešto sam i promozgala. Počelo je pred Konzumom na Kvatriću, do kojeg sam stigla pješice, ali jedva, s dušom u nosu od onih prokletih belgijskih pralina sinoć: sinulo mi je da se namjerno - i to ne samo sad, nego tijekom cijelog života - pravim neprivlačnom, zato što mi je tak sve jednostavnije. Valjda je počelo zbog staraca, koji se nikak nisu mogli nositi s mojom seksualnošću, jer ih je njihova bogme gadno zanitala, a nastavilo se iz moje vlastite komocije.

Možda to i nije komocija. Možda sam se jednostavno naučila na drugačije oblike sreće, te iako mi se i seksualna jako sviđa, nije imperativ, ali jest komplikacija. Sinoć sam razgovarala sa zanimljivom ženom, bila je nekoć i ovdašnja blogerica i pisala tako sjajno da se svi mi drugi možemo pokriti dječjim benkicama, ali predobro za većinu. I jako kratko. Srećom, rekla bih da smo nas dvije na putu prijateljstva. I šalje mi svoje štivo, javlja što je objavila...

No, odlutala sam. Priča mi, dakle, ona o svojoj vezi: koja je dobra, usrećujuća, ali ima ona i te svoje druge sreće, srećurde i srećice, kao i ja. Dragi nema. Njemu je sreća s njom. I sad bi on nešto što je njoj teško, što je vjerojatno (ne sigurno) previše... I ona mu kaže, "Ako ne budem mogla, mrzit ću te, sve ću nas mrziti, i tebe, i sebe, i sve oko nas, bit ću nemoguća, zajedljiva, gruba, okrutna, zlovoljna, jer ću sve mrziti, jer će to biti ona kap previše..."

Ne znam što će odlučiti. Osam godina je mlađa od mene, možda još nije erodirala od tih kapi previše. Ali ja znam da se sad bojim svake kaplje. Da, bilo je razdoblja kad sam ih trebala kao žedni korijen, kad bih od jedne jedincate procvala kao kaktusov cvijet, vitka, vedra, "najputenija žena na svijetu", što rekoše neki... A onda klonula od previše zalijevanja. U mrzovolju. Belgijske praline. Mučninu. Egzistencijalnu.

Na povratku kući, tramvajem, jer je mučnina dosegla vrhunac, promatram ženu svojih godina: dotjerana, sva u tonu. Na licu osmijeh, ni za koga, u stvari, za svaki slučaj. Ako netko gleda. Kiseo i umjetan. U staklu gledam odraz svog lica i vidim svašta, vidim vrh obraza oblikovan smijehom i bore uz usnice oblikovane sarkazmom. Nenaklona sam bićima koja sam mogla biti. Valjda bih još uvijek mogla biti.

Kasnije, večeras, odem u kafić jer doma nemam travarice. A još uvijek mi je muka. Sjedim sama. Nisam jedina. Ali ostali sami čitaju novine. Mislim si, zašto čitaš novine kad si među ljudima, vani? No, dobro, ljepše ih je čitati vani... Ja ne čitam novine, čitam ljude. Gledam bračni par, on lista Nacional, ona zuri u prazno i klima na njegove komentare. Tu i tamo pogleda časopis preko njegovog ramena. Jesu li sami ili su tako bliski da mogu biti i sami jedno pored drugoga? Dvije žene nasuprot mene ogovaraju treću: jedna se žesti, druga s njom. Prva se smije, druga smješka. Ispod stola im je pas, sa zdjelicom vode. Nisu sami. Nitko od njih.

Prolaze rodilje s dosadnim majkama i golemim kolicima u kojima su jako mala djeca. Guzate, debele, izobličene majčinstvom, osamljene u neprepoznatljivosti vlastitog tijela. Neke brižljivo odjevene, druge su odustale... Proći će ih, valjda. Prolazi moj bivši učenik, s tečaja, jedno od najdosadnijih bića koje sam ikada imala nevolju upoznati, udav poput blogerskih stalkera: pisao mi je duga pisma. I dvije godine upisivao moje tečajeve. Pisma su bila o meni i o njegovom nezadovoljstvu što sam takva kakva jesam; a ne, valjda, onakva kakva bi njega mogla voljeti. Već me toliko izludio da sam posumnjala u vlastitu zdravu pamet, ali onda me iskupila upala pluća i 4-tjedno bolovanje: sve kolegice koje su me zamjenjivale rekle su da je totalno lud. I opsjednut mnome. No, sad ima ženu. Dobrih glavu i pol višu od sebe. Jako zgodnu, jako čudnu uz njega. I sina koji je na nju, krupan i malo predebeo, valjda kao i ona kad je bila curica. Pravio se da me ne vidi. Hvala bogu!

Na povratku kući susretnem susjedu koja životinje voli više nego ljude. Vodi svog cucka i priča mi kako je glup. I koliko je to ljuti. Ni nju ne volim. Mogla bih biti poput nje.

A tik pred kućom sretnem momka koji me jednom poljubio bez povoda i razloga, tek tako, dok sam šetala psa. A onda opet, jednom kad sam popila previše. I došlo mi je da ja danas poljubim njega. Ali, nisam... Bojala sam se da mi je danas svega bilo previše.

Manjka ti moj zagrljaj, koji ti upravo stiže! :))

Stari moj, za danas je svega dosta :-))) Hvala, kao da jesi.

Možda će ti izgledati previše poznato i zanemarljivo, ali se men,i u ovom čitanju tvoje priče, pojavila u sjećanju rečenica:" I na dnu oceana, teče rijeka!" ( Opis rijeke bio bi prava romantika )

Joooooj, Medo, stalno smo u pogodbenim rečenicama... A baš mi se uopće ne da pogađati ;-))

Iskreno...popizdim kad netko napiše blog na temu o kojoj mozgam skoro cijeli dan....i ono...imam mučku potrebu izbaciti to...u blog...ali nikako da sročim. I kaj je najvažnije..popizdim kad to isto..netko obradi bolje nego li sam ja sama imala mišljenje o tome! ...hehhe..uglavnom...tnx kaj si danas napisala ...ono isto što i ja ovih dana viđam ...u ljudima oko sebe...i sebe...među njima.

Bok, Pam! Pa, čuj, ak je i tebe zgrabilo, možda nekaj struji zrakom, a možda nam misli vibriraju na sličnoj frekvenciji pa se lovimo :-))

Veli meni jučer ..jedna ženska da je shvatila da kod drugih mrzi ono kaj bi i ona sama mogla biti. Malo sam razmišljala....i zaključila da je kod mene više neki STRAH da ne postanem sve ono kaj me iritira kod drugih.....! Dobro si opisala ta neka...zapažanja...mišamu.

Da, užasava pomisao da komadićak takvih VEĆ imamo u sebi i samo čeka priliku da proklija. Kap previše i etogac!