Ručkić krčkić

Danas mi iz džepa neočekivano oteto par tisućica - zato ovaj naslov. Ali zapis nije o lovi. Zapis je razmišljanje o tome koliko se puta zapitamo što i koliko unosimo u nečiji život, a što iz njega iznosimo, što u njemu pokvarimo, što rashodujemo...? Kakva nam je ta bilanca?

Ja sama - prilično rijetko. Nekak si mislim, ako me netko poziva k sebi, valjda zna s kim ima posla, valjda je spreman i na neke gubitke... Da, viš, o gubicima razmišljam: i tuđima i svojima. A kad mislim o dobicima, onda uglavnom o svojima: neki su sa sobom donijeli smijeh, neki mudrost, neki razbibrigu, neki praktična rješenja problema pred kojima sam sama bila nemoćna, neki su donijeli i tugu, ali onu korisnu, ona koja ti daje predah razmišljanja i otvara neka nova vrata...

Ali što ja sama donosim drugim ljudima? Eh, o tome baš ne mozgam. Uzmem zdravo za gotovo da su moja pozornost, dobra volja i raspoloživost vremena nagrade same po sebi. I jesu. Ne može ih svatko dobiti. A s druge strane, iako nisam za podrivanje vlastitog samopoštovanja, što još? Jer, ako je ovo sve, baš i nije bogznakaj.

Možda i ne treba bogznakaj... Iskričar koji je ismijan na blogu malo niže, na primjer, u moj život unosti lijepe fotke i simpatične izvještaje o svojem životu i razmišljanjima. Ja odgovaram traljavo i neredovito, ali kad osjetim da me zbilja treba, dam se sva, svom pozornošću. I mislim si, valjda mu je to dovoljno... Ali osjećam nepravdu. Znam da sam dobila više.

Bilanca davanja i primanja je možda jedino područje života u kojem sam sklona povjerovati u nekakve karmičke zapise... Jer, evo, danas sam doživjela sasvim nemotiviranu i nezasluženu ljubaznost na svakom koraku: od ljubazne službenice na faksu, kojoj sam donijela zbrkanu i nepotpunu dokumentaciju, do još ljubaznije u Holdingu (ajd, dobro, ona je možda i imala razloga: jednostavno nisam platila račun za svibanj, a ona mi je morala priopćiti tužnu vijest da za promjenu nije kriva njihova evidencija, hebga!), službenica u banci kojoj sam se izjadala glede ove neočekivane nedaće, službenica u FINI, koja mi je časno i pošteno vratila 200 kuna previše koje sam joj dala, valjda već oguglala na krupne iznose, prodavačica u Dioni, koja je načela novi rolani hamburger iz sredine, jer ja nisam htjela okrajak... I zato si mislim, možda nije nužno da očekujemo dobro baš od onih prema kojima smo bili dobri, valjda sve to kola negdje u ozračju i kad ti treba, etogac, netko ti da!

Voljela bih biti osoba koja oko sebe širi blagonaklonost, vedrinu i vjeru da svi mi, sve oko nas može biti bolje. Ali iako sam u biti vedra, iako zbilja vjerujem da svi mi i sve oko nas može biti bolje, nisam uvijek blagonaklona, a strogoća nerijetko prevlada vedrinu. I zato sam, valjda, silno zahvalna kad je netko osjeti i prepozna i zahvali mi što je imam i želim dijeliti.

Moja bilanca danas je financijski na nuli, ali emocionalno u čvrstoj pozitivi. A nakon ovog promišljanja, mislim si, možda ne baš sasvim nezasluženo: možda baš zbog skromnosti. Zbog zahvalnosti za sitne pažnje i naizgled nevažne ustupke. Zbog toga što ih pamtim.

I zato ću sad reći: ANERAK, leptirić ti nije rekao ništa ružno. Nije ni pokušavao, a mislim da ne bi mogao sve kad bi i htio: nema on toga u sebi. Ali ti njemu jesi. Možda bi bilo zanimljivo razmisliti što TI pružaš ljudima, ovdje ili bilo gdje drugdje? I malo se skrušiti. Malo zahvaliti. Malo smanjiti doživljaj...

Jer ima prekrasnih ljudi. Koji ti uđu u život poput proljeća iz e.e. cummingsove pjesme, poput možda ruke koja sve brižljivo promijeni, a ništa ne razbije, ništa ne pokvari...

Spring is like a perhaps hand
by E. E. Cummings

III

Spring is like a perhaps hand
(which comes carefully
out of Nowhere)arranging
a window,into which people look(while
people stare
arranging and changing placing
carefully there a strange
thing and a known thing here)and

changing everything carefully

spring is like a perhaps
Hand in a window
(carefully to
and fro moving New and
Old things,while
people stare carefully
moving a perhaps
fraction of flower here placing
an inch of air there)and

without breaking anything.

Vjerujem da postoji mjesto
Gdje lutaju besmrtne duše.
Opterećene bremenom vlastite tuge.
Čekaju priliku da isprave pogreške.
Ponekad im vrana pokazuje put.
A ponekad...

Sumnjivi su mi putevi za koje svi znaju ;-))

Pa svi putevi vode u Rim...

Volim odlutati od poslovica :-))