Ručkić krčkić

Uffff, danas sam si jako pametna!

Krenulo me od jutra: prvo napisah, polurazbuđena, brbljavu besmislicu na svojem slikovnom blogu, a glasi "Što dalje ideš, bliže stigneš"; ali onda me stala kopkati pa joj nađoh smisla. I o tom smislu je današnji blog. Empirijski potvrđen drugim jutarnjim iskustvom, kad sam još nerazbuđena uspjela smisliti novi kolegij i pronaći suradnike za njega, sve usput, i sve zato jer mi se sutra ne radi dvokratno... A onda me pride nazvao kolega, stručnjak za smartphone mobitele i potvrdio da je moj izbor novoga za mene najbolji, iako mu nisam rekla koji sam si upikirala. Ma da, hvalim se. Hebga!

Sudbina, dakle. I ona "besmislica". Koja nije besmislena, ako imaš sudbinu, a to uopće ne ovisi o tome vjeruješ li u nju ili ne: ovisi o tome koliko si sklon(a) ponavljati svoje obrasce ponašanja i o tome koliko su izdržljive tvoje korijenske vrijednosti. Neki obrasci ponašanja, naravno, nemaju blage veze s tvojim korijenskim vrijednostima, ali čvrsto prijanjaju uz strahove, a drugi su logičan ishod kako logične, tako i intuitivne afirmacije onog nedodirljivog u tebi, onog osjećaja da je nešto "dobro", a nešto drugo "loše", da nešto "možeš i hoćeš", a drugo jednostavno "ne možeš i nećeš".

Kad pogledam svoj život do sada, ukazuju mi se nedvojbena ponavljanja ili vraćanja u neka ishodišta, ponekad čvorišta koja sam smatrala razriješenima: zaista to izgleda kao sudbina. Evo, nudili su mi mjesto na matičnom faksu, koje nisam uzela iz dva (ponovljiva) razloga, prvo zato jer mi se nije dalo magistrirati na vrijeme, a to mi se nije dalo jer mi je bilo ispod časti stjecati reputaciju studijem koji je manje kvalitetan od onoga koji sam netom bila završila, zatim stoga jer sam se bojala stresa reizbora i objavljivanja osrednjosti da bih mu udovoljila, ali još malo više zato jer me više furala životna praksa, sa stručnom ugrađenom u njoj; i bilo mi je pomalo krivo. Jer mi društveni prestiž nije mrzak. Ali mi je mrsko raditi za male pare, pa sam to zdušno izbjegavala. Na koncu se slučilo tako da radim na faksu (doduše, ne matičnom) za vrlo pristojne pare. Reizbor ostvarujem stručnim, pošteno odrađenim i praktično prokušanim radovima. Sudbina???

Mislila sam da nije, da je strah. A bio je, istini za volju, dok sam bila naivna i mislila da zbilja trebaš biti stalno izvrstan, stalno u tijeku i stalno izvoran da bi stekao i održavao akademsku reputaciju. I nema veze što zbilja nije tako, meni se jedino tako čini prihvatljivim i jedino tako bih sebe mogla poistovjetiti sa sustavom napredovanja u akademskom sustavu. To je već korijenska vrijednost. I zbog nje sam pregorjela prestiž koji se nudio, jer nisam bila uvjerena da sam dorasla vlastitom idealu, tj. znala sam da nemrem čitati i citirati gomilu gluposti samo zato da bi mi uzvratili uslugu i plasirali me na sljedeće mjesto na ljestvici. Uvijek sam se nostalgično prisjećala proferora Laszla sa zagrebačkog FF-a, koji nije objavio ni jedan jedincati rad (ako se izuzmu oni koje su objavili njegovi studenti, po bilješkama, da mu pomognu opstati), a svejedno je nezaobilazan autoritet primijenjene lingvistike u ovim krajevima... Ma, lingvistike uopće! Ali, ja nisam takav kapacitet.

A svejedno radim posao koji volim, na način koji smatram poštenim, u sustavu koji me zapravo neće, ali me nekak ne uspijeva odbaciti, a pride me i plati onoliko koliko mi je uglavnom dovoljno... Sudbina???

I tu se vraćam mudroj "besmislici" iz svojeg ranojutarnjeg bloga: što dalje odeš, bliže stigneš. Da, zaista se treba udaljiti od vanjskog, tuđeg, perifernog našim korijenima, našim korijenskim vrijednostima da bismo vidjeli dokle sežemo. Jer korijen nas neće pustiti dalje nego što možemo: ako ga ne zagušimo đubrom, pustit će nas da se vinemo upravo onoliko koliko soka, snage i života možemo provesti do visine. Kakva god ona bila. TO možda jest sudbina. Ali bi moglo imati i drugačije ime.

Za one koji ne mogu razmišljati o sudbini a da nije ljubavno, c/p iz mog novog romana, zapravo već napisanog, ali loše, od kojeg ću se udaljiti i napraviti ga kak spada, kad mu dođe vrijeme.

Naviknuta na nepostojanje duše, uzaludnost nadanja i vlastito neznanje, svaka njena ljubav bi započela krajnjim užasom, sve dok ne bi doplivala do usiljenog govora tijela. Onda bi se opustila, i pričekala: hoće li je raspršiti riječi, planovi, ili naprosto protok dana, do dosade, ili odustajanja?

Pomicala bi pramen sa čela i zurila u nizanje trenutaka tupim pogledom koji nije vidio, ali je znao: svaki san koji se ostvario bio je jedan manje koji je mogla sanjati. Škrto je zirkala za svojim snovima, i nikad se nije osobito trudila. Svakodnevica je bila nešto što je bolje pustiti na miru, i ne ulaziti u nju osobito duboko. Plutala je stisnutih usana i stisnutoga duha, škripeći zubima.
Razvukla bi obraz jezikom kad bi žmirkajući uhvatila bljesak privlačnosti; isprsila se, udahnula, i pripremila pleksus. Malo se ukočila, za odmak, i bila ponosna kad bi naslutila gdje mora biti mekana, i izbjegla udarac. Onda bi isplazila jezik, nacerila se, i nastavila žmirkati.

Znala je da je svijet prema njoj bio milostiv: oduzeo joj je samo na početku, a kasnije nije prestao davati. Imala je dom, pamet, tijelo, duh. Nije imala duše. Ali, to i tako nije bilo važno. Nikome.
Ponekad je muljala po svojim mislima, kao jezikom po slini, i pitala se je li moguće drugačije ih rasporediti, stvoriti prazan mjehurić? Ima li misli uvijek jednak broj, i moraju li se uvijek jednako ulančavati? Premjestila bi ih jezikom, tražeći mjehurić. Uvijek bi napipala istu slinu.

U svojim snovima, ponekad bi vidjela bljesak vjere, zatvoren u taj nepostojeći mjehurić. Ali san bi se uvijek nastavio prije nego što bi ga uhvatila; odvrtio se predvidljivim smjerovima, uz lažnu nepredvidljivost snova. Ujutro, dugo bi krmeljala uz kavu, i vraćala se, korak po korak. Bljesak bi bljesnuo, i sklonio se, neuhvatljiv.

Čvorište njenog života je bilo, i prošlo. Život se stegnuo u taj čvor. Mogla ga je razvezati, znala je. Imala je snage. Ali nije znala zašto, i što s raspletenim nitima dalje. Čvor ju je držao, stezao, ugodno bolno, i sporo propuštao njen život. Kušala ga je, kroz taj čvor, kao slinu u poljupcu, pazeći da se ne zagrcne i uguši.

Mimo tog čvora, sve je bilo nevažno. Pustila bi da se dogodi, kao što se prepuštaš snu iz kojeg znaš da ćeš se probuditi, ukotvljena u svoje čvorište, i zblenuta njime. Kad bi prošlo, odahnula bi što je čvor još uvijek tu. Ponekad bi se rastužila zato jer jest.

Pjesme bi se prelijevale preko njega, kao slina, ili more. Te slike je voljela prizvati. Sjedila bi, i zamišljala poljupce koji su ga preskočili, valove koji nisu uspjeli... Ponosna. I upitana. I malo žalosna. Ali spokojna.

Uzela bi ljubavnika, i pitala se nad njegovim prstima. Kad bi počela nada, zatomila bi srh užasa. Čekala. I na kraju, uvijek bi odahnula.

Ponavljanje obrazaca dokazuje postojanje The sudbine.Zanimljiv blog.

Jedino ne kužim bliže čemu stigneš ako daleko ideš.

Sudbina te sudnula, nije vrag da si sve pročitala, marto???

Što dalje odeš od onoga što nisi ti, sve se više približiš onome što jesi. Jer je zemlja okrugla a svemir svinut. Tj., prije ili kasnije počneš sama sebi faliti pa se nađeš.

Uostalom, bijeg MORA imati kraj. I kad više nemaš ili nemreš kam, kaj ti ostaje? Samo ti.

Tvojeblogove uvijek čitam do kraja.Često nekoliko puta..dok ne skužim;)

U stvari, svemir je uvrnut.

A bijeli pinot jači od vrbničke žlahtine.

Je, marta, i ja tak... ;-))

Hm.Ima smisla udaljiti se od korijenja.Jebemu..jedini problem su ogromne praznine koje ostanu.Zar ne?

Slušala sam neki dan o kompliciranim načinima dokazivanja kraja svemira.Navodno će za koju godinu znati i kaj je iza.

Niš nisam skužila ali je bilo strašno nevažno biti ja ako iza svemira postoji nekaj.

I ako nekom nobelovcu moram vjerovati ako ne kužim.

" Kad bi počela nada, zatomila bi srh užasa. Čekala. I na kraju, uvijek bi odahnula." ...i opet ostane sama. Ovo jako dobro kužim, ako si mislila kao što sam ja shvatila. I tu leže svi moji problemi.

Malo off topic. Da se samo osvrnem na jučerašnje. Razmislila sam. Svatko od nas ima minuse. Ali kod tebe nisi TI minus, nego tvoja okolina, kako si mi je prikazala i kako je ti shvaćaš. A meni se čini da to nije problem. Imaš mamu, životinje, i to je to. Ali imaš sebe, i ti si jedina i jedinstvena. Sve je prolazno, ali ti nisi. I ako netko želi biti s tobom radi tebe, nevažna mu je okolina. Jer si ti ta koja je neponovljiva. To mislim i za sebe, i za sve slične. Bio bi nam veliki minus da smo mi same minus, da nas odbijaju radi nas samih. A tko voli, nek izvoli. Samo, ne treba se obeshrabrivati..

Bogami ćete se vas dvije postat' frendice.

ma sve je to relativno

Možda, kad Vega ispuca svu municiju :)

Ljudi moji, ja pojedoh najfinije dijelove super finog punjenog pileta, ispih dvije velike čaše bijelog pinota i otpametovah onoliko kolio 95% hrvatskog puka ne otpametuje za cijelog svojeg hrvatskog života... Što bi vi još danas od mene? Ima, ali nema trenutno.

Šoko, ne kužim ovo o okolini.

Marta, kaj se praznina tiče, jednom drugom prilikom kad sam bila pametna ustanovih da je život kao voda. Pa s' ti misli dalje koliko nekaj prazno zbilja može bit prazno dok života IMA.

Shoko, ne zavaravaj se: odbijaju oni nas zbog nas samih, velika većina njih. Ali to ne znači da mi ne valjamo. Treba dopustiti mogućnost da na otvorenom tržištu prevladava loš ukus.

I da čarobna rješenja ne postoje.

Može biti praznjikavo.Btw, mislim da šoko vraća okolinu zbog svoje okoline:)

samo bi se usudio dodati na navedeno, pervarilo me jedno po ure, i sad bi triba malo na more, ali malo mi neugodno i spominjati

Hehehe..

Dubok ovaj Krelec za popizdit.

Fakat! Kad zaroni, misliš da nikad više neće izroniti.

ujutro sam sa g einstainom izračunavao svemirske izračune, sad me svladala fjakica

Cmok svima!Gibam malo ukuvavati ukuvano.

Slažem se Vega, i takvi koji me odbiju zbog mene, bolje da je tako. Iako, iskreno, mislim da me nisu niti upoznali. Pa su prevagnuli ti vanjski faktori. A za upoznavanje malo kompleksnijih žena od tipičnih plavuša potrebno je vrijeme, da ne kažem godine. I zato ne vidim svoju šansu na iskrici, jer je sve tu prebrzo.

Marta, okolina ili uvjeti u kojima jesmo. Zbog kojih padamo na prvim filterima.

Samo bih dodala da ne vjerujem u postojanje sudbine.Čak ni u strahove koji nas pretjerano određuju.Vjerujem da je jedino važno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu adekvatno raspoložen.I treba samo moći sve to skužiti u trenu.Sitnica.

daj čokošoko ne jebi po ovoj vrućini

Šoks, ja sam skoro pa tipična plavuša (jedino mi sise nisu nešto).Bome sam kompleksna.Zajebi stereotipe.

I prestani očekivati da te netko spozna prije nego daš kokice.

Čak i kad daš ne očekuj otkrivenje.Uživaj i kani se očekivanja.

Mislila sam na plavuše iz viceva. A to ipak nisi :)

Shoko, meni se čini da se ti ne udaljavaš od onoga što te NE čini, nego se uporno obavijaš onime što misliš da će biti poželjnije ako te počne činiti. I gle, postoji opasnost da ti se to ostvari, da uraste u tebe i postane nerazdvojno od tebe, ali bez potencijala sreće... Ne da mi se pisati sve dojmove koje sam do sada stekla o tebi, ali čini mi se da uporno radiš protiv onoga što u tebi valja jednostavno zato jer je nedovoljno često počašćeno komplimentima. A zanemaruješ ono što valja, uključujući i svoje realne, obvezujuće obaveze. To me ljuti. Jer sam imala takve roditelje.

Marto, jel ti stvarno misliš da ja - ne uživam?

Marta, ne pokušavaj biti pognioci: puno si viša od nje ;-))

Vega, kaj me stalno etiketiraš. Ako te kaj zanima o meni reći ću ti. Ali daj nemoj pogađati. Ja tebe direktno pitam ak mi nekaj nije jasno.

;)

Krelec, ja znam da ti ne bi znao nabrojati moje kompleksnosti, ali da znaš da su tu i znaš ih svesti na ono što me definitivno može razveseliti. Zato si mi drag :-))

Shoko, zapraf me uopće ne zanimaš, ali kad predočiš neki super primjer nečemu što me zanima - eeeee, onda si mi super!

Jooj...ja bi baš davala kokice.Uvijek se tako osjećam kad moram nešto dosadno raditi.

Žao mi je kaj moram gibati.Cmok!

Kažu da sam ja pravo žensko: ne volim davati. Ali volim primiti ;-))

Cmok i tebi, marto, nadam se da se večeras vidimo :-))

Idi vrit. Tebe sve ljuti.

Jer (još) nisam imuna :-))

Idem leć i gledati neki film, "Murjaci s klupe" - naslov ne obećava, ali je glumačka ekipa zanimljiva. Ako netko osjeti potrebu komentirati, ne očekujte odgovor odmah. Pusa!

III Ovdje se osim pjesama pišu i romani, ali u frazama koje kao da naviru iz Cosmopolitana ili bar DM dućana. Fraza je stilska infertilnost., puka likvidacija bilo kakvog talenta, čak i kad je lirski intonirana, kamoli in abstracto. Sapienti sat.

Možebit, Johnny, kad nadahnuće navire iz DM-a (Cosmopolitan mi nepoznat) više nego iz neživim jezikom napisanih izvora. Koliko god bili živi onda kad bijahu pisani ;-))

Frazom na frazu ili kako Dylan nazva jedan svoj album "Blonde on blonde".

A bogati objesnoga, pa što bi htio?! Kakav komentar, takav i odgovor.