Zašto ne?

Toliko sam željela osjetiti pripadnost. Radost pri iščekivanju svakog susreta. Biti preplavljena nekim. Nekim jedinim i bitnim.

To sam željela nekad. A znamo da moramo „paziti što si želimo jer bi nam se moglo i ostvariti“. Tako se i meni – ostvarilo.. i to ne jednom već.. par puta.
Često tek po ostvarivanju naših želja ostanemo zatečeni, skoro pa zapanjeni diskrepancijom između želje dok je bila (samo) željena i našim osjećajima i doživljajima koji su nas zauzeli (ili obuzeli, za one koji se baš i ne vole osjećati odgovornima za sebe) po ostvarenju je. Cijena koju smo platili na tom putu ostvarenja, post festum, ne čini se tako simboličnom kako se doimala u fazi težnji i htijenja. Račun dobiti i gubitka od te želje izgleda bitno drugačije po ispunjenju je no u fazi projekcije i maštanja.

Zbog svega navedenog, tu sam svoju želju duboko zakopala. „Radila sam na tome“, brižno i predano, da je zaboravim.. i promijenim je u „radosnu samodostatnost“. U tome se doimalo da sam potpuno uspjela taman negdje oko 40og rođendana.
Moja mi koža nikad do tad nije bolje pristajala. Kao kićena i tijesna futrola samurajevom maču, kao nakurnjak sačinjen po narudžbi voljenom crnogorskom zaručniku, kao par prefinih čipkanih rukavica sačinjen za gracilne šake nikad prežaljene Lady Di povodom kraljevskog vjenčanja davne 1981. Eto tako mi je pristajala.

Još imam negdje tu pri ruci, moju, savršenu (mi) kožu. Ona je osnov svega što jesam i što ću ikad biti. No ne obavija me više kako treba. Zgužvala se. Pohabala. Na nekim mjestima se prerastegnula od naprezanja i handrastog i nevičnog rukovanja njome. Osjećam da mi takva ne pristaje, i da je vrijeme za jedno ozbiljno peglanje.

Do oštećenja je moje nove stare kože došlo upravo tako što mi se prišuljala, stara, otpisana, s razlogom otpisana, želja. Ona „za pripadanjem“. A ono se gradi, kako je opće poznato, tako da se naša vlastita, nestvarno pristajuća nam i brižno odnjegovana koža dobrovoljno izloži traumama. Kako bismo sagradili iluziju. Opojnu, blistavu, preskupu i precijenjenu… iluziju. Tlapnju o „pripadanju“ kao realnoj mogućnosti da se u njoj provede nešto od ovo malo vremena što nam je po jednoj inkarnaciji razrezano da upotrijebimo najbolje što znamo i umijemo.

Opet mi se prišuljala. Ponijela me kao blagi proljetni lahor što nevino i idilično ziba polje mlade pšenice. Ovaj put, subjekt (ili je to možda samo objekt) koji je ponio fokus te slatke tlapnje djelovao je bezazleno, nevino i nekapacitirano za zlonamjernost. Ne mogu reć, bio je taj trenutak, desio se, pa čak i trajao dulje od jednog pojedinačnog trenutka, u kojem sam jasno vidjela da sam ponovno pred izborom: moja pneumatična savršena koža Vs. idealna iluzija s previsokom cijenom.
I znala sam kuda koji od ta dva puta na raskršću vodi. I da, imala sam nadrealan osjećaj da raskrižje mogu nadmudriti, da sam se našla u idealnoj situaciji u kojoj mogu imati i moju super-kožu i pripadnost, istovremeno se krećući po oba puta, i žanjući prednosti koje oba donose.

Očito i predvidivo – bila sam u krivu.
Posljedično, ovih sam se dana probudila u nekom svom životu koji kao da nisam birala (tješim se, teško je od prve primijetiti i prihvatiti da kusamo kašu koju smo sami što nemarom, što nepažnjom, a što karnalnom pohlepom i djetinjastim idealizmom, zakuhali). Opet je tu onaj memljiv i gorak okus da sam (opet) dobila bitno manje „no što zaslužujem”, opet se bavim presmiješnim i neodrživim konceptom „zemaljske (ne)pravde“ (kao da se itko iznad i van mene uopće bavi mnome, zna da postojim, i dijeli mi krug za krugom šugave karte). Zanimljiva je ta ljudska potreba za izmještanjem vlastite (i samo svoje) odgovornosti (za sebe) van sebe, Taj je presmiješni i na životu na Zemlji potpuno neutemeljen koncept „očekivanja pravde“, ionako tugaljivo utočite svih nas koji odgađamo otvoriti oči, i vidjeti svu dramatičnost još jedne krive procjene i lošeg ulaganja, još jednog „krivog puta“, a koji nas nisu snašli, niti smo na njih zalutali, već smo ih mi sami režirali, lepršavo i bezglavo trčkarali tim kaldrmama neodgovorne luckastosti, dopuštajuć ishodima da se razviju u svoj svojoj otužnoj predvidljivosti.

I sad valja, zasukat rukave, oštro se zatrčat ka raskršću, i odabrat pravi put. Krivi smo već (opet) probali. Jer.. nema mi do moje pneumatične, savršeno me obavijajuće kože..

Ma daj! Kome ne dokuferi stalno istim putem? Ako je živo, radoznalo biće.

Najbolje spoznaje (a i najljepše uspomene) stekla sam onda kad bih se izgubila; isprva slučajno, zatim namjerno. A osim što je lijepo lunjati, zbilja je lijepo i opet se naći.