Ručkić krčkić

Rekao mi neki dan neki mi (zasad) nepoznat nick da ne samo da sam stalno na blogu, nego da je cijeli blog stalno na meni... Pa jes, vala, evo vidim svoj nick na naslovnici iako me nije bilo. Jel mi drago il mi krivo?

Pa, pomalo drago mi jest: svatko voli biti primijećen. A neš sad biti neskromno izbirljiva i određivati po čemu te drugi trebaju primijetiti, jel' tak? U svakom slučaju, kad je po cucku - dobro je.

Nego, s obzirom da ne mogu utjecati na vašu percepciju, možda bi bilo poštenije kad bih napisala nešto o vlastitoj - točnije, kako ju je Iskrica promijenila. Vidite, nekad davno, u prediskričarsko doba, ja sam vam potpuno nesvjesno gledala svijet kroz ružičaste naočale: svatko je bio nevin, bezazlen i bar po nečem dobar dok se neupitno, argumentirano, opipljivim dokazima ne bi utvrdilo da nije. Bio je to jedan jako benigni svijet koji su uzbuđivali sitni prekršaji ili fatumske, neizbježne katastrofe i moje neprestano čuđenje, pjesničko po vokaciji, bijesno po izvedbi.

Znala sam ja da ljudi nisu ili-ili, tj. samo + ili samo -, ali bitna je razlika između intelektualne i iskustvene spoznaje, a do onog potpunog prihvaćanja, pounutrenja ne stižeš odmah, eeee, da bar, nego upornom pozornošću i iskustvenom dosljednošću, te spremnošću da ih integriraš i shvatiš osobno.

Moji ranoiskričarski zapisi otkrivaju naivno očekivanje dobrih, zabavnih, veselih i čudnih iskustava i potpunu nespremnost na negacije prva tri pridjeva. A bilo je i jednih i drugih, a sve sam ih smatrala malim čudom (zato malo slovo, iako bi baš bilo fora napisati Čudo velikim). I znate što ću vam reći? Dok ste takvi kakva nekoć bijah (ah, reče K. Hauser, "htio bih biti takav kakav nekoć bijaše netko drugi"... - ma neeeee! Ne ja!), fakat vidiš, a posljedično i doživiš, uglavnom ono što očekuješ. Ali trebaš biti stvarno tup da ne primijetiš i drugačije.

Moji zreli iskričarski zapisi otkrivaju otkrivanje tog drugačijeg, i još uvijek čuđenje, sve manje pjesničko po vokaciji, ali sve više bijesno po izvedbi. Je, pa da, šteta bacit onak dobre roza cvikse! A treba i priviknut oči... I tak, žmirkajući poluslijepo, shvatih da zapraf niš ovdje nije ni čudno, ni omeđeno samo na ovaj prostor: ovdje je jednostavo razvidnije. Kad bolje pogledaš, svi oni pristojni, udvoriti muškarci iz RL koji ne pišu poruke, nego otvaraju vrata, šire zjenice i plaćaju kavice i/ili smišljaju razloge zašto bi trebali moj telefonski broj podjednako su spremni pomisliti/izgovoriti/napisati gadarije koje ovdje pobuđuje jednostavno "ne" ili još jednostavnije ignoriranje. Ovi iz RL to ne čine iz straha, jer su reperkusije izglednije, brže i djelotvornije.

O ženama mi se ne da pisati: još je gore.

Nije lijepo živjeti u svijetu koji nije čudan; i nije čudo. A ja razumski znam da ovakva kvalifikacija nije točna, nije isključiva, ali... Čitaj ponovno onaj odlomak koji počinje "Znala sam da ljudi nisu samo..."

Volim krajnosti. Zbilja ih volim. Ushit, najcrnju depresiju: volim ih. U prvoj krajnosti djelujem, bez straha, ozarena toplom svjetlošću najboljeg u svemu što vidim, a u drugoj spoznajem, definiram, kategoriziram i pamtim za ubuduće. Obje krajnosti su čudne i čudo. A sad sam u sredini. Ono, mentalno zdrava da mi pozli. Operativna na razini svakodnevice, prozaično oprezna i realno optimistična. Navodno, tak je najbolje.

Ali meni se nikak ne sviđa.

Ručak već fino diši!

Malo je opasno bas nikad ne staviti ruzicaste cvike.

Iz stosa sam ih za istac nosila pola godine.Tamo negdje ranih devedesetih.Nije lose.

Naravno da je opasno. Pogle samo pokojnu pognioci - kakav je taj njen svijet, živi užas na doslovce svakom koraku!

Ali ja ipak više volim zelene. Ugodnije su i daju prirodniju sliku.

nisu li ti možda osjećaji otupili pa ih više normalne ili samo čudne stvari ne pobuđuju..
očito je da to što može pobuditi tvoje osjećaje je krajnost za koju si mislila da ni ne
postoji...
odjednom ona je dobrodošla, bez obzira kojeg predznaka bila..

što misliš, kako je onom zavarivaču, koji je nabio masku na glavu, i kroz stakalce
100 * 100 mm, radi svoj posao..
ono što vidi je samo mali plamičak svjetlo zelene boje koji topi metal..koji vri...
jesi li to ikada percipirala ?

ružićaste i ine naočale, kad je u pitanju percepcija nisu više IN !

?