Ručkić krčkić

Znate onaj bradati filozofski vic? Onaj kad su gradili prugu, a radnici primijete, svaki dan usfali tračnica. I tako oni krenuše pretraživati okolne kuće, nigdje ništa, al' kod Cige, bogme, hrpa tračnica. "Cigo, otkuda ti ove tračnice?" pitaju oni njega. "Ma kakve tračnice?" pita Cigo u čudu. "Pa evo ih ovdje", pokažu radnici. "Aaaa, ne znam vam ja ništa, valjda se djeca igrala pa donijela", uzvraća Cigo. "Hajde, Cigo, ne laži, svaki ovaj komad ima bar 300 kila, kako će to dijete donijeti?" Na to će Cigo: "Pa što dijete zna što je 300 kila, uzme pa nosi".

Oko mene nema djece. Svi točno znaju i koliko je 20 deka, i kila, a bogme i 300 kila... I nikome se ne nosi. Čak ni onih dvajs' deka: "Uzet ću ako se potroši". Ni kilu: "Jesi li sigurna da ti nije previše?" A o 300 kila nitko ni ne razmišlja.

Srećom, nekad sam bila dijete i bogme sam vukla što mi se danas čini nemogućim. Da je bilo lako - nije, ali ne samo što sam pomaknula, nego sam prenijela iz točke A u točku B, a ta je bila ondje gdje sam htjela, ne napol puta.

Danas opet moram premjestiti neke tračnice. Znam da se može, ali se kolebam: malo se prisjećam koliko je to teško, malo činjenice da sam već prije uspjela.

I zapravo je samo to važno. Kad više nisi dijete. Čega ćeš se sjećati.

Atmosfere. U vezi svega, najživlje se sjećam atmosfere. :)

I ja! Inače bih, valjda, već davno prestala mozgati o tračnicama ;-))