Indrilogija

Otto svira violinu. Svira je zatvorenih očiju, zaneseno i nježno. Voli Brahmsa i eurokrem. Otto nosi starinske okrugle naočale žutih okvira od jantara, kaže - skupocjene su i bez njih sam posve čorav -.

. Od jantara, kažem - ma zezaš, ne? - nasmiješeno i s nevjericom pitam.

-Ccc, kad ti kažem bez njih sam totalno bez uprizorenja - odgovara, vješto izbjegavajući, ni sama ne znam zašto, odgvor na moje jantarsko čuđenje.

Otto ima ravnu kosu do ramena, bujnu i uvijek je stavlja iza ušiju, ima lijepe duge prste i njegovane nokte, visok je i mršav, pravilnih crta lica na kojem dominiraju smeđe oči iza zanimljivih naočala, usne su njegove pune i gotovo uvijek obučene u lagani osmijeh. Osim ljeti, uvijek nosi starinski svijetli baloner, ispod kojeg proviruje posve bijela obična košulja, nehajno prekrivajući uvijek neobične hlače. Ljeti je Otto uvijek u crnoj T-shirt majici i japankama. Neobično- obična kombinacija, njegova je značajka vizualnog dojma.

- Ti si žuta znaš? -

- Žuta?... kako misliš da sam žuta? -

Pa jesi, sve što volim žuto je i stiglo je s moje žute livade...iznad nje lete žute ptice, na njoj raste žuto cvijeće... zrikavci žuto zriču, a buba-mare su isto žute s tamnije žutim točkicama, Sunce je posve žuto, a kad legnem na žutu travu pogledam u žuto nebo kojim plove žuti oblaci...čudesno Žutilo me posve obuzme tada i sretan sam...onak' žutkasto...nasmijanog lica i s pogledom uprtim u daljinu, kao da me usmjerava Tamo, uzima mi ruku i igra se mojim prstima, fućkajući tiho Lullaby.

- Je li sada i moj osmijeh žut? - smiješim se i vrtim skoro otpalo dugme na njegovom starinskom baloneru.

- Nije, tvoje su oči tamne i neodvojiva cjelina tvoga osmijeha - kaže mi i kažiprstom dotakne nježno vrh moga nosa, gledajući me pri tom tako prodorno, ravno u dušu.

Zaustim novo pitanje, no prekine me - ček' a zakaj si ti tak vesela danas, nešto se dobrog dogodilo? -

- Je, imam nove cipele - odgovaram sramežljivo i gledam vrh meni prekrasnih cipela koje sam čeznutljivo promatrala danima, a koje su me svojom ljepotom mamile iza stakla velikog izloga.
- Điz', ne razumijem tu besmislenu žensku potrebu za skupim cipelama...a koliko si ih platila, ha? -

- Ovoliko - pokažem veliki razmak između ruku, koji je trebao značiti - puno.

- Aaajmeee, pa znaš li ti koliko se za te novce može kupiti eurokrema?...bila bi to zaliha za čitavu godinu, fakat ne razumijem...no dobro, ako je taj sjaj u tvojim očima i lice prekriveno osmijehom zbog ove ljepote s kojom hodaš,.... OK....nasmije se i da mi na taj način na znanje da mu se moje cipele sviđaju i da neće više razmišljati o gomili eurokrema koje bi mogao kupiti za njihovu vrijednost.

Otto je sve materijalno mjerio s količinom eurokrema, s brojem eurokrem pločica ili brojem žličica napunjenih erukrem- kremom. Ovisnik o toj slatkoj atmno-bež masi kojoj nije mogao odoliti nikada.- Konglomerat čokolade i lješnjaka, to je eurokrem - znao bi reći.

Posebno je volio proljeće. volio je i ljeto, jesen, pa i zimu, ali prema proljeću imao je iznimne osjećaje. Jednom smo se, šetajući gradom, našli na Cvjetnom trgu, bezbrižno brbljajući - o mačku lutalici koji dolazi na prozor njegove sobe svakog jutra i budi ga mjaukanjem u točno oređeno vrijeme, a on mu onda stavi stari tanjurić od rasparenog bakinog servisa...s cvjetićima koje prekrije mlijeko..maćak nakon što izlicka tanjurić zadovoljno prede....pričali smo i o filmu koji bi svakako trebalo pogledati....-.a jesi čitala Simmela "Može i bez kavijara"?, skroz zanimljivo štivo......pa, zakaj misliš da je moj stari u pravu kad mi priča o tome da će žuta rasa jednoga dana vladati svijetom?...danas sam smazao samo tri eurokrema, one male tri pločice...pa nije to tak puno, ne?...svirao sam violinu dugo u noć...uhvatila me neka tuga...a zkaj volim Brahmsa?...ček malo, to ti je duga priča, jednom čemo svakako i o tome...sjećaš se Mardešića, kaj nam je predavao latinski u đimn?... čujem da je odlepršao tam gore u žutilo...joooj opće ne kužim kaj je Bunuel poručio onim morbidnim glupim filmom ...ph - ".Un chien andalouao"...a ni Dali mi se ne pari, nadrealizam...ma bez veze...kažu za Meštrovića da je bio radoholičar, imao je četvero djece i kad je studirao u Beču uopće nije znao njemački...mogli bi na drink u onaj novi kafić, veli mi frend da subotom tam svira neki ludi kit kaj se ful kuži u gitaru....Otto je mogao pričati u beskraj o svemu i svačemu, a ja sam ga mogla isto toliko slušati...

Dakle, našli smo se između cvijeća koje su pogledom, riječima i osmijesima nudile prodavačice na trgu cvijeća.

- Znaš li tko je pitao - "gdje se može kupiti proljeće?" - pogleda me upitno, priđe jednom velikom buketu bijelih margareta, malo ih je prebirao i onda za ćasak iz drugog buketa izvukao nekoliko raznobojnih frezija, gurnuo ruku u džep, izvadio novčanicu i platio nasmijanoj prodavačici, zatim mi tutnuo šutke buketić u ruke.

- Proust? - izustim nesigurno....

- Aha, je..a napisao je i .- "proljeće je ono doba godine kada se misli mladića okreću ka onome o čemu djevojke čitave zime sanjaju" - nastavi govoriti namigujući mi, zatim me zagrli i tako s buketićem kupljenog proljeća, proustovskim ozračjem i fluidom između dva ramena krenemo dalje u neodređenom pravcu.

Otto je znao i šutjeti. O kako je divno znao govoriti svojmo šutnjom..Šuteći, pričali smo jednom sjedeći na rivi, zadirkujući more nogama uronjenih u njegovu prozrnost, gledajući u Sunce koje se lagano opraštalo od nas i dana, odlazeći u smiraj...
...Znao je Otto prekrižiti ruke na leđima ispod balonera i tako hodajući pored mene bez glasa, voditi me uskim stazama između stabala maksimirske šume.
...Naučio me jednom pričati sa stablima. Zagrlio je stablo staroga hrasta, pogledom me pozvao da učinim isto, zatvorio oči i tako smo se grlili uzajamno, pričajući u četvero. - dva hrastova starca, Otto i ja.. mislima smo smo doticali neke tanane sfere i posve nove razine jedne te iste četverodimenzionalne duše.

- Idem sutra na otok - kaže mi i tužnim pogledom daje do znanja da mu se nejde.

- Idi i odmori se, napravi odmak od svega - kažem mu nastojeći svojim odobravanjem dodati razlog više njegovu odlasku.

- Moram ići vidjeti u kakvom je stanju obiteljska kuća, stari ne može, a stalno pita kad ću poći, pa eto idem... poprićat ću s kućom. pomilovati dlanovima njene zidove, odsvirati nešto samo za nju i onda se vraćam - .

Da, Otto je prićao s kućom u kojoj se rodio njegov otac, stablima, mačkom lutalicom, svojom violinom, žutom livadom i sa mnom.

Najljepši i najdraži poklon dobila sam od Otta - jednog proljeća.

Ne znam da li je na svojoj livadi ubrao žute maslačake, nije to ni toliko važno, no dio svog žutila prenio je u mene i moja sjećanja na taj dan, kad se pojavio s punom vrećom nečega.

- Donio sam ti nešto na dar, sad tu sjedi, zatvori oči i ne otvaraj ih dok ti ne kažem - .

- Poslušno i radoznalo, sjela sam i zatvorila oči. Čulo se šuškanje vreče iz koje je uporno nešto vadio, a zvuk se udaljavao...zatim se nakon meni, beskonačno dugog vremena u kojem sam žmireči, nestrpljivoi čekala, čuo predivan i tih zvuk njegove violine...

- Sad otvori oči - kaže mi ne prestajući svirati...

Otvorim oči, gledam ...ispred mene mali puteljak napravljen od žutih maslačaka, na kraju puteljka stoji Otto i svira smiješeći se, netremice gledajući negdje iza mene.
Okrenem se u smjeru njegovog pogleda i ugledam drugi puteljek napravljen od pločica eurokrema, a na kraju puteljka, jednakim pločicama ispisana je riječ - SVIJET -.

Ne znam gdje je danas Otto. Da li svira Brahmsa na svojoj žutoj lvadi, grlii li stabla u nekoj šumi, priča li s nekom novom starom kućom, žuti li nečije misli i snove, kupuje li proljeće na nekom trgu cvijeća? Ne znam. Ono što znam i što mi je postalo tako važno, jest spoznaja da u mom životu postoje mnogi puteljci, a u tom mnoštvu postoji uvijek jedan sladak i jedan žuti puteljak. I jedan i drugi vode do tišine koja govori posebnim riječima koje se ne čuju, i jedan i drugi puteljak istovremeno su stvarni i nestvarni. U svojoj stvarnosti čine se bajkoviti, u svojoj nestvarnosti čine se ostvarivima. Uvijek imamo najmanje dvije mogućosti i obje su jednako prihvatljive.

Ponekad slušam Brahmsov dvostruki koncert za violinu i violončelo u a-molu, grickam eurokrem i razmišljam o tome koliko bi se eurokrema moglo kupiti za istu svotu koliko stoji recimo jedno putovanje u Prag. Otto mi je pričao o ljepoti praških parkova i pivnici u kojoj se dvoumio popti čuveno pivo ili tu svotu ostaviti za deset pločica erukrema.?

Eh, Otto...

eh, Otto.... :))

...eh..:)))