Ručkić krčkić

Pišem ti, sestro moja, iz kamena grada u kojem opstajem, a živjeti ne mogu. Manita Luce ovdje mene zovu ljudi srca kamenoga, mene bez srca, jer uz tebe ostalo je.

Žrtvovaše nas naša majka lica tvrdoga i otac naš pogleda užarenog u otadžbini našoj glađu okovanoj na kamenu žrtvenom pred bogom Suncem nesmiljenim što sa Zapada naš je kraj neimaštinom pustošio. Zakopaše nas, sestro mila, žive nas djevojčice dok brojalice brojasmo za milost hrane i kap vode utješne, tebe mlađu i mene stariju, obje krvlju netaknute i nikada voljene.

Zatvoriše nas u tamnicu tvrde zemlje korijenjem suhim prožiljenom i prekriše suhom zemljom od gladi razrahljenom. U ustima nam brojalice suha trupla mrtvih kukaca brojalice ugušiše. Ali suze nama naše ne oduzeše. Ja ti svoje dadoh da se napiješ, a ti meni svoje uzdahe da nadišem se. Stisnuh te, sestro, od boli te stisnuh surove, koju preživjeti neću, znadoh, stisnuh te u sebe, u svoje misli tako da začuh tvoje:

"Lijepa je ova bol", reče ti meni. "Grije."

Stisnuh te još jače, potegnuh korijen odavna mrtve masline da omotam sebe oko tebe, da u vrisku divote bolne izdahnemo nas dvije sestre žrtvovane. A kako potegnuh, tako vidjeh Sunce, Boga našega, kako me pipcem svoje raskoši Zapadu doziva. I pustih te, sestro... Pustih te. Izdajnički ja pustih tebe. Tebe ja pustih izdajnički. Pustih izdajnički tebe ja.

"Bol nepobjediva slast postaje", milovaše mi ti mislima... "Idi," rekla si, "tebi se Sunce smilovalo, a ja ću ovdje ostati, nakvasit ću zemlju svojom krvlju, urast ću u maslinu, protjerat ću joj plodove, sagnjit ću u đubrivo, probudit ću crve, prožiliti zemlju životom u kojem ću živjeti, sestro moja, moja sestro najmilija, uvijek tvoja, ako mi srce svoje ostaviš da ne zaboravim tko sam bila, da uvijek budem i da budem uvijek i ti."

I ostavih ti srce. Iščupah ga noktima, odjedared cijelo, jednim pokretom, i ostavih ga, srce svoje krvavo, tebi na grudima, sestro moja pokopana, sestro žrtvovana, žrtva moja sestrinska.

I pođoh za Suncem u kameni grad obilja, laka bez srca, lebdeć na njegovim zrakama. U toplini njegovoj izrasla mi kosa, izrasle mi grudi, izrasla sam cijela u tijelo jedro, samo je duša ostala malena.

I stigoh u grad. A u gradu sva vrata zatvorena. Kuća do kuće, nigdje otvorenog prozora. Gleda me čeljad kroz okna zastakljena staklenim pogledima, ženu bez srca zaokupljenu brojalicama, s velikim križem na prsima gdje srce moje više ne kuca nego tutnji jeka suhe zemlje kroz koju sam izniknula.

Lutah gradom kamenim, od kamena do kamena lutah ja, učeć imena ulica, učeć običaje zatvorenog naroda, opkoljena mačkama, sama uvijek i nikada sama, jer ostadoh s tobom, sestro milena, u našu zemlju posađena, rastegnuta sada preko obzora, nit ti, nit ja, netaknuta, nevoljena.

Kad sam sve ulice naučila, sve trgove prešla, s mačkama u svakom podrumu prenoćila, stiže mi tvoj glas, glas tvoj mi stiže u mirisu maslina sa trga, topao tvoj glas mirisan i gladak u ulju na tezgama.

"Nevoljnice, sestro moja!" Rekla si. "Sestro moja, zar sam zato ja u zemlji ostala, da bi ti sebe, živu i jedru, u kamenu gradskom zakopala? Ja sam sada život, ja sam hrana, ja sam u muškome brku slast, u ženskoj utrobi lijek, melem na plaču djeteta, a ti? Ti, miljenica Boga Sunca, ti se skrivaš po podrumima, s mačkama, mantraš brojalice, Manita Luce, od svakoga prezrena. Trgni se, sestro mila! Ti si štovanje zaslužila za ljubav koju meni si dala. Uzmi sad za sebe, nađi je, ima je - u gradu si obilja."

I tako ja prestah lutati. Pronašla sam stan i sjetila se pita iz našega djetinjstva, i mirisnih mirodija i mudrosti i čari što svaka od njih ima. Ispekoh prvu, s krumpirom mekim poput našega, ali ne tako slatkim, i žestokom žalfijom i prstohvatom cimeta, i otvorih prozor da ti pošaljem miris, sestro najdraža, i zahvalu što ipak ja sam oživjela.

A miris taj se provukao kroz pukotine okana i ispod zatvorenih ulaza i između cigala i najednom se stadoše otvarati sva vrata, i prozori zalepetaše i čeljad se na njih nalaktila, udišući. A ja postdoh Luce Pitarica. Ne više Manita. Najbolja pitarice kamenoga grada.

Mijesila sam pite od crnoga brašna i od bijeloga i zlatila ih pjesmama koje si mi slala po vjetrovima i u kišnim kapima. Pekla sam slatke od slatkih smokava i ljute od najžešćeg papra, spremala ih za svatove, za rođenja, za ukope, za svaki dan i za svako slavlje. Svi volješe moje pite. Ali mene nitko ne zavoli. Jer moje srce ne bijaše tu.

Sve dok On ne zakuca na vrata moje kuhinje. Došljak, lutalica poput mene. Odmah smo se prepoznali, znadosmo u hipu da nismo tu iako smo tu, jer smo negdje drugdje, on mislima, ja srcem, negdje gdje živimo a ne možemo ostat živi ako se ikada vratimo. Nahranih ga svojom pitom od meda s maslinovim uljem. A on me obljubi glazbom svojih riječi od kojih niti jednu ne razumijeh, na jeziku mutnom i gustom a opojnom poput medovine.

Zagrljeni lijegasmo pet noći zaredom, i pet noći zaredom on me grli a ne dodiruje, ja ga mu kriomice srce kradem, srce koje tuče baš kao moje, kao da je moje, kao za mene da je. Svake noći ja mu bliže priđem, kroz pjesmu njegovu koja me miluje i od koje su mi skliske ruke i nokti lomni da kroz kožu ne prolaze, a pjesma se njegova u moje prazne grudi ulijeva i puni ih njegovim čežnjama i mojima, i sve sam teža, i sve manje mogu, i gušim se od pjesme, a on srce ne da.

Ujutro šestoga dana on ustane i reče: "Dao sam ti pjesmu. Nju ti ostavljam. Ali srce svoje i ja sam trebam. Hvala ti što si me najela, hvala ti što si me ogrijala. Ali šuplju ženu ne može voljeti nitko. TO je tvoja žrtva. Tko za žrtvu bude izabran, taj je uvijek žrtvovan."

I sad ti pišem, sestro, nevoljena i ljubavi zauvijek lišena, pišem ti jalna, pišem ti zdvojna, pišem ti jer moja je ljubav samo u tim riječima koje moje srce u tebi jedino može čuti. Pišem ti da ti javim da trebam još pelina i još matičnjaka, da je žito zadnji put bilo ucrvano i da tako neće ići. Moje su pite jako tražene, u kamenome gradu hrana omiljena. Prodajem i smrznute, s plastičnim priborom u kutiji. Živi se, opstaje...

Nadam se da je tako i kod tebe.