MARTINA!!!
Vago moja!!!
Evo ti (...) tri točkice...
Bila je noć...ne baš strašna gužva... mjesto radnje Imotski autobus...relacija: Split – Zagreb... Petak...Pun mjesec...Dvije duše... Hercegovka i Dalmatinka... Ne spavaju...
Imala sam osjećam da me netko gleda, da sam nečija meta...Ona je sjedila, u sebe sigurna i u svoje mjesto...takav pogled ispod obrva ne vidim često...takav pogled na sebi ne osjetim često...iz znatiželje sam ustala...pamet se odmah sa glavom rastala...kao da je nikad nisam ni imala...tek sad znam što je bilo...i tko je sve sjedio tu pokraj nas...bez naloga za pretres, već me je dirala, sve mi je uzela, sve sam joj dala...Više je nisam nikad vidjela, a kamo li često, al' kao aurel u onom busu svijetli ono mjesto, s kojeg me je ona nišanila, pogledom lako – sigurno, nanišanila, još lakše ranila...od tada, luda sam za njom, pogledom njenim, od tada više nikoga ne vidim...
Martina, ova priča je za tebe...i da si tu, pokraj mene, zagrlila bih te...da skupa čekamo još jednu zoru...kao mlade golubice...nasmiješenih lica...da, zajedno momke ogovaramo, da zajedno šetamo riječima u našim pričama dok sjedimo, da se pravimo da smo važne, da smo pametne i snažne, da sanjamo zemlje daleke...Ti, ljepotice, moja prijateljice...ostvarit će se naši snovi...ti i ja, kao ptice selice, svaka svome mjestu odleti....Kad žene postanemo, kad se udamo...da se ponovno sretnemo, da sanjamo azurno more, mirne obale...
Martina, rekla si mi da sam te očarala...a ti mene?!? da te kopiram?!? bilo bi lako, ali želim ti reći, svoje riječi, svoje mišljenje o tebi...Maloj šesnaestogodišnjakinji, mladog mesa, prekrasnih očiju, rastavljenih zubi (poput mojih), esprit satom...Puna si života...puna želje... i dok ovo pišem osjećam te pokraj sebe i smijem se zbog tebe... Nadam se da ćeš se sjetiti ove stranice, nadam se da ćeš me pročitati...nadam se da ćeš osjetiti ljubičasto u ovom što pišem...obećala si da ćeš me naći tu u digitalnom svijetu... jer bilo mi je malo onih sedam sati, one noći s tobom u autobusu...bilo mi je malo, da ti kažem, sve ono što već sigurna sam znaš, o sebi...i sad se pitaš, zašto te analiziram, zašto sam te, te noći analizirala...jer takla si sve moje...dozvolila sam ti...rekla su mi i previše... ali i ti si dala...sve svoje... i zato ti HVALA...tako si dobra...tako topla...tako meka...tako nježna...hrabra...SVE...SI...Obećala sam ti priču pod naslovom «KING»... i sve bi ti dala...da se smiješ...skupa sa mnom...jer bilo je tako dobro lizati ga s tobom... iako si mi otela zadnji s jagodom... lukavice... i žao mi je što nismo do kraja izludile i sludile cijeli autobus...od šofera...do onog malog crnog: «please be quiet!»...i znam da će ti ova priča izgledati nekako «jeftino», ili možda «škrtom», jer toliko sam malo napisala...i ne da nemam inspiracije....jer ti si više od inspiracije, već ovi «nevini civili» s iskrice, što me tako vjerno čitaju, a tako malo kuže, postat će ljubomorni i nemoj im zamjerit na nekakvim zgužvanim komentarima, što će sigurna sam ostaviti tu dolje ispod ove priče...nemoj im zamjerit, jer oni nisu tu da nas shvate...oni su tu kad im je dosadno da ubiju vrijeme, oni su tu da me preskaču ili zaobiđu ili da izdrkaju na ovaj ili onaj način, zbog ove ili one moje priče...ma jebeš njih... priča je zbog tebe...zbog mene...pa mogla bih reći i zbog ostalih putnika, koji su dijelili tu noć s nama, jer nisu imali izbora...
Martina... idi gdje hoćeš i radi sve što te tako veseli... i radi skupa sa mnom sve što ti srce poželi...ti si sretna, sretna i ja i bit ćemo jednom tko zna čije...da mi je, da živim svaki dan onu našu noć...da mi je, da mi ne fališ, kada se oči zatvore...gorile su zvijezde, kao baklje...gorile su na nebu te noći...gorile su skupa s nama, gorio je i pun mjesec...Na dlanu nosit ću te svake noći kad bude pun mjesec...
NASTAVIT ĆE SE...
16.07.2003. u 14:02 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar