Ručkić krčkić

Povući nekoga za jezik vrlo često ima iste posljedice kao povlačenje za prst. Zato ja ovo danas pišem s odmakom, vremenskim i prostornim, a nadam se da ću imati snage i za ironijski.

Elem, napiše meni sinoć čuvena sveznalica savršenih proporcija, kako tjelesnih, tako i umnih i životnih:

Vega, ne brini za moju djecu na praksi, odu od mene sa više praktičnog znanja nego što će im to ikoji profesor teoretski ikad dati..
Bolje brini da djecu objektivno ocjenjuješ bez predrasuda.
Pošaljete ih nama u praksu da ste im prije nabili komplekse i svrstali ih u kategorije, pa ja ispravljam vaše frustracije.
Znaš, boli..kad mi dečkić dođe i kaže u startu: ja sam vam za to glup.. a ispotavi se da mu samo niste vi u školi dali priliku.. i kasnije komentira: koliko se god potrudio, ona frustrača mi neće dati više od tri..

Nemoj mene vuči za jezik..
Autor: pognioci | 14.09.2011. u 20:49 | opcije

(Primjećujete korektnu atribuciju s moje strane? Kontekst: zamjerila sam joj što se hvali da omladincima piše maturalne radnje, a praktikantima dnevnike rada.)

Glečte, lako je otpisati ovu njenu primjedbu kao još jedan njoj potreban dokaz njene vlastite učinkovitosti i savršenosti, ali ipak neće ići, jer odražava stavove mnogih. A ti stavovi su manje štetni po profesore, nego po njihove učenike i studente.

Jer implicira da su profesori nesposobnjakovići i/ili varalice kojima niš ne treba vjerovati, da su škole i faksovi izmišljeni valjda zato da ovi ne bi činili štetu negdje drugdje, da ne mogu procijeniti učenikovo znanje, vještine i sposobnosti čak ni nakon 3-4 godine zajedničkog pregalaštva na procesu učenja (koji se, u krajnjoj liniji, ipak u cjelini zbiva između učenikovih ušiju), ali pogni to, naravno, može za samo 2-3 tjedna. Oh, yeah!

Osim toga, profesori nisu snuždeno zahvalni za golemu uslugu koje im cijelo siromašno hrvatsko društvo čini time što im daje nezasluženu plaću, nego bahato nabijaju studentima komplekse. A zašto? Mislim, koji su benefiti tog "nabijanja" za profesora? Od toga nit će imati veću plaću, a bogme niti lakši posao, jerbo su kompleksaši uvijek neusporedivo naporniji od onih koji nemaju straha od pogreške (neizbježne u SVAKOM procesu učenja, od hodanja, do korištenja pribora za jelo, do učenja jezika [materinskog isto kao i stranog] ili kvantne fizike) niti neutemeljenih pretenzija.

Zatim se profesorima zamjera što učenike/studente svrstavaju u kategorije. Valjda misli na ocjenjivanje? E, vidite, ocjenjivanje su smislili poslodavci, tj. ono društvo koje odvaja lovu u budžet iz kojeg ukapava u financiranje obrazovnih djelatnosti. Jer poslodavci žele unaprijed saznati u kojoj su mjeri njihovi potencijalni djelatnici svladali znanja i vještine potrebne za obavljanje određenog posla. Ako ih zapošljavaju prema takvim zaslugama, a ne rođačkim.

Osim toga, profesori imaju predrasuda. Valjda misli da učenika/studenta koji konzistentno stječe najniže ocjene, koji uporno predaje tuđe radove i koji ne zna napisati npr. dnevnik prakse ni po gotovoj špranci, iako samo treba unijeti podatke o tome u kojem je odjelu bio, što je ondje vidio/radio i je li išta ili ništa naučio te dati neki primjer kako i zašto, i to ne tijekom jednog semestra ili nastavne godine nego tijekom više njih, smatramo "lošim učenikom/studentom"; a one koji postupaju drugačije "dobrim"? Je li predrasuda ako studenta prijavim Etičkom povjerenstvu zbog plagijata? I u toj situaciji teret dokaza je na MENI, kao da svaki profesor treba napamet znati sve što pruža World Wide Web - još jedna besmislica koja se vuče još od Guttenberga! - iako mi je savršeno jasno iz svega što smo student i ja do tada zajednički prošli da nema znanja, nema vještine i nema teorije da je rad sam napisao. Nego neka pognioci. I onda se pognioci uvrijedi kad dobije npr. trojku. I to samo zato da se ja ne bih zajebavala s Etičkim povjerenstvom i traženjem njenih izvora, ako ih uopće ima.

I, trešnjica na vrhu šlaga, profesori su frustrirani. Pa kak neće biti, pitam se? Jerbo je istina puno, puno drugačija:

Kao prvo, svaki učenik i student košta. UČENIK i STUDENT, ne samo profesor. Ne znam za učenike, ali student na javnom, tzv. državnom sveučilištu košta 30-ak tisuća kuna po nastavnoj godini. A žesti se što ga zakonodavac prisiljava da tu lovu zasluži redovnim, ako već ne i kvalitetnim studiranjem! Ne, studenti i njihovi roditelji bi da se to može unedogled, jer ne moraju iskeširati lovu izravno iz svog džepa, pa nekak izgube iz vida tu "sitnicu" da njihovo djetešce košta RH između 90.000 i 120.000 i to AKO završi u predviđenom roku.

OK, ne mora svatko studirati (iako to košta kao npr. Škoda, a može i na otplatu): zamišljam kako bi roditelji rezonirali kad bi SVAKE GODINE morali izravno iz svog džepa izdvojiti cca., ajmo reć nešto manje, npr. 20.000 kuna da im dijete završi osnovnu i srednju školu; pa ako ne plate, država da na vjeresiju, ali npr. ne grije učionice. Ili ne nabavlja nastavna pomagala. Ili neplatiše strpa u poseban razred, u kojem s njima rade isključivo nastavni praktikanti, koji nisu plaćeni za svoj rad. Ili im se uskrate sve druge povlastice škole (a to JESU povlastice) tipa odgojnog rada, socijalnih službi, dnevnog boravka ili praćenja i ocjenjivanja rada - pa malac ide u školu, može nešto naučiti, ali nema čitabe. Jel bi pognioci i tada smetala kategorizacija?

Zamišljam i najjeftiniju mogućnost: brigu o obrazovanju u potpunosti prepustiti roditeljima. Pa ga ti školoj kod kuće, ako znaš i možeš i nemoj mi kukati zbog profesorskih plaća i profesorskog ferija (koje imamo samo zato jer ga vaša djeca trebaju, i to manje nego vaša djeca!), ili plaćaj na slobodnom tržištu obrazovnih usluga. Pa da vidim jel bi prošli bolje, što cijenom, što kvalitetom.

A odgoj? Da, i to bih u potpunosti prepustila roditeljima. Pa da vidimo kak će im biti s klincem koji je cijeli dan sam; ili ako jedan od roditelja mora odustati od svojeg zaposlenja da bi odgajao potomstvo. I da vidimo koliko bi bolje bili odgojeni ti sami klinici; ili oni čiji je jedini uzor roditelj. AKO uopće može biti uzor.

Stav da škola ne valja, da su profesori nesposobni mentalni bolesnici i da je proces obrazovanja nešto što treba odraditi reda radi, uz maksimalnu poštedu vlastitih kapaciteta i napora šteti prije svega učenicima i studentima: jer ONI iz njega izlaze nesposobni.

Svakom zadaćom koju ste napisali svojem djetetu uskratili ste mu mogućnost učenja; uskratili ste mu izazov i priliku da osnaži, bilo kroz pogrešku (koju će ubuduće izbjegavati), bilo kroz uspjeh (koji će željeti ponoviti). Kad učiteljica kaže da treba učiti s djecom, to NE znači da treba raditi umjesto njih, nego da im treba objasniti nejasnoće, pokazati na nekom drugom primjeru, pripremiti ih na eventualni neuspjeh ako ni sami nismo dorasli građi i podučiti da nije sramotno zamoliti nastavnika za dodatna objašnjenja, sve do toga da jednostavno budemo prisutni i pobrinemo se za to da dijete zaista radi ZADAĆU, a ne surfa webom.

U suprotnom, podučili ste dijete da je varati OK i da se isplati.

I onda se čudite korumpiranosti ovog društva? I idiotizmu biračkog tijela koje ju je omogućilo?

Ovo što si napisala u zadnjem dužem odlomku, Vega! I to da dijete sa sedam godina mora znati samo oprati noge. Da dijete od četrnaest godina (to je dijete, ne djevojka) mora znati uključiti veš mašinu i slične stvari. I da je njegovo legitimno pravo, da je sasvim ok u nečem biti prosječan. Jer su posjeti privatnom psihijatru jako skupi, a nakon jedne seanse odrasli se ljudi po prvi put u životu sreću s rečenicom: Ne, ti nisi najbolji na svijetu i ne možeš sve. Tu i tamo si dobar, tu i tamo jako dobar, a tu i tamo prosječan ili ispod prosjeka. To ti je majka trebala reći kad si imao šest godina.

Da, to sam smetnula s uma u tekstu jer sam se fokusirala na institucionalno učenje. Ali fakat su mi predvini oni roditelji koji klince poštede svega u životu, od pranja zuba do pranja robe i kuhanja, a onda odjednom očekuju da to čudotvorno zna, kad se npr. uda ili ode živjeti drugdje... Ili im je škola kriva jer ne zna.

A ovi roboti s prosjekom ocjena 5,00...! Mislim, otkud to? Koja istinski pametna osoba može podjednako dobro znati domaćinstvo kao i engleski ili tjelesni? Takvih bi u cijelom čovječanstvu trebalo biti manje od 1%. A kod nas samo takvi mogu birati škole.

A kako je do toga došlo? Ne samo "briljantnim" potezima Ministarstva, nego PRIJE SVEGA roditeljskom sklonošću prema varanju. Za svaki slučaj. Jer bi valjda manje voljeli sina s obrtničkom srednjom, nego onog s gimnazijom koju se napatio završiti, uz instrukcije svaki božji dan iz svih božjih predmeta, a na koncu uopće nema posla?

Kad bih imala dijete, rado bih da je stolar. I za stolara bih se rado i udala, bez problema. Mislim da je to lijep posao i vidjela sam prekrasnih radova vrijednih i talentiranih stolara. Zamisli da ti netko sam napravi bračni krevet. A srećem samo managere koji ne znaju napraviti tablicu u Excelu. Moram trčati doma. Živili, kako bi Krelec rekao... Ali, ono baš živili! :~)

Osobno poznajem vise obitelji tu gdje zivim u Americi, cija djeca uopce ne idu u skolu, jer ih kod kuce mama uci.
Malo mi je bilo neobicno, jer ne mislim da toga ima kod nas u Hrvatskoj, ali eto, i to je sansa, tko je nezadovoljan obrazovanjem u nasim skolama, lijepo sjedi kuci s mamom i strebaj...Dobro, nije to bas tako jednostavno, oni moraju imati ucionice u kuci, tj. prostore za ucenje, moraju postovati planove i programe, bas kao i u skolamai na kraju imaju ispite.
I nema zezancije.
Ajde, ja ne vjerujem da bas svaka mama moze biti dobra tutorica djeci, ali ove koje jesu, njihova djeca su uspjesnija, vise znaju, nego ona is Public Schools. Nisam se bas udubljivala u tu materiju, ali sam sigurna da je zanimljiva.
c/p
Home schooling is much cheaper than public school education. If government is looking for ways to reduce costs, active encouragement of home schooling as a serious option ought to be promoted and encouraged. If most children were home-schooled, then many schools could become public parks or libraries, and all the fossil fuels used to drive children to school, to heat, light, and air condition schools, and other activities that are anathema to environmentalists could be avoided.

Koliko mi je poznato, i hrvatski zakoni omogućavaju obrazovanje kod kuće uz polaganje razrednih ispita. Ja sam osobno bila u povjerenstvima takvih ispita još prije 20 godina, dok sam još radila u državnom školstvu. Međutim, to kod nas ne koriste ljudi nezadovoljni školstvom, nego oni čija djeca iz zdravstvenih razloga ne mogu pohađati redovnu školu, a jedva čekaju da ih upišu u redovnu: jer ta donosi druge vrste učenja - socijalizaciju, raznovrsnost, razonodu i vršnjačku poduku.

Hehe, Rujankice... bračni krevet, veliš? :-))))) Može! Živjela ti meni, a sebi još bolje!

Da, i meni je to logicno, cak i roditelji jedva cekaju upisati dijete u vrtic, zbog socijalizacije, ali vjeruj mi, ta djeca, koju poznajem, fantasticna su, ne mogu ih vise nahvaliti...meni se cini ipak da su to izabrana djeca, jer se i izabrani roditelji odlucuju na tako nesto, i tu je vec napravljena triaza...nije to netko neuk uzeo djecu u svoje ruke...i ne, ovdje se ne radi o djeci koja iz bilo kojih razloga, bolesti, udaljenosti, ne mogu pohadjati skolu...ne, mi smo okruzeni skolama
...zar ne postoji kod nas zakon, da sva djeca moraju ici u osnovnu skolu i roditelji koji ne salju djecu budu kaznjeni...ili tako nesto, nisam sigurna, jer to nije polje moje ekspertize:)))) (davno je bilo, kad sam bila profesorica)

Gle, juicy, već dugo nisam u državnom školstvu, a ne bih voljela blebnuti... Mislim da pohađanje škole nije obavezno, ali je obavezno proći obrazovne programe obaveznog dijela obrazovanja, zasad je to samo osnovna škola.

Osobno, home schooling smatram donekle perverznim, jer za život u dinamici suvremenog društva dijete treba naučiti kako se nositi s raznolikošću, a ne samo stjecati akademska znanja i vještine.

Seljoberstvo. Da, to je pozadina svega ovoga o čemu sam pisala: seljoberska bolesna ambicija da zaboravi blato i opanak. Palanački mentalitet.

Spomenuta pognioci mi je svojevremeno napisala da sam malograđanka, ne razlučujući mali grad od palanke. Niti seljaka od seljačine.

I ZATO ne volim seljobere, seljakačine (ajde da ih nekak razlikujem od zemljopisno i privredno određenih "seljaka"): zbog toga što je ili asfalt, ili kal, nema sredine, nema zelenih površina, prašina se ne priznaje... Neuspjeh se ne priznaje. A ako je nedvojben, netko drugi je kriv.

Vječno jalni, vječno gladni, vječno jadni. Vječno pohlepni. I nikad dovoljno. Ako nije savršeno.

A savršenstvo je laž. Osim kad je privremeno.

*seljačine (dva komentara gore)

Moja nedavno preminula prijateljica je bila sa sela, vlajina, ono - kamenjarka do daske. Nije završila faks, ali je bila među najuspješnijim poslovnim ljudima ove zemlje, međunarodno poznata. Kulturom se bavila nakon što se osigurala financijski. A bila je seljoberica u jednom presudnom segmentu: nije voljela pred ginekologom širiti noge. I to ju je koštalo glave. Seljoberstvo uvijek košta.

I to ne samo nas: našu djecu. Zaposlenike. Prijatelje koji nas gube, cijele, seljoberstvo bih rado izgubila, ali ne i sve ono drugo... Košta, jebiga! Cijelo društvo košta. Jer je skuplje od građanskog racionalizma.

Malograđanština... malograđanski oku i uhu ugodni kič. Totalno nijekanje govana, kako reče Kundera - i to košta. Uuuuuu, gadno košta! Zamisli život bez sranja: kroničnu konstipaciju. Eto, TOLIKO košta.

Zato: povucite me za jezik! A možete i za prst :-)))))))

kad bi imala dijete rujankice tada bi vodila brigu o tome što ono želi biti! kaj ne? ne treba vlastite zablude i želje preslikavati na djecu. možda pripomoći u dilemi, možda sugerirati...but...previše je slika i prilika svojih roditelja. pa tako djeca pravnika završavaju pravo, djeca liječnika medicinu etc. a onda se čudimo kaj nam je cijelo društvo klonirano? valja ipak i uvijek poći od sebe!

Ma naravno Mai da bi dijete biralo. I ja sam birala i sad mi krivo, ali to je rizik življenja. Htjela sam reći onime što sam napisala da mi je stvarno dosta roditelja i djece koji u glavi imaju kako ce biti genijalci koji će puste milijune zgrtati sjedeći u uredskim kožnim foteljama. Pa nisu svi za taj posao i to jednostavno nije najljepši posao. Biti stolar ili frizer ili uzgajati lavandu je isto dobar život.

opet se vraćamo sebi rujo...tj roditeljima! oni svoje frustracije, neostvarene ili već kakve ambicije rješavaju preko djece. nažalost, niti nas roditelje nisu učili kako to ne činiti.

Imamo tantra seks tečaj, trudnički tečaj... Nemamo tečaja za roditelje. Ili ako je organiziran, na njega ne stignemo. Pa učimo od roditelja i RTL televizije. :D

Šteta, baš sam se htjela malo pravit pametna, kad ono, sve pametno već rečeno...

što se češeš ako te ne svrbi..

svi pročitaše što sam ja napisala, misliš da su mentalno retardirani da ne znaju pročitati i trebaju tebe da im pojasniš.

I što ti majke ti mile znaš o obiteljskom odgoju djece?? Osim teoretski. Kao i sve ostalo.

đusi, kad ti ne zna odgovoriti gospođa koja radi u školstvu: kod nas je obvezno srednjoškolsko obrazovanje.