Ručkić krčkić

Kad bih imala sina, odgajala bih ga kao budućeg zeta, tj. muža svojoj kćeri: dakle, kao momka kojem ću povjeriti najdragocjenije biće u svojem svijetu. Točnije, biće koje mi je dragocjeno isto koliko i on.

Pitam se koliko majki s ovoga bloga osim sinova ima i kćeri? I što bi rekle da im ova dovede nekog od naših najaktivnijih blogera i kaže "Majko, udajem se za njega!" A majka ga zna s bloga. A kći ne zna.

Eh, da sam ja majka takve kćeri... hm. Paaa, prije svega se nadam da moja kći u svojim izborima ne bi ovisila o ponudi s Iskrice. Ne, ne zato jer mislim da su ovdje (samo) nekvalitetni ženici (iako mislim da je ženika jako, jako, zanemarivo malo), nego stoga jer vjerujem da ljude treba upoznavati u širem kontekstu: nije problem što smo se ovdje upoznali, problem nastaje ako smo se SAMO ovdje upoznavali, ako smo se družili uglavnom jedan prema jedan... Problem nastaje i ako smo se upoznavali samo negdje drugdje, a nikad ovako, kao ovdje, na blogu... Ali, to je već neki drugi zapis. Kao i odgoj kćeri.

Dakle, kad bi mi kći dovela bloškog infantilca kojem su glavni aduti: frizura, motor, prepisana poezija ili (još gore!) vlastita, ali diletantski šund, linkići na glazbu moje generacije ili frajerluk u stilu ograničenog vokabulara (ono... znaš... jebiga... pičke... a u kurac...) i/ili militantnog prianjanja uz tradicionalnu ideologiju Trokuta bog-Hrvati-čvrsta ruka (moja), sve ostalo kurve i gamad, paaa, pobrinula bih se da koristi najkvalitetniju kontracepciju i da ima stan za koji ovaj ne zna. Za svaki slučaj bih joj unaprijed ishodovala vizu i sve druge potrebne dokumente za nastavak života u nekoj drugoj državi, s vrlo jasnim i strogim zakonima glede obiteljskog nasilja.

Ali, kad bi mi kći dovela za budućeg zeta npr. sina majke koja je drugoj ženi sposobna napisati "Zini da ti se popišam u usta!", znate što, zaboravila bih sva svoja liberalna načela, sve slobodarske odgojne dogme, svako uvažavanje autonomnosti svojeg djeteta i ne bih prezala ni pred čime da taj izbor spriječim: podmitila bih, ucijenila, poslala na drugi kraj svijeta, ako treba, pribjegla bih i fizičkom nasilju. Odrobijala bih ga. (Usput, ovaj izraz nije na policijskom popisu prijetnji.)

Srećom, nemam kćeri. Ni sinova. Nikad se neću naći u opisanim situacijama.

Osim ako sama budem blesava kći svoje majke. I izaberem takvoga.

Što kad se majka i kćer pokefaju oko istog tipa ? :D

Može značiti dvije stvari:

a) majka ga je jako dobro odgojila
b) i majka i kći koje se kefaju su glupače.

Neka ga podijele napola ... pilom :D

Gle, Đuro, napisala sam ovo prije nego što sam pročitala Rujankičin tekst, a iziritirana našim dojdekom i njegovom vrstom kretenizma... Sad smatram da treba skinuti rukavice, treba reći neuvijeno i bez zeke: ovdje su ljudi koji su nefunkcionalni nasilnici i odgajaju nefunkcionalne nasilnike. Btw., rečenicu "Zini da ti se popišam u usta" je bezbroj puta napisala ŽENA pod nickom "drmax", inače poznata lizačica oltara i pretenciozna književnica lanena, koja ima sina jedinca.

Svinju je najlakše pojesti. Pečenu. Treba od nje napravit pršut, kobasice....

Medo, da imaš kći, bi li htio da izabere nekoga tko ti je sličan?

Shvaćam, ja razvio imunitet na kretenizme ...

To je dobro za tebe, Đuro, a jako, jako, jako loše za ekosustav.

Nije imunitet loš, već kreteni.

Mislim da ne bih. Naime, ako želiš saznati kako ti je dijete odgojeno, pitaj one koji ih nemaju. Njihov sud je najbliži istini. Zato ne bih voli da itko mlad nalikuje na mene.

Hehe, Medo, ajd da se napokon ti i ja u nečemu složimo! Ni ja ne bih voljela da moja hipotetična kći bude moja kopija. Da, voljela bih da ima neka svojstva koja su mi dobro poslužila, ali bih voljela da bude puno, puno drugačija :-))

Dakle, Đuro, što nam je činiti: bildati imunitet ili iskorijeniti alergene?

Moje kcerke su sasvim drugacije od mene, a isto su OK, kao i ja...btw, sebe smatram dobrom osobom, empaticnom, postenom, a one isu iste takve, ali sasvim drugacije....a nisu od mene rado primale sugestije

Bildanje, naravno. Na ostalo ne možemo utjecati u tolikom omjeru, na sebe možemo.

Neki dan sam napisala da nemreš na lobotomiju svaki put kad nekome nisi po volji; a svojoj djeci po defaultu nisi po volji, jer to je dio odrastanja, dio osamostaljivanja - djeca nas, u idealnom slučaju, trebaju PRErasti. Zato na blogu vidim zanemarivo malo dobrih majki: jer su rijetke one koje dopuštaju mogućnost različitosti. Rijetke su one koje se raduju sličnosti i ne odustaju od odnosa zbog različitosti. Rijetke su one koje same sebe cijene iako nisu idealne, a prevladavaju one koje mrze sve one koje su im slične upravo u onim aspektima u kojima same nisu idealne. S grozom zamišljam njihove sinove! (A o kćerima drugom zgodom.)

Još malo ljuštim rukavice: ovdje smo jer smo negdje fulali. Nije bitno je li to bilo našom krivnjom, slučajno, fatumski... Ovdje smo jer se ničeg boljeg nismo dosjetili. A nije ovo loše, nego je loše to što loše mislimo o sebi zato jer smo ovdje. (Ja ne, ali moji postupci su limitirani tuđim mišljenjima a) o sebi i b) posljedično o meni; naime, ako netko misli da je luzer zato jer je na Iskrici, onda sam i ja luzerica jer sam na Iskrici). Što će reći, šanse da susretnemo patološku osobu ovdje su ipak neusporedivo veće nego u reali. 25 godina radim kao novinarka i profesorica, susrela sam tisuće i tisuće ljudi, nikad se nisam zajebala u reali; a ovdje, kao od šale, nekoliko puta. I sad me užas hvata od činjenice da postoji cijeli niz patologija koje sasvim dobro funkcioniraju u reali, kojih, štoviše, uopće nisam bila svjesna jer ih je pragmatizam RL-a prekrio do neprepoznatljivosti.

Najviše me užasavaju ljudi koji još uvijek imaju drugih izbora: dakle, NE oni 50+, za koje ne postoje okupljališta koja nas ne podsjećaju na gerijatrijske odjele bolnica i staračkih domova, nego ovi 30+, kojima je podređena cjelokupna zapadnjačka kultura.

Infantilizacija medijskim pranjem mozga žene moje dobi pretvara u dodvorljive barbike ili hercegovačke peračice nogu, što bi bilo OK da su same, ali nisu, imaju djecu, i ja se samo usrdno mogu nadati da toj djeci nisu formativni uzori, nego netko koga treba prezreti i naći si bolje... A istovremeno žalim ih, ah, kako ih žalim i shvaćam, ali ne mogu ih podnijeti.

Kad gledam ovaj blog, vidim selo: zadrto, izolirano, samo sebi pravično i potpuno perverzno.

Pognioci je neki dan napisala kako su u nekom selu istjerali ugostitelja koji se nije prilagodio seoskim navadama... Tako je i ovdje. I ja bih voljela istjerati gadost kao što je Korzima, bljutavost poput svih ovih ženskica na "m" koje titraju "mužjacima" svojom "neutralnošću" i ljubavlju za "ljepotu" (= kič), ali znam da to evolucijski nije rješenje: rješenje je PRErastanje. Osamostaljivanje. Istinska empatija za buduće naraštaje.

Kad pišem, uvijek napišem sretan završetak. Jer konstataciju da je "život drek" ne smatram niti inteligentnom, niti produktivnom. I za razliku od propalih pokušaja ovdašnjih "literata", uspjela sam napisati sretne priče i sretan roman. A sreća u njima nikad nije bio neki već postojeći recept. Ili SAMO postojeći recept. Nego pronalaženje vlastitog.

"Kad gledam ovaj blog, vidim selo: zadrto, izolirano, samo sebi pravično i potpuno perverzno."

Ova rečenica je tipična ilustracija gradske perverzije. Nigdje ne vidjeh perverzno selo. Ljudi teško rade, a ne misle!
( kao da hoćeš biti pjesnikinja )

U mojim pričama, kao i u mojem životu, ima straha. Prije svega, straha od fizičkog nasilja. Jer taj je strah opravdan i sveprisutan. Ali je zapravo manje strašan od onoga što sam doživjela u dobi od 14 godina, u razgovoru s psihologom koji mi je davao "smjernice uspješnosti" tako što me upoznao sa silovanom vršnjakinjom i rekao da se ona ponosi iskustvom, jer ga pripisuje svojoj privlačnosti. Rekla sam mu (a i danas tako mislim): "Pokušavate me ugurati u konzervu, a ako ne stanem, bez oklijevanja ćete odrezati sve što viri van, bez obzira koliko je bitno ili ukusno". TO je strašno. I nije happy ending kad se dogodi. Iako se konzervirana osoba vjerojatno osjeća bolje.

Medo, ljudi UOPĆE ne rade teško: ljudi troše puno vremena na poslove koji nisu teški i ne zahtijevaju osobite napore.

(Sad idem ručati. Ali još sam revoltirana i bijesna - znači, vratit ću se!)

Stvarno? Nisam znao! Zato postoje učitelji koji nas čitav život uče. Hvala.

Da, Medo, stvarno je tako. Ubrajam se među one ljude koji mogu i znaju raditi brzo i učinkovito. Ali, brate, ne isplati se! I još ti vele da nemaš empatije kad ti idu na živce ovi kojma treba tjedan dana da naprave nešto što ti središ već u ponedjeljak, i to ne cijeli radni dan... Zato o tome čkomim, napravim svoje i uzdišem kao da mi je teško, a zapravo iskričarim ;-))

Kaj smo došli opet do toga da je selo krivo za sve ?

Sva sreća kaj sam tolko glup da ne želim živjeti u gradu, među tolikim urbanim ljudovima.

I btw. imam toliku sreću da kad izađem iz kuće i zađem iza ugla...mogu se mirne duše popišati uz plot bez da mi itko kaj veli, a bome me je teško i vidjeti.
A ovo drugo pišanje koje ti vega spominješ....je očigledno isto izjavila neka osoba (kako ti tvrdiš ženskog roda) koja je po tvojem...sa sela.

Zelenobradi, selo niti idealiziram, niti prezirem (ako išta prezirem, to je palanka i njen mentalitet). Međutim, činjenica je da globalizacija u nešem globalnom selu mijenja navade, zar ne? I da selo s jedne strane postaje veće, a seljani sve manji i uskogrudniji.

Izvini ali ako baš smatraš da moraš selo navoditi u tako negativnom kontekstu (što bi također značilo da je grad sušta suprotnost selu) onda je jasno da ću tak reagirati.
Vrlo "politički" nekorektno.

Ne želim više dalje čitati tvoj blog sve dok je "selo" u tako negativnom kontekstu.
Bilo to globalno ili ne.
Bye !

Zelenobradi, nemojmo se zavaravati! Kao prvo, i dalje ćeš čitati, ali se možda nećeš usuđivati komentirati; jerbo jednostavno nemaš argumenata, osim namjernog "neshvaćanja" konteksta u kojem se koristi izraz "selo". Kao drugo, a ovo je već hipoteza, prepoznaješ se u mojem opisu sinova. Iskreno, da mi tebe dovede moja hipotetična kći, postpila bih kao u onom odlomku bez fizičkog nasilja i robijanja; ali odlučno i bez oklijevanja. Jerbo ti si tipičan primjerak sina neke majke koja samu sebe nije poštovala jer nije bila idealna, pa stoga ni ti ne poštoješ niti jednu ženu, čak ni kad bi bila idealna, jer jednostavno nemaš vjere u mogućnost postojanja ideala. Ovaj drugi dio ukazuje na tvoju inteligenicu, ali i na manjak emocionalne zrelosti. Jer zrele osobe poštuju i kolače od pudinga, ne samo marcipan torte iz bečkih slastičarnica.

*postupila; *inteligenciju

Je pa naravno.
Morao sam vidjet što ćeš natipkati kao odgovor.
:-)

Ne znam da li se sjećaš jedne emisije Mislava Baga u kojem je nakon diskusije rekao : "Dogovorit ćemo se ! Ljudi smo, nismo Zagorci !"
E na isti način sam i ovo tvoje "selo" percipirao.

A to dal' ti mene smatraš ovakvim ili onakvim....je čist osobno tvoja stvar.
Meni ni u džep ni iz džepa (kak bi se reklo).
:-)

Zelenobradi, jedino selo koje sam osobno i iskustveno upoznala bilo je tzv. "Mala Evropa", selo Babanovci pored Prnjavora, u kojem je tada miroljubivo koegzistiralo 30-ak etniciteta. Dakle, iskustvo sela me nije pripremilo za prijezir prema selu, ali seljaci u raznoraznim odorama, od službenih do građanskih i kozmopolitskih - jest.

Nešto drugo mi je puno zanimljivje od preosjetljivosti na riječ "selo" i "seljak" (čije konotacije, uostalom, sami određujemo): totalno previđanje riječi "nasilje" i činjenice da mi je 14-godišnja silovana djevojčica predstavljena kao uzor jer se tim događajem ponosila. E, pa blogeri nedragi, TO je seljaštvo!!!

Zelenog virtualno poznajem valjda najduze od svih, barem mislim...uvijek je bio sirok, i dubok, ali je branio ono sto jeste i odakle je...ali, vega niti nije napala selo kao selo, nego selo kao palanku, a to se tocno zna, sta je...to je mentalitet, i ja se ne bi branila, jer nitko niti ne napada...
...pa ja sasvim lijepo zivim tamo gdje jesam, doduse, nije selo, ali se ne da usporediti s vrevom velikog grada....ali, volim mirnije zivjeti, ide mi na zivce smrad, zagadjenost, pokvarenjastvo, kriminal velikih gradova...ipak je selo mirnije...ali o takvom 'dobrom' selu niti nismo govorili, jel tak?

nisam previdjela silovanu djevojčicu i jedino što mi je kroz glavu prošlo što bi moj otac i brat napravili tome tko bi me silovao, da ga ni bog ne bi spasio..
al jebi ga, ja sam sa sela, to se rješava drugačije, nama su djeca svetinja, nismo moderni..
osim toga, prebacila si se na selo..
pa mi je prolazilo kroz glavu da je liječnik bio iz GRADA, da je djevojčica bila IZ GRADA, da se radnja događala u GRADU..i mislih si..nek se slikaju sa svojim gradom, zašto da ja sa sela, gdje se to seljački rješava- mješam.

Zato jer si seljanka u duši, pognioci, u onom smislu samoprijezira i osjećaja inferiornosti čim se makneš iz domicilne sredine, bez obzira kako te drugi percipirali.

Juicy, u selu kakvo ti opisuješ mogu živjeti i uživati samo oni koji su se izgradili do kozmopolita.

Međutim, zapis NIJE o selu i seljačkom ili palanačkom mentalitetu, pa čak ni o malograđanštini. Zapis je o tome da majke svoje sinove odgajaju kao da nikad ni s kim neće morati funkcionirati osim s njima samima.

A sve mi se čini da su to majke koje su svoje sinove začele sa sinovima majki poput sebe samih i onda ih ogorčeno odbacile.

za puno toga jesam seljanka u duši. Ne da drugačije ne znam, nego drugačije NE ŽELIM.
U mojoj seljačkoj obitelji, da je meni neki liječnik tako nešto rekao, da sam to rekla svojim roditeljima, ili da su to roditelji čuli..imao bi i liječnik što čuti poslije toga...
Ne znam kako to funkcionira u gradskim obiteljima i što su tvoji roditelji rekli tom liječniku.

Oprosti, dijete od 14 godina je DIJETE.

Ja obična seljanka i dan danas stojim iza svog samostalnog sina..ako zatreba.
Moj stari otac, koliko god je star stoji iza mene..

I to..da nekog imaš iza sebe..je neprocjenjivo.
Čista sam tradicionalna seljanka

Upravo tako. Točno. Mi odgajamo sinove koji će nekad nekoj biti dečko, partner muž. I da griješimo. Trudim se odgoati sina tako da funkcionira s drugima ravnopravno sebe i druge poštujući. Koliko ću u tome uspjeti ne ovisi samo o meni već i o njegovu karakteru i o socijalnoj sredini i koječem drugom.

Pognioci, svoje seljaštvo slobodno glorificiraj na svojem blogu. Kod mene je u negativnom kontekstu: uskogrudnosti, zadrtosti, nefleksibilnosti i potrebe da vječno budeš u pravu. A tvojeg sina ne bih voljela za zeta, iako ga ne poznajem, jerbo tebe zaista ne bih htjela imati za priju.

Dodatak: zašto je selo dobilo ove negativne konotacije? Zato jer je nekad "davno" (prije samo stotinjak godina) bilo prometno izolirano i zato jer seljaci nisu imali prilike omjeriti svoje navade s tuđima pa su vjerovali da su najbolje što mogu biti. E, a onda kad su mrdnuli iz domaje i primijetili da im se smiju što npr. peru suđe u zahodskim školjkama, onda su to pripisali tuđem bahtluku; a ne svojem neznanju.

hahahahha :))

Anerak, hvala za povratak na temu zapisa :-))

vega, griješiš, jako grišiš..
Ljudi na selu su uvijek znali da teško žive, znali su da ne znaju i da puno trebaju učiti. Čak i te anegdote koje spominješ sa pranjem suđa, bio je rezultat neznanja, što su brzo ispravili kad su naučili.

Meni je daleko teže bilo gledati ljude u gradu koji su prolazili pored knjižnica, kazališta i svih ostalih izvora znanja i kulture, da to nisu iskoristili.

Seljaci jesu, čim su dobili priliku..

A što se tiče samog grada, imaš u centru grada još zgrada gdje žive starosjedioci- gospoda, koji nemaju niti WC u stanovima nego idu na zajednički u dvorište.. a o vlazi i ostalim higijenskim navikama..nebih..

u mom kvartu, ulici, većina je muške djece, sad mladića u najgorem razdoblju identifikacije (pubertet na maximali)..i primjećujem..jer dolaze k mojem sinu..da su oni iz nerastavljenih obitelji jednako patrijahalno odgajani kao što su bili odgojeni muškarci moje generacije..da je sredina u kojoj se kreće, živi i raste, izuzetno sugestivna ..skupljaju se i usvajaju obrasci ponašanja koje je za mene neprihvatljivo..al za mog sina..trenutno jest...
hoće li zaista usvojiti taj obrazac bez obzira na odgoj ili neće..ne mogu znati..a ni ti uticati više puno..sada mogu samo ukazivati na negativnosti..stalno i uporno..

Pognioci, temu sela u svim pozitivnim i negativnim aspektima prepuštam tebi i tvojem blogu. Ovaj je o sinovima-budućim zetovima.

Anerak, kad vidim sve te utjecaje i uvidim nemoć roditelja pred njima, zaista mi lakne što sama nemam djece... Ipak, mislim da optimizmu ima mjesta: ako smo uspješno djetetu usadili neke korijenske vrijednosti, kad preraste izazove socijalizacije i vršnjačkog pritiska, počet će ih samostalno i neovisno prosuđivati. A ako valjaju, onda će ih i prihvatiti. Međutim, poštovanje prema ljudima opčenito, uvažavanje i prihvaćanje različitosti kod ljudi koji su nam dovoljno privlačni da s njima poželimo biti bliski - mislim da su to trajne vrijednosti koje nas čuvaju od sociopatologije. Mislim da dječak koji ih ima neće smatrati da je curu počastio komplimentom ako ju je silovao. Ili proglasio kurvom ako u tome nije uspio. Pa čak i kad jest uspio.

U mojoj seoskoj "patrijalhalnoj" sredini više žena vozi aute nego muškaraca, sve su zaposlene..a od 17 godine muška djeca idu čoporativno na more gdje si kuhaju. Za rođendani sami rade fešte, peku peke, roštilje i kotlovinu. Ne znam niti jednog sinovog prijatelja koji ne zna kuhati (uključujuć i moje dijete). Ja sam bez pol frke otišla na more, svaki dan je kuhao doma :).. Bolje ga poznaje mesar u Konzumu nego mene, a prodavačice mu uvijek šapnu što je novo i bolje za kupiti..
Da ja imam kćer, ja bih ga za zeta.. a u tom je uvjerenju i mama i tata od njegove cure..

*opĆenito... Umorna sam pa griješim. Moram off, pozdrav svima!

Pogni, tvoj svijet je savršen! Čestitam! Nadam se da će te klonirati, a da će se tvoj sin uspješno prokreirati. Aleluja!

Pogni za poglavaricu Globalnog sela!!!

(Sad fakat idem off.)

moj svijet nije savršen, ali su djeca i muška i ženska samostalna.
mame nisu ko nekada doma i nemaju vremena ugađati djeci do mjere da od njih rade mentalne invalide.
Vega, moj tata kuha, ne vidi u tome ništa sramotno niti loše i bilo bi neobično da unuk ne zna kuhati.

Barem meni se čini da ti pričaš o svojoj generaciji muškaraca, a ne o dvadesetogodišnjacima +- koja godina.
Gledam mlade tate, jednako spretno, ako ne i spretnije barataju s bebama nego mame..
Barem je to svijet mladih koji me okružuje..
Rijetke su iznimke..

nadam se vega da si u pravu..