Ručkić krčkić

Razmišljam danas o raskidima, zbog raskida jednog dragog mi para (privremenog, nadam se!) i sjetim se kak je moju frendicu, ljepoticu od 180 cm, vitku, vretenastu, plavooku i smeđokosu, a pride milu i umiljatu, ostavio frajer zbog svoje bivše jerbo će se bivša "Ubiti bez njega", a ova moja "Može bez njega". Eh, da, jesam li spomenula da je moja frendica bila trudna? S njim, naravno.

Stoga čak i kad ne znaš da samoubojstvo ne možeš spriječiti svojim ostankom u vezi ili u stanu (uvijek može gurnuti prst u šteker dok si ti na zahodu), nego samo izliječenjem koje podrazumijeva osamostaljivanje potencijalno suicidalne osobe (inače je moš komotno ubiti sam(a), bar će umrijeti sretna), bilo nam je jasno da je prijetnja samoubojstvom prozirna ispričnica.

Prije nego što graknemo osude ili odobravanja, valja napomenuti da je spomenuta bivša već rezuckala zapešća (i onda pozvala hitnu), ali i prisjetiti se da smo i sami bar ponekad posegnuli za ispričnicama: nemrem jer me mama treba; nemrem jer mi nije dobro; nemrem jer moram nekaj obaviti... Eh, sad, problem s ispričnicama je to što moraju biti ne samo uvjerljive, nego i naši postupci moraju biti dosljedni njihovom sadržaju. Dakle, ak nemreš oženiti trudnu curu zbog bivše cure koja bu se ubila ak to učiniš, onda NEMREŠ oženiti neku treću... Što je ovaj ipak učinio. A bivša se nije ubila. (Mislim da je gucnula neke tablete, opet bez trajnih posljedica.)

I tak, svi mi imamo neku ispričnicu... Neko vrijeme služi svrsi, ali onda počne sputavati. Ak sam rekla da nemrem van jer me mama treba, onda nemrem van, trebala me ona ili ne, čak i kad me pozove netko s kim želim van. A ako i odem, stalno ta knedla u grlu, grizodušje, strah da će me netko vidjeti. Nije gušt.

Druga je stvar ako smo se toliko priviknuli na svoju ispričnicu da smo zaboravili da je lažnjak. Pa onda zbilja mislimo da nemremo van jer moramo raditi ili brinuti o nekome. Možda se čak i razbolimo od uvjerenosti. Tko zna, ljudski um je sposoban za svakakve varke! S druge strane, ti koji nas trebaju, makar to ne bilo do granice samoubojstva - koliko nas DOISTA trebaju? A koliko jednostavno žele biti sigurni i da budemo pri ruci, za svaki slučaj?

Ljute me ova pitanja... Zapravo, ne pitanja, nego izbor odgovora: jer mi se čini da nitko nikoga ne treba do daske, životno, da svatko bez svakoga može, do daske i životno, da je rekreacija jedino poželjno i izvedivo i da se svi mi skrivamo, od nečega što blage veze nema s onima od kojih se skrivamo svojim ispričnicama. Jer je uvijek posrijedi nešto što je bilo prije, neko iskustvo koje nas je prestrašilo, neki "test" koji izbjegavamo.

A možda bismo ga prošli s peticom. Da se samo malo potrudimo.

A kaj da ti velim, medo? Mogu te jedino pohvaliti zato što (si) tako dobro lažeš da ti cijeli život funkcionira na lažnjacima. Nije to lako! Zato rijetkima uspijeva.

Medo, pisao si u prvom licu i zvučalo je osobno. Moj komentar nije imao žalac podrugljivosti, nego želje da rasprši težinu. Žao mi je ako sam ti ovom prilikom JA ispala ispričnica za nešto sasvim osobno.

A zakaj si izbrisao svoj komentar? Zašto je teško stajati iza vlastitih riječi? Bez ispričnice.

eh ispričnica.....mojemu je bila ta da mora sina ( starog 30 godina ) sačekati
doma kad dojde s posla i skuhati mu ručak.....nasmijala sam se do suza....:)

Pa, ponekad su ispričnice tak simpatične da ih prihvatimo iako znamo da su lažne :-)))

OK, medo. Kak ti veliš. Meni svejedno. Briši, piši, ali znaj, meni ti to ne znači nikaj.

(Hehehe - plačipičkan!)

..tak je vega ... vjerujem ti na riječ ...baš plačko kak veliš ...:-))))