Ručkić krčkić

Nemam pojma o kartanju, bar ne društvenom - igram samo pasijans. Na računalu. Gdje nitko ne vidi moje poraze, ali nitko ni ne slavi moje pobjede, osim mene same. I programčića u kojem igram. Zato možda ovaj zapis bude potpuno promašen... a zato možda i blogam, da pojačam slavlja, ožalim poraze.

Mislim da dobar kartaš NIJE onaj koji je imao sreće dobiti najbolje karte, nego onaj koji onakve kakve je dobio najbolje zna iskoristiti. I vidite, u kartanju uopće ne očekujemo pravičnost sudbine: ponekad izvučeš loše karte s kojima nemreš niš i pomiriš se s porazom; ponekad su loše, ali tu je bar neki džoker ili jedan adut - a onda je umijeće ne profućkati ih. Ni u tome ne očekujemo poštenje i pravičnost: dobar pokeraš dobro blefira. Ili dobro broji. I hrabar je, ali zna kad je pametnije odustati.

Što duže i više igramo, to smo bolji. Ali, mislim da nitko ne očekuje da će uvijek pobijediti najiskusniji, najstariji kartaš, znamo da je smjena šampiona ne samo neizbježna, nego i poželjna. Prije ili kasnije pobijedi novajlija, možda baš zbog hrabrosti nenačete iskusnim oprezom, možda s jednim jedinim adutom, možda zato jer mu se fućka hoće li pobijediti ili izgubiti, jer poraz tak i tak neće biti sramota...

Jučer je bio zanimljiv dan na blogu i baš mi je žao što nisam imala prilike sudjelovati - načelo se tu mnoga pitanja koja su mi zanimljiva: očekivanja, pitanja koja (ne) postavljamo i zašto, mlađi i stariji, Sean Connery kao vječni "pokeraški pobjednik", a danas Rujankica sa svojim (opet!) tako jednostavnim a istinitim blogom o drugačijem životu jer su nam karte (neke) zakurac.

Vidite, na Iskricu sam došla (vratila se - bijah ranije, mlađahnija i bijesna na stalnoga, ali to je bilo bitno drugačije) nakon jedne osmerostruke ševe u 47. godini života, kad sam takve poduhvate s dubokim žaljenjem i golemom tugom već zanavijek prekrižila, jerbo imam dobnu barijeru: najstariji stariji od mene bio je 16 godina stariji, najmlađi mlađi od mene imao je 5 manje; a ovaj osmerostruki, bogme, samo 3 više nego ja.

Eh, taj 16 godina stariji od mene, taj je bio domaće izdanje Seana Conneryja, kojeg bi (još uvijek) svaka moja vršnjakinja, a vjerojatno i ponešto mlađa, iliti pokeraški šampion. Ja sam tada imala 36-7 godina (datiranje mi je slaba strana) i upravo sam izašla iz veze s onim 5 godina mlađim, u koju sam ušla prije svega iz straha da više neću imati izbora, da ću ostariti i da mi je on zadnja šansa za građanski sankcioniran i crkveno blagoslovljen suživot, te sam zaključila da i nije tako loš, kad se sve skup uzme u obzir; čak je pomalo i trofejac. I jednom i drugom ja sam bila neka životna priča, a oni meni... hm. Za mlađega sam HTJELA da to bude, ali on mi se zapraf nije dovoljno sviđao; a za starijeg sam ZNALA da nije, osobito kad mi je izložio svoj koncept, u kojem nije bilo mjesta za moju mladost (a sviđalo mi se biti mlada, možda sam ga baš zato i izabrala, da to još jednom proživim): on se htio smiriti, skrasiti, htio je da ja svoje aktivnosti svedem na one koje možemo zajedno, da odustanem od onih koje ne možemo a moje su, te da usvojim i zavolim one koje (još) ne možemo, a njegove su.

S obzirom da sam s onim mlađim neposredno prije te još uvijek primamljive ponude (uzmimo u obzir da je puno stariji gospodin tada imao samo 2-3 godine više nego ja sada) naučila da "dobra ruka" nije ona s najviše aduta, nego ona koja ih zna odigrati, tj. da se suživot na koncu konca svede na to koliko se možemo podnositi, ali i koliko se možemo zabaviti, obodriti, osloboditi i razviti (s mlađim - nimalo, sa starijim - teško), odbila sam.

Ali, nije to bio jedini razlog: seks. Taj je isto bio bitan. Onaj mlađi je bio zadnji u mojem životu koji je mogao dvaput zaredom. A prije njega je bio jedan koji je mogao između 4 i 8 puta. A ovaj stariji, on je mogao samo jednom, ali satima, na sve moguće načine. Pa se ti snađi!

Nisam se snašla. Predala sam obje partije i prestala igrati. Mozgala sam o tome da gravitacija nesmiljeno spušta ne samo njihove gurce, nego i moje sekundarne seksualne atribute, iako su primarni još uvijek jednako prpošni... O tome da nisam dobila "dobru ruku", nego osrednju, u kojoj su glavni aduti inteligencija i erotičnost, a mladost jedini džoker... I zapitala se, jesu li aduti iz prethodne partije uopće aduti u ovoj novoj igri... I pobojala se da nisu.

Ali onda mi se desila ljubav; desila, velim. Jer ja nisam znala da li da je želim, ili ne želim... Jer sam se bojala želja, jer sam ih zatirala u spokojstvo tuposti bez strahova. Ali, desila se. I to ne na adut, nego na najobičniju, slabu kartu miline, željnosti, neopreza. Eto. Desila se.

A mogao je samo jednom. Vrlo rijetko, vrlo izuzetno, dvaput. A voljela sam ga. I bilo je prekrasno. Najprekrasnije u životu. I ništa nisam pitala, nikada, ne samo zato jer je zapitkivanje nepristojno, nego zato jer je ratnik, a ratnika ne pitaš što je radio dok ga nije bilo, jer ne želiš saznati odgovore, a on i tako ne bi odogovorio jer zna da ih ne bih mogla podnijeti... Voljela sam ga iz neznanja, očaja, straha i nade, punih 9 godina. I ljutila se na njega i zato meandrirala ne samo Iskricom, nego gdje god sam stigla, sigurna u njegov povratak, nevjerna i njemu i sebi, u potrazi za moćnim gurcem koji može dovoljno puta, ni previše ni premalo, nego točno po ćefu, a pride zna i pričati i nije nam dosadno.

Sa svima mi je bilo dosadno. Ni jedan nije mogao više od dva puta (dobna barijera, jebiga!). Sa svakim je bilo premalo. Svega.

I onda ovaj osmerostruki. Nazvala sam Stalnoga da ga pitam "Smijem li?" i "Ima li smisla?" Rekao je da smijem i da ima. Pa jesam. (Da, bio je to takav odnos. Smjelo se.)

Nije imalo smisla. Zaljubila sam se u osam puta, ne u osobu, ali osobi (pretpostavljenoj, izmaštanoj, izglađenoj mojom glađu) pisala sam pjesme, priče i otkrila blogove, da ne šaljem sve u emajlu, tvrdom i napadnom, i tako sam došla na Iskricu, da mi netko kaže da je to OK, da netko pročita jer ovaj nije čitao, zapravo ja nisam znala čita li i koliko, i zato jer sam već htjela drugoga, jer je ovaj bio dosadan, jebiga... A Stalnoga više nisam mogla voljeti. Ne onako. Ne onoliko. A on me više nije mogao ni jednom, a kamoli dva puta; jer je znao da ga više ne volim. Ne onako. Ne onoliko.

I nakon ovog intimističkog diskurza u kolumnističkoj formi (lanena, kad bih mislila da je ovo što pišem na Iskrici "LITERATURA", odmah bih se latila drugog posla - ali tebi veliko HVALA što tako misliš), da se vratim Iskričinom WebLogu: šareni kurtoni; i zašto nije pitala. Vidite, ja mislim (s puno suosjećanja i razumijevanja) zato jer NIJE HTJELA. Jer se ne miri sa svojom "rukom", jer ne zna kako bi odigrala novu partiju, koja je neizbježna - još uvijek igra prefarans, a sad je ajnc. Pravila su drugačija.

I ne znam kak točno dođeš do spoznaje da ti stari aduti više ne vrijede, osim kroz poraz, a tako sam ja stigla, iako još uvijek volim multierektilne konverzatore; ipak, sad osjetim to poniženje, osjetim tu nelagodu falša kad mi "puste" partiju. I znam da nikad više neće biti osam puta. Osim ako izgubim unaprijed. Nikad! Nikad! Nikad!

Ili možda ipak, ako me takav poraz više ne bude tangirao?

Onda će mi Iskrica, ali i sve što društveni život pruža virtualno ili ne, biti OK. Još nije tako: još uvijek je uspomena na moć mladosti i veselice ograničene isključivo odgovornošću prema poslu za koji moramo rano ustati (a ponekad ni time) jako svježa. Iako sad postavljam drugačije uvjete: takva sam kakva jesam. Ako ti se takva ne mogu svidjeti, sorry, idi dalje. I odu dalje. I nije mi žao što su otišli. Žao mi je jedino kad ih poželim, ponadam se da će ostati, jer sam povjerovala da bi to mogli poželjeti; a nasanjkala sam se zato jer sam ja poželjela NJIH, onakve kakvi su me bez zastoja željeli dok smo bili isti: bez sućuti prema kilama, boleštinama, ustaljenim i ah! neprocjenjivo dragocjenim navikama i svim mogućim nesavršenostima nasuprot kojima ne stoji ama baš niti jedan jedincati jaki adut... osim zrelosti. Ili starosti?

I onda pročitam Rujankicu. I bude me sram. Za sve nas.

u igri "na sreću" i igri "za sreću" razlika je ogromna.
ali, zasto osjećaj srama na kraju?
ne kršiš nikakve kulturološke niti osobne norme, svjesna si svoje "predstave" o sebi..?
čemu strah da nećeš biti prepoznana po onome sto jesi, već za ono što nisi..ne razumijem?

Gerardina, vrlo suvisla pitanja... Ček da vidim mogu li suvislo odgovoriti :-))

Ovak, zbilja me strah da ću biti identificirana kao "ono što nisam"... A zašto? Uostalom, to bi trebao biti tuđi problem, ne moj. Hm. Valjda zato jer ti koji se zabune daju ponude koje bih mogla poželjeti prihvatiti... Ili odlaze, a bez pravog razloga... Zato, mislim.

O kršenju kulturoloških normi... Viš, otkad sam naučila engleski (čak i bolje) kao materinski jezik. ne osjećam se (samo) pripadnicom ovog kulturološkog kruga - i zato mi je ovaj preuzak. Svijest o tome da postoje i širi i uži ne mijenja činjenicu da živim baš u OVOME. I ne mijenja moju odluku da u njemu ostanem, unatoč nelagodi u nekim točkama.

sram ima veze sa cijelim zapisom, ali ne razumijem zadnju rečenicu.
sram je neke vrste straha kad mislimo da nas netko ne dozivljava onako kako bi mi htjeli, kad se bojimo da cemo potvrditi svoju neku negativnu sliku o sebi..no, koliko vidim tebe nije ni sram ni strah *toga*.

Sram? Da, ima ga. Jer život s kroničnom bolešću stavlja na kušnju sve naše ah! tako olako usvojene liberalizme...! Sa svim ah! tako zanimljivim dvojbama od kojih nastaje ah! tako dobra "literatura"... Shvatiti svoju ograničenost u pretpubertetskoj dobi je nepojmljivo većini dvonožaca. Shvatiti je u bilo kojoj dobi - nemoguća misija, većini dvonožaca. Živjeti s tim: nužnost nekim dvonošcima. A živjeti i pisati kao Rujankica: poduhvat koji izaziva moju zavist. I sram. Eto.

ti se stvarno ne bi trebala sramiti sto netko nema srama:)

Rujankica zasluzuje divljenje, po meni, zbog svojih vrlina. Zavist to nije.
Ona je, ako se sjećaš jednog svog zapisa, onaj Veliki Čovjek kojim bi se trebalo težiti okružiti.

Jebiga, ponekad me sram zbog besramnika! Sram me što Hrvate procjenjuju po budaletinama i što onda mene diskriminiraju čim prijeđem granicu, koju već dugo nisam prešla... Sram me što nemam snage stati na kraj takvom besramlju i što nemam pojma kako bih počela, osim tako da i sama postanem besramna. I ponekad to budem, a onda me opet sram.

da, vega, i mene je sram, i zbog Rujankice (iako ne vjerujem da joj je bila namjera nekoga natjerati u sram) i zbog svega...

malo bolje znam kartati nego što znam živjeti (na pragu pedesete? i to je sramota za reć).... a puno toga često ovisi i o igračima koje imaš oko sebe

Ovaj zapis NIJE o Rujankici, koju kao blošku prisutnost izuzetno cijenim, ali ne poznajem dovoljno da bih joj panegirike pisala. Ona me podsjeća na jednu MENE, jednu malecku mene, koja se negdje gubi... I zato strepim nad njom :-)) (Lakše mi tako!)

jako dobro znam, što je dijabetis...
mater mi oboljela kad sam imala sedam godina,
odrastala sam u strahu za njen život..od tog straha i stresa i moj šećer je porastao ,
ali imala sam pametnu lječnicu na Rebru, koja me nije stavila na inzulin, već dijetu,
i tako do svoje osamnaeste problemi su nestali...
mama je i dalje na inzulinu, otkazuju pomalo svi organi...
ajde, ima ipak neke godine,
ali tragedija je, što je moj nećak sad već odrasli dečko, na inzulinu od svoje šeste godine...

Matilda, HVALA! Viš, na druge igrače sam potpuno zaboravila... Kako egoistično! Ali, desi se to kad igraš isključivo pasijans ;-))

i ja volim pasijans... ali ne isključivo

smajliće izbjegavam ;) ups

Andromedo, viš, moja jako bliska prijateljica je otkrila juvenilni dijabetes u nekoj ključnoj dobi od 20 i nešto sitno godina: rekli su joj da ne bi trebala imati djece, da je trudnoća izuzetno rizična... Njena sestra ga nije imala, ali je imala gen visoke rizičnosti, a udala se za momka kojeg je upoznala preko nekakve udruge dijabetičara (preko sestre) i koji je, naravno, imao grozan šećer... Njima su liječnici rekli apsolutno NE za djecu, osim ako dijete žele pokopati u pelenačkoj dobi. Moja frendica je tri puta zatrudnjela i rodila dvoje zdrave djece, njena sestra niti jednom, razvela se i sad se liječi od psihičkih tegoba.

nema pravila kad je dijabetis u pitanju..
meni je moja draga sad već pokojna doktorica na Rebru dala savjet.. čuvaj se stresa, jer to će ti uništiti gušteraču
.. eto pokušavam.. premda je teško živjeti pod "staklenim zvonom", čak nemoguće

I to nas onda iz gušterače dovodi do mozga: sve je u glavi. I stres i blaženstvo. Ali ne živimo SAMO u svojoj glavi, ne igramo SAMO pasijans... nešto ovisi i o drugim igračima, kako je izvrsno primijetila matilda.

i o vještinama, kako je dobro primijetila vega

iako nije popularno, potpisujem sve što si napisala u blogu. komentari su već nešto drugo. bdw sve si nešto mislim....da nismo nas dvije vego, zagubljene sisterice.,.,.ono ne po krvi već po glavi i misli. istina, ja pamtim svojih tucet orgazama i znam da ih nikad više neće biti, no štujem i tvojih osam. no jebeš orgazme, kažu ovi mladi da su precijenjeni. jedino ne znam zakaj dežurna savjetnica bloga (meija) ne obilazi sve blogove poradi instrukcija...kako i koliko se ponijeti svakoj ženi u prilici il neprilici? a što se rujankice tiče, dobro piše...al nije sve ni u knjigama. ja eto šećeraš (reklo bi se pripravnički) već godinama al sam jučer bez beda pojela dvije torte iz torte i to. ma tko jebe šećer...ionak se mora od nečeg umrijeti. do tada valja živjeti!

OK, vidim da "sram" iz zadnje rečenice izaziva pomutnju: našao se u njoj (a sasvim slučajno uz Rujankicu, da danas nije pisala o dijabetesu i tako mi pružila gotov primjer, vjerojatno bih se domislila nekom drugom ili poslužila nekim drugim s bloga) jer ga zaista osjećam zbog svoje i tuđih nesposobnosti prihvaćanja vlastitih ograničenja; zbog ustrajnog igranja kartama koje više NISU adut, zbog inzistiranja da se nastavi partija koju više ne možemo odigrati vrhunski i/ili koju sukartaš više uopće ne igra s nama.

Dakle, zapis nije o dijabetesu.

A nije ni o broju mojih orgazama, mai, jer to nigdje nisam napisala, niti bih. Nabrojala sam konzekutivne erekcije svojih nekadašnjih partnera. Jer su bitne, bogme njima koliko i meni, i jer su dobrim dijelom odredile naše odnose.

Poanta priče nije u tome da zaniječem ljepotu moćnih i učestalih erekcija, nego da prihvatim činjenicu da više ne idu u paketu s muškarcem kakav bi mi odgovarao u svim drugim aspektima, onima iz predzadnjeg odlomka: sućuti prema manama, navikama i nesavršenostima, prihvaćanju mojih, mojeg prihvaćanja njihovih, a među njima ah! i tu sasvim skromnu brojčicu erektilnih uzdignuća...

(Usput, ja ne bih Seana Conneryja jer je kronični pijanac, kockar i ženskar. Naporan za popizdit! Ali da je lijep - jest. Samo je pitanje kaj još može pružiti osim vizualnog užitka.)