Ručkić krčkić

Ponekad - zapravo često - desi mi se da nekoga upoznam i da me baš ne impresionira pojavom. Osobito ako je to netko s Iskrice, a odavde upoznajem samo one koji su već stvorili prilično dobar dojam: naravno da pohlepno biće u meni želi da sve bude naj-naj. I onda ja izgled te osobe u mislima oblikujem prema svojim pojmovima privlačnosti, a ono - ćorak. Dođe netko potpuno drugačiji. Možda ljepši, ali...

Očito nisam jedina koja tako fula. I meni su mnogo puta rekli da sam "drugačija" nego što su me zamišljali; ili bi uspjeli pregristi taj prvi dojam i onda, negdje pri trećem, četvrtom susretu odjednom bi mi udijelili kompliment: "izgledaš puno bolje nego kad smo se upoznali". Je. I ti meni.

S ljudima koje upoznajemo u kompletu tjelesnog i izričaja nije tako: jednostavno nemamo vremena ljude zamišljati drugačijima nego što jesu. I zato nemamo nikakvih očekivanja - OK su nam baš takvi kakvi su. Nema razočaranja.

Čini mi se da ljude najbolje vidim kad ih susretnem prvi put. Onda ih mogu nacrtati po sjećanju i nema frke, svatko će ih prepoznati. Uočim sve najizrazitije crte, uhvatim sve lijepo i sve nelijepo, bez oklijevanja ili milosti. Ali, nakon nekog vremena nemam pojma kako izgledaju. A ako je to vrijeme uopće dobilo priliku, zapravo su mi uvijek lijepi. Bez obzira jesam li ih upoznala naslijepo, ovdje, ili u svim dimenzijama. Jer sviđanje je sveobuhvatno. Pri prvom susretu možda najbolje vidim razmak između sjekutića, ali pri trećem dominira zavodljivi, spori glas i mačkasta postura (marta)... [Frigajte se, NEĆU nabrojati sve koje odavde poznam!]



Tak da mi je bezveze tražiti fotke ili slati svoje. Jer ću naprečac nekoga odbaciti, naprečac će netko odbaciti mene. Prerasla sam dob kad je izgled bio polazište i kotvište odnosa. U stvari, jedan od najdosadnijih, najubitačnijih Iskričara koje sam ikada upoznala bio je lijep k'o slika. I samo to. Da mi je na zidu, pogledala bih ga jednom, možda dvaput, ajd', ako sam ga platila i triput, ali više me ne bi zanimao koliko je dosadno lijep. Nemaš o takvome što mozgati.

I znate kaj je još genijalno? To što s vremenom postajemo tolerantniji prema tjelesnim nesavršenostima. Ah, kako sam patila s 40, kad su mi još uvijek najljepši bili momci u dobi između 25 i 30, a ja njima nevidljiva! Dobrom dijelu. A onima koji su me vidjeli ne bih povjerila sebe, jerbo su mi sumnjivi: ili hoće laku ševu s prezrelim komadom, ili imaju neke psihičke traume s majkom koje bih ja, valjda, trebala kompenzirati... Bar tak ja mislim. A bitno je što ja mislim. Za mene. Ali, onda sam ustanovila da su mi slatke tibice koje su prije bile eliminacijski čimbenik (volim astenike), da mi ne smetaju pomalo lopataste šake (inače se palim na ginekološki duge prste), da su ne baš idealno iskombinirane boje odjeće izazov (ah, tko nije nikad poželio biti Pigmalion/ka?), ili da je sasvim dovoljno da ima prekrasne oči... Sjećam se jednog Iskričara koji je bio prokleto savršen, kako dopisno, tako i na fotkama: LAKNULO mi je kad sam mu ispod majice otkrila opušten trbušćić! Da ga nije bilo - no deal, darling! Ne želim biti s nekim tko mi nabija komplekse.

Međutim, bez obzira kako i gdje smo se upoznali, vrijeme je na našoj strani samo ako ga spojimo s prostorom: druženje jedan naspram jedan, u intimi mojeg ili njegovog stana, ne pruža dovoljno. Ne, treba izaći van, među ljude. I vidjeti kakvi smo tada.

Jer netko tko je sa mnom pozoran, pažljiv i nadahnut vrlo lako može postati drhtavi, pijani prostak ako kombinaciji dodamo jedno, dva ili više lica; netko tko za mene ima svo strpljenje ovoga svijeta može biti nadrkani nasilnik čim se promijeni motivacija i polazište odnosa; netko tko mi je u polumraku moje sobe lijep, seksi i zanimljiv može postati sasvim prosječan u društvu mojih prijatelja, čija sam dobra svojstva već davno "zaboravila", tj. uzela zdravo za gotovo. A i obratno je moguće. Ja, koja nasamo s njim mogu biti slobodna i nesputana, mogu izgubiti svaku orijentaciju u sučelju s njegovim prijateljima, koji od mene ništa ne očekuju, ništa ne traže, ali mi ne daju niti ikakav kredit. Hoće li mi pomoći? Ili se moram sama snaći?

Ima ljudi, ima odnosa u kojima smo najbolji što možemo biti; a onda i najljepši. A za to nam ne treba ništa osim vremena. Koje je uvijek na našoj strani. Jer uvijek otkriva istinu. Ovakvu ili onakvu.

Za mene, istina je sloboda. Sigurnost. Da budem onakva kakva jesam i da znam da volim ono(ga) što jest, a ne privid.



Link

ja sam si tu stvorijo jako dobar dojam, mislin na iskiricatočakkom

Sebe si; a inače? ;-))

tjah inače me se nije dojmilo, ali ja ..... e ja sam se sebe dojmijo jako, prejako i još ću

Ma to ti ja kažem, Pilipe: daj ti meni vremena i nema što neću!

U stvari, ima... Ali to onda i tak nećeš očekivati od mene ;-))

dogodilo se, napisah ja nedavno u jednoj poruci - ja nisam tvoj tip žene, ali baš u tome je moja prednost, jer činjenica je da si sam i da se nisi mogao poosobiti sa onim "svojim tipom" - i baš tako bi - nesavršeno savršeno.
za poosobiti se nije bilo vremena ..i to mi je žao.

Znaš vega ja kada sam po prvi puta ugledao svoga provila na iskrici to ti je za mene bilo nešto novo. Mislim odma da naglasin da sam ga ugledo slučajno jer inače ne gledam muške provile

Onda sam zbog toga sve češće išo na iskricu samo da vidim nanovo toga provila koji sam ugledo i gledo sam nako zaljubito ka tele u to od provila i gledo i gledo i gledo.............. mislim promatro netremice za one koji ne razumidu

Ja sam to vec davno skuzila, da mi treba malo vise tezine, prvo zbog toga da me moze nositi na rukama, drugo, da ja mogu nositi njega na sebi...ima jos jedan vazan faktor-miris...ne mislim na parfem, nego na miris muskarca, ne mislim na smrad, nego miris...e, to mi je jako vazno

samo znaš priznat čem ti još uvijek se nisam dovoljno ohrabrijo da pošaljem poruku vlasniku toga provila
- kačuse odvažit? - pitaš
- ne znam jel oču uopće al možda i budem

džuci ja se satobon slažem 110%. muško mora da vonja na muško a ne na te pizdarije old špajz i kaj ti ja znam

pravo muško vonja na malo češnjaka (nolko kolko se more zavuč u šesticu dolje lijevo), pivušu iz konzuma, plijesan iz ormara i znoja u nebrojitim (odnosno neograničitim) kolčinama

Filipe, nisam rekla vonja...razlika je, miris i vonj

asad gren ča da si ga van ne javim sve tajne od muškosti

a jebenmu džuici iti si prekojako postala osjetljiva

odi malo se prehladi i vonj će postat miris

Filipe, nekako sam sigurna da ti ne vonjas:)))) (uletavanje)

(Čekte malo, ja kuvam, računala sam da će vam trebati više vremena za pročitati, shvatiti i onda komentirati...)

Gerardina, za poosobljavanje treba vremena, za vrijeme treba volje, a za volju treba motivacije... Pa sad, rekla bih, sve zavisi od toga od kud tko krene.

Juicy, u pravu si, cijeli tekst pada u vodu ako je miris odbojan - kako za muškarce, tako i za žene.

(Čekte da provjerim ono na šparetu.)

...ali je vrlo interesantno, kako smo hrabri u dopisivanju na iskrici (ili bilo gdje drugdje), onda kad treba doci do susreta, useremo se ko grlice...dodje mi da se okrenem i ne zelim nikoga upoznati, jer mi je bilo sasvim dobro i bez toga...ali onda kazem sama sebi, budi vec jednom odrasla, pa onda, zasto bi, paonda zelim to zadrzati, jer ce biti drugacije kad ga vidim...pa onda se izludim...dok se na kraju ne sretnemo i sve poprimi tri dimenzije, zapravo zdravu formu

Kajaznam, kod mene su to bile faze, juicy: prvo sam htjela odmah konkretno i opipljivo, onda mi je toga bilo dosta pa sam htjela idealno i dopisno, sad opet nemam volje za beskrajna dopisivanja bez konkretnog imputa... Ne mislim tu samo na seks, nego da vidim kaj se uopće s tom osobom može, ako išta. Naime, meni je + i ako se možemo zezati, ići na roštilje, u kino, popraviti nešto po kući ili ja nekaj prevedem... Sve mi je to Ok i sve to cijenim. Sve što mi poboljšava život. A beskrajna dopisivanja - zapraf, ne. Ona zapraf služe tome da ostanem gdje jesam i ne mijenjam ništa, ali mislim da to nije neki bed.

Da, sto vise susreta, to mi je trebalo manje vremena da do njega dodje. Nekako sam postajala profesionalka. O cemu ja govorim, o one 4 kave od prije par godina, ali eto dogovarala sam se za vise, ali su svi nekako zbrisali....bilo im sumnjivo
A ja jednostavno nisam zeljela gubiti vrijeme, jer ga nisam imala...ali sada vise ne...uljuljkala sam se u neki zamisljeni svijet, tesko mogu izaci van sa svim svojim kompleksima, nesigurnostima, pocevsi od godina, izgleda i ostalih gluposti (koji za mene nisu gluposti)...

Juicy, ako netko ne može preživjeti bar moje najočiglednije mane, koliko me košta da ih prikrijem? Koliko ima smisla ustrajati u takvom odnosu? Ja mislim: 0.

...a ne, pa ne zelim ja nista prikrivati, ali se bas zato niti ne zelim prikazivati...ma stvar je u samo u samopouzdanju i, iako znam da ljudi ne vole nesigurne osobe, ne mogu biti ono sto nisam...ne znam jel i s muskarcima tako, nazalost, nema tu nijednom da bi posvjedocio

Uvijek više cijenim ljude koji se imaju petlje pojaviti uživo, koliko god mi na blogu mogu biti zanimljiviji oni koje ne poznajem. Evo, na primjer, baba: ona i ja smo se klale na krv i nož, ali obje smo se pojavile licem u lice, spremne za grebanje, ali i za rakiju. I bilo je rakijanje. A onda opet, bez rakije. I opet, i opet... Da mi je netko opisiviao osobu poput nje, uopće me ne bi zanimala (a mislim da vrijedi i obratno). Ipak, nekak, mislim da nas uvijek zaokupe ljudi s kojima imamo nešto zajedničko... Tak da si mislim da bi se svi moji bloški "neprijatelji" vjerojatno svidjeli bar po nečem ;-))

Ja na to ne gledam kao na pitanje samopouzdanja (samo), nego prije svega kao na pitanje racionalnog utroška vremena: ako nemam(o) prolaz, lakše je utrošiti pola sata neugode uživo, nego mjesece i mjesece dopisivanja.

Tijekom koji, priznajem, isto dobijemo nešto, nije da nije... Ali mislim da to manje vrijedi. Dosta mi je nestvarnih ljudi!

...ja sam nekako vise govorila o susretima muskarac-zena, a ovi nasi susreti, mijesano, pa to je fun, to je nesto sto se samo moze pozeljeti...od toga ne bjezim kukavicki, dapace

(Idem ručati, vrnem se za 15-ak minuta.)

Muškarac-žena... Jel mi treba muškarac s kojim funkcioniram samo na samo? Jel se onda treba odreći većeg dijela svojeg dosadašnjeg života da bih njemu stvorila vrijeme i prostor u kojem ćemo funkcionirati? Ne. Nikako i ni za živu glavu! Jer sve drugo u mojem životu već je pokazalo svoje kvalitete, izdržljivost i pouzdanost, a on nije. Ako ne funkcioniramo u društvu, ne funkcioniramo nikako. Ali, ako funkcioniramo u društvu, onda osamljivanje može biti IZBOR.

od kolegice s posla kći se razvela: savršeno su funkcionirali u društvu, puno potovali, imali puno toga zajedničkoga, - štekali su na onom osnovnom- zajedničkom funkcioniranju u obiteljskim obvezama. I doma si (bez društva) nisu imali što reči.
Nisu jedini- koji se na tako nešto žale.

Da, i ta je varijanta moguća. Smetnula sam je s uma zato jer sam u zadnje vrijeme uglavnom imala te odnose 1 : 1, manje ove druge. Jel treba reći da ekstremi nisu dobri?

U OVAKVIM situacijama. Inače ih volim :-))

:) frendica s iskrice se rastala od iskrijanera..
upoznala u društvu iskrijanera, zabavljač, organizator..nosio je cijelo društvo..oni nikad niti nisu bili sami, jer je on "volio društvo".
Kad se rastala, nitko joj nije povjerovao..(i još joj ne vjeruje) da je taj divan nasmijan čovjek..doma bio kiseli mrgud u što se pretvorio nakon što su polizal žlicu meda.

vega, vjeruj mi..
Sporedno je to hoće li on imati živaca klafrati sa tvojim babama ili neće, a normalan neće..upoznat će ih i vrlo brzo "kokošinjac" prepustiti tebi.. on će imati svoje dečke- gdje tvoja stalna prisutnost neće biti poželjna. Izuzmi tu obiteljska druženja..

meni je bitnije da muškarac ima hobi i da mi se ne drži stalno za suknju :)

Mene ne treba zabavljati, a teško pristajem popunjavati i nečiji tuđi prazni hod..

Je, imala sam i ja takvog, ali ne s Iskrice - onaj moj nevjenčani. Kad smo se rastali, grupa frendova je došla do nas i doslovce PLAKALA za stolom što se rasturio par koji ih je tako divno zabavljao i ugošćivao. Ali, hebga, bila sam i s tipom za kojeg godinama nisam bila svjesna da me kadar obrukati u društvu... U stvari, sve u svemu, rekla bih da imam loš ukus za frajere. Ali radim na tome! ;-))

Idem sad sanjati nekog boljeg od dosadašnjih. Ugodno vam popodne!

Eh, sad sam vidjela i drugi komentar... Moje društvo se ne sastoji samo od "kokoši", štoviše, rekla bih da takvih u njemu uopće nema. Ne očekujem da moj dragi sudjeluje u babinjaku i svakoj trač partiji, ali očekujem da prihvaća moje prijateljice i/ili moje mješovito društvo, tim prije što sam ja spremna prihvatiti njegove prijatelje i njegovo mješovito društvo. Svatko ima pravo na svoje preferencije, zato sam spremna smanjiti doživljaj s onima koje on ne podnosi, ali tražim za sebe isto. Što se familije tiče, tu sam odlučna: njih nitko nije birao, ni on, ni ja, i zato se ne trebamo voljeti, ali se trebamo poštivati. U suprotnom mijenjam brave.