Ručkić krčkić

Umro je kičastom smrću, glasno, naprasno i bezobzirno, ali bar smo svi mogli pratiti bez pretjeranog naprezanja, a ne kao oni neki koji se i u umiranju moraju istaknuti sasvim novim, neprepoznatljivim oblicima patnje koji te toliko izmuče da to više ne možeš gledati, a s pogreba odlaziš s grčem jada u želucu, bez pročišćenja i zaključka, bez blagih utješnih suza, jer bože moj, svi su to morali proći, baš svi ikada rođeni osjetili su isto, isti trzaj odvajanja od sada i ovdje, samo ovaj ne, taj je morao izvesti nešto posebno tako da se svi oko njega zgrče od straha, od krivnje i nepriznatog bijesa što za tako nešto ne znaju ni jednu pjesmu koja bi ih mogla opustiti.

Umro je mudro kao što je i živio, skromno i bez velikih pomaka, štedljivo koristeći sve već postojeće osjećaje i brižljivo pazeći da ne osjeti ni jedan novi, ponosan na svoju običnost i sretan što je glatko svima prihvatljivo predvidljiva, tako da ni njegov samrtni krik nije uzrokovao neugodno zaprepaštenje nego samo kratki zastoj poslije kojeg se vrijeme preklopilo zaokupljeno recikliranjem lako razgradivih uspomena koje su ubrzo postale priče o nama, bez njega.

Utješno je spoznati da su svi osjećaji već postojali, kao i sve misli, kao i svaki djelić tvari koja nas tvori, samo drugačije raspoređeni, u neka druga bića koja su već bila mi, ali to nisu znali jer mi još nismo postojali, a mi smo sebi ipak novi, jer nam je prvi put u ovom sastavu.

Umro je otrcano kao što je i živio, ne povrijedivši nikoga svojim postojanjem, osim onih koji su od njega više očekivali, kao i od života općenito. Slava mu!

Vega, jel to stvarno netko umro, pa ja nisam u toku ili je to blog o umiranju (i jeste)?

Blog je o kiču, juicy, ne brini :-)))

imam par minuta bistrine uma pa da to iznesem na iskricatočakcom

jebenti ja tu bistrinu kad ništ ne vidiš kroza nju

Ajde! Treba mi nešto bistro, ja sam sva mutna ...

nego jel može netko reč išta ovdi, ha?

A onda sam možda i ja bistra?!

ma jasam komcentrirano mutan. kolko god razrijeđivo ....... jebat ju ...... mutno

Znas sta, skuzila sam da nemam pravo vikati, to je kič, to je kič...svatko ima pravo na svoj dio kiča i možda je nekome nešto moje kič, tko sam ja da sudim...naravno, mogu preokretati očima i tražiti istomišljenike i udružit se s njima u osuđivanju kičera, ali to je moja privatna stvar koju moram držati za sebe...

Može ako se napregne a ne prdne. Ali prdnut se uvijek može, ne samo tu.

vid kako sedmorica gledadu ovoga što će se strmopizdit

Kao što vidiš, juicy, kič u meni pobuđuje sućut i žalost.

kič se dobij kad se kistom farba. ja sve tresnem na kompresor i to u zlatnu boju

Gledam al ne vidim, Pilipe!

nešto malo i prstima farbam alto ide u bodipejting....ne čitat ka bodipetimg

kakš vidit kad je mutež

Ne osjećam moralni imperativ suzdržanosti prema kiču, juicy.

Ja bih da vidim patetiku, ali vidim kič. (Patetika nije uvijek kič, ali kič je uvijek pathetic, iliti sažaljenja vrijedan.)

Neki put je potrebna izvjesna mala količina kiča, koji put je dosadno i bezdušno sve po propisu...i granica je katkada teško prepoznatljiva...lako je kad vidiš ovdje šljašteće slikice i kažeš, kič....ali u svakodnevnom životu je drugačije...i kao što nas smeta kič, možda njih smeta ovo što mi zovemo ne-kič

Razumijem te vega, ali koga briga što ja mislim o tome, jel to kič ili nije...koji sam ja faktor...jesi li primijetila, da ti ljudi točno znaju da je to kič, ali uživaju u tome...imam jednu poznanicu, koja mi kaže, vidi, kupila sam to i to, znam da je kič, ali mi se sviđa...i šta sada

Ma nek uživaju, juicy, samo neka ga ne nameću. A nameću ga, ne samo ovdje, nego svugdje: svi su osjećaji već prefabricirani u kič, svi osjećaju isto, ponašaju se isto, izgledaju isto, kao na filmu... Zaželjela sam se ponekog krivog zuba, grbavog nosa i neprimjerenog osjećaja ili postupka.

Imam žgaravicu od kiča, karijes od slatkoće, miopiju i astigmatizam od šljaštila, proljev od ponavljanja vitica, iskrivljenu kičmu od ugibanja kičeraju i golemu glad za nečim izravnim, stvarnim i tu. Može čak i boljeti, ne smeta.

(Odoh zaleć!)

To ti je kao kad ja u Americi kazem, mi Hrvati smo otvoreni iskreni, drugim rijecima, mi smo bezobzirni, bezobrazni...to ti je to s grbavim nosom i krivim zubima...ja se radje okruzujem s lijepim stvarima i urednim stvarima, nego drugacijim od toga...pa i ti, znam, pa svi...linija manjeg otpora je sve zapustiti, a oko njegovanosti (ne mislim samo na tijelo) se treba potruditi...i da, mozes me pitati, tko je postavio te parametre, sto je lijepo, sto nije...e, tako bi mogli u nedogled..

Juicy, zaboga, o čemu ti to??? Ti, koja izrađuješ onakvu keramiku??? Pa nemrem bilivit!!! Kič je LIJEP??? Otkad to? Kič je karikatura, totalno nerazumijevanje ljepote, svođenje svega na masovku i masi prihvatljivo - dakle, zapravo bezlično, bez ikakve veze s ikakvim parametrima.

Genijalni Kundera!!!

"The Czech writer Milan Kundera, in his book The Unbearable Lightness of Being (1984), defined it as "the absolute denial of shit". He wrote that kitsch functions by excluding from view everything that humans find difficult with which to come to terms, offering instead a sanitized view of the world, in which "all answers are given in advance and preclude any questions".

In its desire to paper over the complexities and contradictions of real life, kitsch, Kundera suggested, is intimately linked with totalitarianism. In a healthy democracy, diverse interest groups compete and negotiate with one another to produce a generally acceptable consensus; by contrast, "everything that infringes on kitsch," including individualism, doubt, and irony, "must be banished for life" in order for kitsch to survive. Therefore, Kundera wrote, "Whenever a single political movement corners power we find ourselves in the realm of totalitarian kitsch."

For Kundera, "Kitsch causes two tears to flow in quick succession. The first tear says: How nice to see children running on the grass! The second tear says: How nice to be moved, together with all mankind, by children running on the grass! It is the second tear that makes kitsch kitsch."

Krivo shvaceno...ili krivo napisano...njima je kic lijep - ne meni, i zasto bi ja nekog uvjeravala da je ok ono sto se svidja meni, a onaj njihov kic bljak i da su oni kiceri...ionako me ne bi poslusali....

ma svasta bi ja mogla o toj temi, ali ti je dzabe, i dalje ce se prodavati plasticni kosi toranj u Pisi na standovima, Eiffelov toranj u Parisu na privjescima i ta sranja...

a moje 'stvari' ja radim, jer se svidjaju meni, a ako se svidjaju jos nekome, utoliko bolje... i ne bih napravila nista, sto ne bih stavila u svoj dnevni boravak...dobro, imam tamo (u dnevnom boravku) nekih kompromisa za diskusiju (a tko ih nema) i svjesna sam ih, ali su privremeno stanje, dok se ne nadju sredstva za nesto adekvatnije:))))

Gledaj, ti kao autor ne moraš sve racionalizirati, možeš svoje djelo doživljavati kao "lijepo" ili "okuugodno", ali ti osobno očigledno razmišljaš o svojim predmetima, koji nisu puka imitacija općeprihvaćene dopadljivost, tj. nisu "an absolute denial of shit". Umjetnost vrlo često nije dopadljiva i ne mora to biti, ali pruža izazov, potiče misaone procese nakon kojih bar malčice evoluiramo. I zato se treba boriti protiv dominacije kiča: jer zatire evolucijske procese.

mala digresija...kolko ja shvaćam đusi, ona u stvari pokušava reći da svaki čovjek ima pravo na neukus! (oprosti đusi ak sam krivo shvatila med redovima?) ja tako nikad ne bih voljela imati jednog picasa u svojoj kući (mislim stanu jer kuću nemam) iako je uvaženi i priznati slikar. meni se to naprosto ne sviđa i šlus! a ponekad ponešto kičasto...ha, bilo je i bit će mi feš.

Ako ne želiš Picassa u dnevnom boravku jer ga shvaćaš i odveć te uznemiruje, OK. Ako ga ne shvaćaš i ZATO te uznemiruje, baš i nije OK. Ali je više OK nego ako ga držiš u dnevnom boravku iako ga ne shvaćaš i premda te zato uznemiruje, ali znaš da vrijedi hrpu love, pa nek gosti vide. Kič nikad nije OK, a camp može proći.

Nego, ovaj zapis zapraf i nije toliko o kič predmetima, koliko o kič osjećajima, kič življenju, baš o tom Kunderinom apsolutnom nijekanju svakog sranja: kako uopće komunicirati s ljudima koji ne osjećaju, nego uzimaju ready-made patvorine (sličkice, pjesmuljke i nekoć možda uistinu mudre izreke) da bi složili nekakav mozaik koji je njihov "ja"? Jer to nije ničiji ja. A oni su mutavi, neartikulirani... hm, zamalo napisah "neandertalci", ali mislim da oni nisu znali za kič. Mutave, neartikulirane plastične lutkice s čipom za osnovne životne funkcije.

Upravo tako mai...svatko ima pravo na svoj neukus...ili ukus...i vjerujte mi, ako nesto nekome i sugeriram, poslat ce me u rodno mjesto...sto je ok, jer opet, tko sam ja da solim pamet svima...mogu jedino s mojim 'komadima' koje radim, jer nema kompromisa kod mene, jednom sam napravila nesto, sto je netko drugi trazio, nije mi se svidjelo, razbila sam...toliko o kompromisima:))))

Ne bih se složila, juicy. Evo, gledam po blogu, ima tu ljudi koji sasvim solidno poznaju pravopis, dakle ili su išli u dobre škole, ili su Hercegovci, a ako je ovo prvo, zašto se nisu potrudili ponešto naučiti? Jerbo su očigledno imali prilike. Ali kič je lakši, kič nije naporan, s kičem se svugdje uklopiš. Ja to smatram moralnom slabošću.

Vega, kič je, kič....ali, toliko je toga, opet kažem, da ga ne možeš izbaciti, kao kićenje bora, farbanje jaja i slična sranja...dobro, uz farbanje jaja se možeš i zabaviti:))))

Takav kič, osobito farbanje jajaca, koje duboko poštujem kao poganski običaj, ne osuđujem. Nego onaj koji niječe upitnost i sve pojednastavljuje i stavlja u općeprihvaćenu matricu, pa tak ispada da si Dobar Čovjek ako voliš Hrvatsku (bez obzira što nemreš smisliti i spreman si zaklati niz drugih naroda) ili Dobra Majka ako voliš svoje dijete (iako ga maltretiraš svojim frustracijama, neurozama, ovisnostima i sl.).

Lakse je nama, koji smo odrasli u gradu i imali smo prilike stosta vidjeti, izložbe, muzeje....objasni ti onima na selu, da je slika jelena koji pije vodu na izvoru uz zalazak sunca, kič....

ali, vidiš, rekla bih da kič ipak ima veze sa osobom, možeš završti kojekakve škole, putovati, ali to je unutra...upravo ta moja poznanica od tamo, gdje živim, završila faks, odrasla u najskupocjenijoj modernoj kući, otac joj je bio direktor vodece tvornice u gradu iz kojeg jeste...ali, ima nešto u njoj...ne možeš to promijeniti...nosi vezene vestice, puf rukaviće, ormariće sa namaljanim slikicama, ma šta ja znam i sve ostalo što ide iz to, mentalitet, a ne može se reći da nije vidjela, da nije startala bolje nego drugi...

Da, kuzim, mentalni sklop, malo dublje od ovoga sto sam ja ubola...ili, nadovezuje se na ovo...ja bih to nazvala sladunjavoscu, bljak

Mnogi umjetnici potječu sa sela, juicy... Da, to je mentalni sklop, otvorenost prema primjećivanju sranja, kopanju po sranju, vlastitom prije svega, kopanje prema spoznaji, koja je (bar za mene) uvijek svojevrsna ljepota... I da se ne shvati krivo, ne smatram ne-kičem ili umjetnošću sve što nije dopadljivo, uopće ne... Ali smatram kičem sve ono što je stvoreno ili se koristi samo da bi se dopalo, ili da bi se mi dopali i uklopili.

Hu vega, e tu si otvorila can of worms, s ovom zadnjom recenicom...
c/p
Ali smatram kičem sve ono što je stvoreno ili se koristi samo da bi se dopalo, ili da bi se mi dopali i uklopili.

E jbg, tu spada stvarno sve, spada kozmetika, spada moda spada...u stvari, ne znam sto NE spada....da bi se dopali sami sebi ili drugima i da bi se uklopili, vjufff, pa ne moze bas sve biti kic...razumijem, tebi su kicaste te americke stereotipne plavuse s ogromnim napumpanim sisama, (nekada bilo), velikim ustima punim bijelih zuba...da, to jeste kicasto, iako, po toj logici bi pola Zagreba bilo kitschy, ma sta pola:))))

Da, juicy, jest, i to ne samo Zagreb, nego globalno. Živimo u kulturi kiča. Niš neobično. Npr., nitko se ne čudi kad se kaže da je nacistička Njemačka bila država kiča (u svojem eliminiranju svega što nije odgovaralo arijevskom idealu i aktualnoj politici), zakaj se onda čudimo što mi živimo u globalnoj verziji kapitalističkog-konzumerističkog kiča?