Ručkić krčkić

Kažem ja:

"Kad se bojimo užasa, kad je tu negdje, prijeteći nadvijen, ipak, ipak u tom strahu klija i nada da neće tako biti, da će ga nešto otpuhnuti, da će se raspršiti. Ali, kad užas zaista stigne, kad nas dotakne... Nije kao na filmu. Nije kao što smo zamišljali. Nema sljedećeg kadra u kojem smo bolje; ili mrtvi, pa nam je svejedno. Ne. Užas te ne sledi, samo te pothladi do poluživota. I to je to."

Ključne riječi: užas, kraj, poluživot i nada

Kaže ona:


Kad pokopamo ljubav, utremo nogama i zadnje tragove, sabimo je u ravninu zemlje, okrenemo se na peti i odemo u nekom novom smjeru, točno znamo kad je ta ista ljubav bila na izdisaju. Čak možemo jasno uhvatiti i njen zadnji dah. Trenutak kad je već nepovratno otprhula.

Ključne riječi: pokapanje (ljubavi), izdisaj (za nju je poluživot prekompleksan, ona će kad umre sigurno ići dalje, pa tako i u ovom tekstu.)

Kažem ja:

"Dugo me užasavala zebnja da me možda nitko nikada neće voljeti; a zatim se suzila, usredotočila na užasnu pomisao da me možda neće voljeti onaj kojeg volim ja.

Nisam znala da su to tek sitni nagovještaji užasa, još uvijek prožeti nadom i optimističnim nastojanjima da se dokopaš spasa, u usporedbi s užasom spoznaje da ja više ne volim.

Zahvaljujem sebičnim genima i ustrojstvu kozmosa koji su omogućili da ta spoznaja nikad ne bude trenutna, koji su je raspršili na tanke niti što bljesnu u trenucima još daleko, daleko prethodnima onom konačnom bezdanu saznanja: opliću te kao paučina, kao kukuljica, kao konačnost jednog oblika, kao završetak postojanja u svemu što jesi. A nisu kraj."

Ključne riječi: nagovještaji, nada, postupnost ("spoznaja nikad ne bude trenutna"), kukuljica

Kaže ona:

"Dok je ne isčupamo iz sebe trebaju nam i one male mrve, ponekad gotovo nevidljivi tragovi dokaza da još tu negdje, da u nekakvi zakučastim sobičcima postoji. Hranimo se maštom, iluzijama, nadama i željama bez realne osnove. Kad trepnemo i maknemo koprenu s očiju možda uspijemo skužiti da nam je pijesak već odavno iscurio između prstiju, iako je šaka ostala čvrsto stisnuta. I nokti zabijeni kao bijeli tragovi u dlanu."

Ključne riječi: mrve, dokazi da je [ljubav] još tu negdje, iluzije, nade, koprena (Ona previđa transformaciju, jerbo ona je uvijek ista, i onda kad ide dalje.)

Kažem ja:

"Počne s prelaženjem: preko prilika za osmijeh, preko mogućnosti za raspravu, preko dodira što pozivaju. I onda prijeđu u malodušnost, pomalo iritiranu: u "ne da mi se" i "čemu". A onda živneš, strah te gurne u bijes, sijevaš pogledom, zvjeraš za spasom, i već ti je pogled negdje u daljini, u paničnoj potrazi za novom važnošću. I već znaš, to je ono što gubiš: nešto važno. Nešto što te okuplja da budeš ono što jesi.

Ljubav ne možemo izgubiti pobjedonosno. Uvijek je to poraz vrijednoga.

Ali, kukuljica užasa se zatvori. Više ništa izvan nje nema utjecaja. Sad moraš smoći snagu za novi oblik. Sad moraš postojati kao nešto drugo. I moraš samu sebe uvjeriti da je to vrijedno napora."

Ključne riječi: strah, bijes, čemu, spas, važnost, znaš, gubitak, poraz, novi oblik, napor

Kaže ona:

"I zato, riječi nisu potrebe. Ni ono „ne volim te više“!
Jer kako osjećamo ljubav u dodiru, pogledu, dahu...tako osjećamo i onda kada više ne postoji. I nitko, baš nitko ako je iskren ne može me uvjeriti u suprotno.
Problem je jedino što je to teško priznati. Sam sebi...."

Ključne riječi: znaš, ne postoji, teško priznati (Ona ne spoznaje gubitak, niti poraz, niti napor; doduše, implicira bijes u nepotrebnosti deklaracije. A novi oblik joj nije moguć.)

Struktura:

Moja:

1. Uvodni odlomak: uvođenje pojma užasa kroz prikaz klimatskih uvjeta (kod nje toga nema)
2. Sučeljavanje pojma užasa sa strahom od užasa i potrebom za nadom; prikaz posljedica užasa; asociranje na smrt; ljubav se ne spominje, jer užas je užas (Ona odmah na ljubav i klišej pogreba uz energično tabanjanje zemlje; kod nje je to neugodno, ali nije užasno. Fokus na posljednjem dahu ljubavi.)
3. Usporedba užasa pred strahom da nećemo biti voljeni sa strahom da MI više ne volimo te objašnjenje da je to užasno jer nas ljubav oblikuje u biće koje smo dok volimo; kasnije moramo biti neko drugo; i zato jer nam je to teško, nastojimo izbjeći spoznaju, odgoditi kraj VLASTITOG voljenja (I ona želi odgoditi kraj ljubavi, tj. podesiti ga trenutku kad ona sama više ne voli. Ilustrira to nizom klišeja, od čupanja, preko mrva do pijeska koji curi kroz prste.)
4. Izbjegavanje spoznaje kroz razna emocionalna stanja i postupke; spoznavanje važnosti kroz poraz (Ona niže klišeje za primjere: "ljubav u dodiru, pogledu, dahu" te se hvali svojom pronicljivošću.)

SLIČNOSTI:
- Tema
- Struktura
- Asocijacije

RAZLIKE:
- Kompleksnost (moja)
- Banalnost (njena)
- Zahvat u temu (moj velik, njen mali)
- Vještina i izvornost izraza (moji veliki, njeni mali)

ZAKLJUČAK:

Meija možda zbilja nije plagirala: ona je usvojila ono što je dostupno njenom mediokretskom umu, koji ne sadržava ama niti jednu jedincatu izvornu misao. Pa je to onda i prisvojila, kao i sve korisne savjete iz "Glorije", "Cosma" i sličnih izvora.

Uvijek je grozniji strah od užasa nego sam užas ...
Pročitah samo prvi pasus, kasnije ću ostalo :)

Eh, da, Đuro... Mi koji se nismo bojali doživjeti i jedno i drugo znamo... Ostali kopiraju ono što mogu shvatiti ;-))

Uvijek ima onih koji mogu i koji više znaju... ( Istim principom, draga profesorice, možeš analizirati i Hemigveja, ali i Dostojevskog.) Možda čak i Krležu, ako me dobro shvaćeš. (" Ne bitni ste!", - rekao bi Jurica. )

Impliciraš li ti, Medo, da ne treba analizirati istim postupkom svaki tekst koji pretendira na status esejističkog? Naravno da je glupo primjenjivati žanrovski neprimjerene raščlambe, ali ako se drznemo objaviti nešto JAVNO, moramo biti spremni i na javne analize u skladu s najvišim kriterijima prosudbe - ne možemo žicati poštedu samo zato jer živimo sad i ovdje i pišemo na Web 0.2.

da, pročitala again. i ostajem pri onom što sam rekla i meiji...nije plagijat. tvoja priča je dobra, djeluje istinita...osjećam ju pod noktima...kao kad sam ju sama doživjela. ova druga priča je sladunjava i fali joj duša.....meso (ne faširano). no, kako bismo znali razliku da ne postoje obje?

Jebe mi se, ja mogu! I bilo bi sasvim u redu kad bi imala tolerancije i za ovakve. Nismo tvoji đaci. pogotovo ne ja, koji sam pucao po ljudima. Možeš li analizirati taj estetski doživljaj?

medo medo...slatki medo..nemoj samo pucati..po meni :))

Mai, da je riječ o nečem egzaktnijem od doživljaja gubitka ljubavi, meija bi bila u grdnim nevoljama! Plagijat nije samo doslovno kopiranje riječi, nego je PRIJE SVEGA kopiranje ideja, postupaka i strukture. Ali, bojim se da takve finese nadilaze sposobnosti bloškog puka :-((

O pucanju ne znam gotovo ništa, zato o njemu ni ne pišem. Ali ne smatram da dobro piše svatko tko dobro puca. I obratno.

"Tko nije sposoban za u rat, nije sposoban ni za ljubav! "- parafrazirani Nietzsche.

Nije mi poznata ta parafraza, Medo, a i ne zvuči mi logično. Bar ne u mojem shvaćanju ljubavi.

Svi se mi danas pjenimo kak je Edison zaribao Teslu, zar ne? A nije štos samo u tome što je Edison bio brži i imao više love za prijaviti patent: znao je taj dobro prikriti krađu! Meija isto zna da joj to ovdje može proći. OVDJE - ključna riječ.

Nažalost, sve se okreće oko tebe. Normalno, tvoj je blog..a i više...je l' da?!

Da sam ja, na primjer, smislila kako iz poriluka napraviti afrodizijak, a da je meija kasnije objavila isti recept, ali napisan drugim riječima, uopće ne bi bilo dvojbe da me pokrala. Na primjer, jel' tak?

Ne, medo: štos je u tome što se ne okreće oko TEBE.

"Puče moj, što učini tebi..". ( godišnja jadikovka na Veliki Petak )

Nije ti poznata ta parafraza na Evropski Veliki Petak ( Krleža, znaš Krležu? ) Možda ni ne postoji ta pjesma.

U glavi imam previše vlastitog sadržaja da bih trajno pohranjivala tuđe, Medo. Za njih postoje knjige i/ili gugla. Osim toga, ja sam ateist i časno i pošteno svoja uvjerenja (za razliku od VJERE) oblikujem iskustom i/ili logikom raščlambe tuđih iskustava i uvjerenja.

Međutim, ne sviđa mi se pompoznost tona koji su uveo u ovu sasvim banalnu i prizemnu svađicu, Medo, u kojoj jednostavno demonstriram svoju moć onima koje tak i tak smatram nemoćnima... I glupo mi je što to radim. Zbilja glupo. Ali, jebiga, tako je LAKO i zato neodoljivo...

Sve što vidim na ovome blogu a da se dotiče mojeg lika i djela jest kivnost isključenosti, nedohvatljivosti, neprepoznavanja i neuočavanja. I kriva sam, priznajem! Sigurno tu ima ljudi koji bi mi se mogli svidjeti, sigurno vas ne poznajem u svim vašim vrlinama... I sigurno se više bavim vašim manama, jer su tako OČITE i jer mi je to LAKO. Međutim, imam i ja pravo na nešto što mi je lako, zar ne? Pa nisam ovamo došla patiti. I neću. I zašto bih?

Smrti fašizmu! I Bogu. Živio neuki puk što duže! I čast i poštenje!

Medo, sad pokušaj razmisliti o kontradikcijama iz svog posljednjeg komentara... ili me prestani zamarati njima. Jer nisu zabavne, ali LAKE jesu.

Jako sam ožalošćen i tužan što se ne snalaziš u mojim kontradikcijama. Neizmjerno, a tako su lake.

Tebe zamaraju i glupi i pametni. Umorna, neka žena.

Jesam, medo, umorna sam. Ti, kao ni mnogi ovdje, nikak nemrete skužiti da je Iskrica usputna distrakcija, a ne mjesto u koje ulažem(o) najbolje od sebe i dajemo maksimum energije. Da, idu mi na živce glupi, ali i pametni mi idu na živce kad pametuju onda kad se meni ne da pametovati, idu mi na živce bahati isto koliko i kronično jadni, bezdušni, a još više oni bez duha... I da, ideš mi na živce ti. Nisi mi zanimljiv, nisi mi simpatičan, ne mogu s tobom empatirati. Ne mogu te poistovjetiti s tvojom bolešću, koliko god se ti trudio tako dobiti poštedu, jer još nikada u životu nisam nekoga gledala SAMO kao bolesnika, iako sam ih nekoliko ispratila do kraja... Tvoje "kontradikcije" smatram mahanjem u značenju "Vidi me!" E pa vidim te. I nisam oduševljena.

Ukrala si mi misli. Baš sve to i ja mislim o tebi, draga profesorice. Od prvog pročitanog retka i tvoje prosudbe. I vidio sam te. Hvala, ne!

Eto, tri godine kasnije, sročio si svoje misli mojim riječima. Čestitam, medo ;-))

Hvala.

Barcelona- Milan. Ti si mi poluvrijeme.

Aut!