PER ASPERA AD ASTRA
Čistim vam ja tako svoj vrt, bolje rečeno - raskrčujem, jer zaraslo je tu svega i svačega, a sve bode, dere ili peče, užas jedan! Ali, mislim si, hajde da ja to sredim, možda se tako lakše udam: ne da se današnjim momcima preko trnja do zvijezda, jel'te, pa da im malo olakšam put.
Voljela bih ja tu zasaditi malo opojnog cvijeća, kad neki uđe da ga odmah omami, pa malo žestokih začina, da se trgne kad više ne želi izaći, pa onda ono bilje od kojeg se spravljaju čajevi i napici, neki za istinu, neki za volju, neki istini za volju, a neki za snagu i izdržljivost u ljubavnom zagrljaju, pa malo voćki za likere i rakije, blage, tople i one oštre, a može nešto i za boje, za meko pod nogama i glavom kad se izvališ u hladu pod hrastom, koji ovdje raste puno duže nego što ja postojim, i neka ga, neću ga dirati, ali ću otjerati svrake.
I kad sve to bude tako lijepo, ja potpalim vatricu, pa roštilj, pa se uredim u pregačicu a ispod nešto kratko, a duboko izrezano, pa se znojim, a sve fino miriši i svega ima. Ih, koji me ne bi htio?!
Ah, da sam znala što me čeka...! Ali nisam, zato sam i započela. I tako vam ja sva ranjava i išibana, opečena koprivama, rukama koje više ne osjećam od žuljeva kopam, čupam, grabljam i pomećem, a onaj klipan susjedov preko puta naslonio se na ogradu i gleda li, gleda... Pa onda nešto zapisuje. Pa me opet gleda. I zato sam sigurna da je to on: onaj koji mi svakog jutra na pragu ostavi pjesmu. A u svakoj čuda i čudesa: te moji pogledi, te dah, te kad bi ih on ulovio, te kad bi osjetio... A ja si mislim, ulovi ti malo motiku, pa ćeš osjetiti, mamicu ti lijenu!
Jednoga jutra, ustanem ja u cik zore, da odradim svoje prije vrućine, kad evo ti njega u mojem vrtu, s unutrašnje strane ograde, uz one kupine koje sam morala porezati, siše prst, bit će da se nabo. A ja poviknem "Susjede!", a on se smota, saplete, zavesla zrakom kao galiot u štrajku i zaroni nosom u kantu s humusom, o koju pride i dobrano zvekne. Mislim si ja, ovaj je fakat preko trnja došao do zvijezda...
A on se stane trzati, onako nekako kao da prca nešto ispod sebe, a ničega nema, hajde da je pao na lopatu ili grablje, rekla bih da je pokušava maknuti, ali ovo mi nekako sumnjivo. Istrčim ja onako više gola nego odjevena, u tankoj spavaćici na bratelice, i vidim, guši se čovjek! Usta i nos mu puni humusa, a on ne zna za sebe, ne može izvući glavu iz kante. Kleknem uz njega, izvadim mu glavu, očistim mu lice i sve otvore, ali ovaj se i dalje guši, sav je natekao, izbeljio oči u mene, i da ne znam da je omamljen, rekla bih - čisti manijak! I jednu bratelicu mi potrgao.
Mislim si ja, što sad, jel' usta na usta ili masaža srca, ili da trknem u kuću i pozovem hitnu? A iz usta mu vonja, ajme meni, sve štipa za oči, nije to samo humus, ima tu debelih naslaga... E ništa od poljupca života. Nađem neku suhu granu i uvalim mu među zube, stavim ga u lijevi bočni položaj pa u kuću i pozovem doktora. Brzo su stigli, svaka čast, i odvezli ga ravno u bolnicu.
Alergija, poslije mi rekao njegov otac. Na bobičasto voće. A ovaj njegov natrljao usta kupinama da mi ostavi poljubac na pjesmi. A u pjesmi napisao nešto kao on i ja vrludamo bespućima svjetskih metropola, pa moje usnice kod Eiffelovog tornja, a grudi nad pepelom Pompeja, a onda lebdimo kao cepelini nad Atlantikom i nekako se uspijevamo poševiti (valjda?), to mi nije bilo baš sasvim jasno, jer sve je nešto u dijelovima, ruka-sisa, jezik-pupak, ali ključni par se ne spominje.
A bilo mi ga žao! Ipak je zbog mene stradao. I sad mi je jasno zašto mi nije pomogao. I tako ja pitam susjeda je li alergičan na krumpir, nije, kaže ovaj, e fino, imam ja krumpira otraga iza kuće, iskopam svježi, napravim krumpirušu, i fino dok je još vruća - pravac u bolnicu. I taman da pitam jednu sestru u kojoj je sobi, kad naiđe neka druga, drži list papira u jednoj ruci, a drugom prekriva usta da se ne bi naglas smijala.
"Slušaj ovo", kaže onoj prvoj:
'Pod maskom čistoće
Bijele vrline
Dojka uzdaha
Ispod strogoće
Napaja me nadom
Kao krepko mlijeko
Tvoje ljekovite ruke
Ostavljaju trag
Apsurdne praznine
Do sljedećeg dodira!'"
A meni pepeo i cepelin, ha?
Okrenem se na peti i odem. Pred bolnicom ugledam jednog momka, ruke mu kao lopate, noga u gipsu, glava omotana zavojem. Taj valjda nije alergičan. Sjednem pored njega na klupu i upitam ga što mu se desilo. Pao s krova dok je popravljao oluk.
"Voliš krumpirušu?"
"Uh, da volim - lud sam za njom!"
"A pišeš li pjesme curama?"
"Ne pišem", snuždi se.
"Nego kako im udvaraš?"
"Kako kojoj", odvrati momak, "gledam što im treba, pa malo pomognem, malo oko kuće, malo u kući, pa ako se dogodi što se već ima dogoditi, dobro, ako ne, cura opet vesela jer sam joj pomogao, i tako..."
"E, evo ti onda ova krumpiruša", kažem ja i otklopim košaru. A baš je dobro zamirisala, vidjelo mu se na licu. "Ima toga još tamo odakle je ova stigla", namignem.
I tako. Mislim da će biti i roštilja.
28.09.2011. u 21:42 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar