MOLVIDA

Zovem se Dva srca. Zapravo ne zovem se tako, ali bolje je da ne otkrijem svoje pravo ime. I da ne bude zabune, nisam medicinski fenomen i nemam dva srca. Umjesto toga imam dvije ljubavi, dva muškarca koje volim. Dvostruka ljubav sama po sebi možda i ne bi bila ništa neobično. Ali, njih dvojica znaju jedan za drugog i ta im situacija gotovo da ne smeta. A to je, priznat ćete, vrlo neobično.

Ako sam vas šokirala ovom prvom informacijom, o sebi mogu reći da sam zapravo sasvim obična žena. Živim u vašem susjedstvu i krećem se među vama, a opet… nije baš isto, znam. Razumijem. Dozvolite da se složimo da je propitivanje obrazaca dobro i potrebno, pa mi oprostite ako sam se usudila…

I mislim da je tu već vrijeme da se odredim u pogledu moje očekivane publike. Naime, ovo pišem ponajviše zbog vas koji se nalazite u sličnoj situaciji kao i ja ili negdje na pola puta do ovog mjesta, a nemate se kome obratiti, nemate koga pitati za savjet, niti se požaliti kad vam je teško i ne znate kako dalje. Iskreno vjerujem da vas ima takvih i da ja nisam društveni fenomen na rubu prihvatljivog. Za vas iznosim svoja najintimnija iskustva i nadam se da će vam pomoći da razriješite dileme, odgovorite na pitanja i osvijetlite neke vlastite sumnje. Svi vi drugi koje zanima Ljubav, a to ste (nadam se) SVI, također ste dobrodošli.

Znam da će među vama biti i onih koji će ovo moje iskustvo prosijati kroz neka svoja iskustvena sita i odgovorno odbaciti sve pročitano kao čistu glupost. To je u redu. Ne znam kakva su vaša očekivanja i možda vas ništa od ovoga neće „dotaknuti“, pa ni Ljubav. Možda me proglasite običnim romantičnim idealistom koji intimne odnose s više od jednog partnera kuje u zvijezde i naziva novim imenima. Možda ste doživjeli puno više od mene, a ja sam se eto usudila pametovati o nečem toliko osobnom kao što je ljubav.

Poštujem da svatko od nas ima pravo na svoju viziju ljubavi te ljubavnih i seksualnih odnosa, ja SAMO iznosim doživljeno, onako kako je to MOJA svijest upamtila i MOJ mentalni sklop zabilježio. Volim maštati, sanjariti i živjeti za ljubav. I znam da nisam jedina. Za MENE je to Ljubav. I kada ju pokušam opisati rekla bih da se ne sagiba ni pred kakvim pravilima ili okvirima, ali je istovremeno dovoljno krhka da ju s lakoćom možete prognati iz svojeg života, a onda… pa, to ima svoje posljedice…

Ovo što sada iznosim pred vas i ja sam morala negdje nekome ispričati. Morala sam, jer to je bilo toliko veliko da bih puknula noseći sve u sebi. U mislima sam pažljivo probirala sve ljude koje poznajem prokušavajući proniknuti u njihovu psihologiju, ne bi li predvidjela reakcije na ono što sam imala za reći. Trebao mi je netko od veeeelikog povjerenja, da nije iz obitelji, možda čak da i nismo previše bliski, da je objektivan i nepristran i da je otvorena uma i srca, to je bilo ključno. Mačji kašalj, zar ne!?

Dobro pretpostavljate (ako me već niste osudili te još čitate) - tu sam zapela. Odlučila sam se za sigurnu varijantu – dnevnik. Čim bih sadržaj svojih misli istresla u malu bilježnicu osjećala sam se lakše i bolje. Teret emocija bilo je teže prenijeti na papir, ali i to je bilo bolje nego ništa, a i meditacija pomaže, to znate. Moj nepostojeći mudri prijatelj mogao je razumjeti i podnijeti sve što sam rekla, nije se snebivao i nije sudio. To je za početak bilo najvažnije. Vrlo brzo sam shvatila da me situacija u kojoj sam se našla ostavlja poprilično samu. Imala sam sreće što je naša trokutasta romansa vrlo brzo postala slatka tajna u kojoj smo nas troje doista uživali. Onda mi više nije bio potreban nitko izvana, postali smo sami sebi dovoljni. I to je zapravo to.

Dnevnik je dakle zamijenio gladne uši i sačuvao moje najskrovitije dileme, strahove, težnje i uzburkane osjećaje. U tom sam procesu i ja naučila prihvaćati samu sebe, jer vjerujte mi to nije došlo glatko. I danas se borim sa istim strahovima, ali vrijeme koje ostaje iza nas čini me sigurnijom i snažnijom pa moja neobična stvarnost i za mene samu postaje sve više prihvatljiva, sve više normalna. Ne želim da pomislite kako imate posla s nekom mrak mačkom koja dva tipa sažvače u dahu, obliže brk i kaže „slijedeći!“. Mislim, nije da nisam mačka – jesam, naravno da jesam, ali još se nisam obračunala sa svim demonima koji me vrebaju iz tame. Većinu sam ih upoznala, ali oprezna sam, mačke su takve. Izvještila sam i njuh i sluh.

Moja threesome romansa započela je naglo i čini se da intenzitet zbivanja ne jenjava... Doživjela je mnoge preobrazbe od zime (kada je bila na pragu propasti), preživjela vrlo ozbiljna iskušenja i živi nekim svojim hrabrim, a opet vrlo nježnim životom. Koraci su nam svima kao u Bambija, ali odlučni smo i manje-više uspješni. Što je najvažnije - SRETNI, svi. Ja najviše. Mario, moj „novi“, i ja imali smo dosta obostranog upoznavanja za odraditi, postaviti neke nove temelje i zapravo polako dobivamo na snazi.

Ljubav zrije, što bi se reklo. Ja i Robert, moj „stari“, prošli smo kroz neka ozbiljna iskušenja i iznenađujuće složno na njih reagirali, odrasli, postali dublje i jače povezani. Ono što još možda jedino nedostaje u našoj slagalici su zajednički trenuci. Tu "štekamo". Ja sam jaaako oprezna, najviše zbog Roberta, a on odgađa, ja čekam i tako se vrtimo u krug. Mario se zapravo otpočetka izjašnjava da čeka naš poziv, a on nikako da stigne...

Ponekad mi se čini da je šteta što toga nema i kroz glavu mi prolete pitanja tipa "Što ako do toga nikada ne dođe i što ako zauvijek budem vodila "dvostruki" život?" Uglavnom se ne trudim odgovoriti na njih, nego potražim u sebi još strpljenja i idem dalje, nastojim ne gledati ni u budućnost previše, nego maksimalno živjeti u sadašnjosti, koja je zapravo većinu vremena prekrasna. Danas sam razmišljala o nečem što mi prije nije palo napamet, a to je da mi se događa da se u meni počinje buditi jedan novi osjećaj kojeg nisam poznavala - ljubav prema životu i ljubav prema Ljubavi. Nespretno sam se izrazila, ali mislim da se razumijemo. Ja sam oduvijek bila puna upitnika kad bi se u mojoj glavi formiralo pitanje što je to što me u konačnici motivira, ono najdublje najskrovitije "nešto" što me pokreće iz dana u dan. Na to pitanje nije bilo odgovora. Sada mi se čini, da negdje u meni postoji slutnja osjećaja ispunjenosti i zadovoljstva koje bi moglo konkurirati tom uzvišenom "nečem", tom motivu svih motiva. Ali, rano je još o tome pričati, to su samo naznake, nešto viri iz magle…“

Prije ovog iskustva, pogađate, bila sam „normalna“. To znači (serijski) monogamna, sretna, zaljubljena, udana žena u kasnim tridesetima. Kad kažem sretna mislim sretna u ljubavi. Jedna od glavnih neobičnosti ove moje priče upravo je činjenica da nisam tražila ljubav. To sam već imala i znam da ću zvučati neskromno, ali imala sam i imam pravu ljubav. Strastvenu, moćnu i zrelu. Ljubav koju sam dijelila s Robertom postavila je vrlo visoke standarde i nije mi bilo na kraj pameti tražiti nešto više ili bolje. Znala sam da je odnos koji imam kvalitetan i sretan. Ali, Ljubavi je sve moguće i vjerujem da sam joj baš ja bila interesantna prilika za test. Tako samouvjerena i sigurna. Izmaknulo mi se tlo pod nogama i otvorio se procjep koji je nudio ili nevjerojatno iskustvo ili put u propast. Nije bilo putokaza koji bi govorio u kojem smjeru me što čeka, morala sam provjeriti samaLink