O...

Sretali smo se u knjižnici, cijele te zime, komad proljeća i komadić sljedeće jeseni. Lica kojega se nikada ne bih iznagledala, stasa taman, snenih pokreta, bio je točno onakav u kakvog bih se, i da nije imao te lijepe oči, odmah zaljubila: pametan, miran i autističan.

On je sjedio, čitao i bilježio, zadubljen u građu ispred sebe, a ja sam sjedila zadubljena u njega. Razgovarali smo tek nekoliko puta, on usput, ja bez daha. Ako sam tada o nečemu mislila da dobro znam, bile su to spone arhetipskih obrazaca, mitskih struktura i književnih sustava, ali on ja Freya razumio bolje i dublje. Znala sam nešto i o filmu, ali on je znao šire. I nešto o punku, ali on je znao više. Ono što sam ja znala, bilo je naučeno. Ono što je on znao, bilo je spoznaja. Ja sam se sjećala svake naše riječi, svakog pogleda i pokreta. On je svaki put prolazio pokraj mene kao neprimjetne, a razgovarao kao da me vidi prvi put.

Bio mi je nedostižan. I to ga je učinilo središtem mojih misli i želja.

S iskaznice sam saznala kako se zove, a slučajno čula da se sprema i na drugi studij, dramaturgiju.

Puno godina poslije, jedno od prvih imena i prezimena koje sam upisala u internetske tražilice bilo je njegovo. Nisam našla ništa.

A onda još dosta godina poslije, skoro dvadeset nakon one zime u knjižnici, jednog rujanskog prijepodneva u kojem se sunce izmjenjivalo s kišicom, u trentku kad sam iz torbe ponovno vadila kišobran, ugledala sam ga na drugoj strani ulice. Prosijedog i nešto punijeg, ali istog usporenog hoda, lijepih ramena i nježnog potiljka. Pretrčala sam preko ceste i brzinom zvrka smišljala riječi kojima ću mu se obratiti. Čim završi razgovor.

Ali...

To nije bio mobitel. To nije bio razgovor.

Hodala sam iza njega još nekih tridesetak metara, a onda je kiša počela jače padati. Prišla sam mu i ponudila mjesto pod kišobranom, ako ide do stanice. Tih, mojih najdužih deset metara do tramvaja, on je bez prekida mrvio svoj nepovezani monolog, ali je smjerno pazio da nam se ramena slučajno ne dodirnu.

Kad su se tramvajska vrata sklopila ispred njegova lica, mahnula sam mu, a on me gledao kao nepoznatu čudakinju.
Takvom su me gledali i drugi nakon što sam, kad je tramvaj krenuo, spustila glavu, zažmirila i pustila suze da same teku.

:~) Veselim se zbog drugog imena koje ćeš upisati u internetsku tražilicu. I pisat će puno dobrog. :~)

Pitam se čime se popuni 20 godina ,....kompenzacije su razne,
....a praznine iste.

Jah !

lijepa priča... (jako)

Naravno, Rujankice, već godinama pronalazim! :-) Ova je priča iz vremena kada su, za razliku od sada, postojali nedostižni! :-))

Inn, tnx. :-)

adekvatno kažnjen, nagradom.
adekvatno nagradjen, kaznom.

mmm...da, slažeš se da su sve kazne i nagrade samo su u nama?
Ili misliš da to funkcionira kao sustav izvana?

(bez drugog "su")

Ne kužim,...kak za razliku od sada,...
kaj se ne odnosi drugi dio priče na sadašnjost ?!

ma da,..autizam je autizam,...i 20 prije, i 20 poslije,..

Da, In, sad mi je tužno zbog njegove sadašnjosti (dok mi je onda bilo tužno zbog moje ondašnjosti), ali već godinama definitvno nikoga više ne vidim kroz prizmu (ne)dostižnosti. :-)

uvjetno rečeno, 'normalni' ljudi funkcioniraju u korelaciji, prvog i drugog... ako se iščašiš iz tog sendviča, postaješ...- nedostižan. mrlj. pojeo nas turbo- folk, rećemo ;D

Slažem se ,..niko nije nedostižan,..
a nije zanemariva ni ona,. koju smo iskustvom usvojili (neki) ;

pazi čovječe kaj si želiš....

sad se ipak želi opreznije...(čini mi se).

Gle, skupile se i filozofiraju.
Može li neka ovdje objasniti zbog čega se žene kače na felerične tipove? Genetski bi trebale biti suprotno ustrojene, sve slabe i neperspektivne treba eliminirati, ostaviti lavovima i krokodilima za hranu.

To je zato
a) što je neobično interesantnije od običnoga (sociološki)
b) što drugačije može dovesti do poboljšanja kvalitete (biološki)
b) što se "normalni" statistički češće pokažu više-manje feleričnijima od "feleričnih", a "felerični" normalnijima od "normalnih" (psihološki)
c) otkrij sam! :-)

Zato sto su zene po prirodi skrbni tipovi...brinu se za sve i svakoga, za malog, slabog, nejakog, autisticnog...eto zasto, jer je to sustina i bit zene

a) Curiosity killed the cat
b) Priroda to nije tako zamislila
b) O statistici znam tek toliko da se pažljivim izborom uzorka može dokazati i da je crno jednako bijelom. I obrnuto.
c) Ovo je zanimljivo. Morao bih malo bolje uvježbati feleričnost, jerbo do sada nije naročito palila, više je izazivala podsmjeh.

Nikad mi nije bilo jasno, kak Woody Allen moze kaj jebat, ali moja teorija objasnjava, slab je i fizicki nikakav, izgleda ko covjecja ribica, a uvijek je imao zgodne zenske uz sebe (iznimka ova zadnja, al to je druga prica, to je tema, kako se starkelje nekaznjeno mogu zeniti kcerima)...iako je kod njega prisutan i dodatni faktor filmskog genija i njegov intelekt, koji moze biti napet izvjesnom broju zena

...ali, fizicki mi je degutantan i odbojan, s onim prhutavim ruzicastim kapcima, ali on apelira na sve one, koje skupljaju ocufane macketine, a on je tipican primjerak....meni se ipak vise svidjaju bespomocni mladi macici

Maxim, maksimalno me izazivaš u uvjetima minimalnih mogućnosti! :-))

Juicy, ja ne bih rekla da je mene kod ovih u pomaku za kojim sam se obezglavila ikada palilo taj majčinski instinkt. Bila je to uvijek ista stvar - fascinacija mozgom. Bolje reći, jednim njegovim dijelom. Mislim da točno tako funkcionira i a Woodyjem, kako si i sama rekla. Jbg, savršeno je pametan i duhovit. To je to.

Jok. Krivi primjer.
Woody mi je simpatičan. Inače, genije je prvo napravio ime i pare pa je tek onda uspio upecati komade.
Životinjke se uspoređuju samo prema fizičkoj snazi, a kod ljudi se moć odavno mjeri nekim drugim kategorijama, pa naš Woody po tom mjerilu i nije tako slabašno-feleričan.
Uostalom, ni junak gornje priče se ne čini fizički feleričnim.

Izazivam? Ma kakvi.
Nisam se ja prvi počeo ispucavati egzaktnim naukama poput sociologije i psihologije (a ni statistika nije daleko).

A čuj, ne znamo zbog čega je točno, kada i kako posrnuo junak gornje priče. Možda samo nije bilo s(p)retnih okolnosti u kojima bi njegov briljantni mozak "uspio" u mjerljivom svijetu. A što je reć za reć, fizički nije bio nimalo feleričan...

Slazem se dragonerce i maxim, slazem se u onom dijelu, gdje kazete da kod Woody Allena prevladava um, a kod njega tijelo nije vazno, jer je prakticki nikakvo....ali, tu dolazimo do zajeba prirode...priroda nije zamislila ljude da se pare s fizicki neadekvatnim jedinkama, jer bi u tom slucaju mogli ostati gladni, jer flintstone ne bi donio hranu u pecinu...ali, danas je mozak zamijenio fizicku snagu i opet donosi hranu, doduse ne u pecinu, nego u penthouse u New Yorku, koji gleda na Central Park ili vec gdje....

Priroda se malo zajebunila jer nije primjetila da ljudima mozak raste preko svake pristojne granice, čak toliko da se usude krenuti protiv majčice.
Ali sve je to zanemarivo, jer doba "civilizacije" tako kratko traje u odnosu na povijest svijeta, pa će i priroda svojim laganim tempom riješiti problem nametnika i regulirati sve anomalije koje smo uveli u davno smišljeni plan.

Meni se cini, da doba 'civilizacije' vec pomalo prolazi ili je na izmaku...dakle, dobro nam se pise...jos malo pa smo na konju:))))

I glupost prolazi nekažnjeno, što ovdje pročitah o Woody-u ... cccccc