Ručkić krčkić

Što će reći, u suodnosu: ne možeš pomaknuti ili promijeniti jedan dio, a da se promjena ne odrazi na sve ostale i posljedično na cjelinu. Zato cjeline nisu statične.

I zato ljudi s fiksnim svjetonazorima ne mogu biti kreativni. Jerbo se parametri oko njih mijenjaju, a oni stalno furaju isto, iako ni sami više nisu isti. Ispadaju arhaični, najblaže rečeno, a rigidni umjereno rečeno, iako zapravo svi znamo da su glupi i jalovi. Ali to nije pristojno reći.

Cjelina mojeg današnjeg dana započinje varijablom koja će je očito obilježiti, iliti menstruacijom s nizom psihofizičkih popratnih pojava: um maničan, tijelo satrto. Manični um me nagna na mrski mi posao razvrstavanja, pranja i pospremanja garderobe, tijelo to nevoljko izvršava tražeći svakih pola sata izliku da se opusti u licemjerno polu-sjedećem-polu-ležećem stavu.

Cjelina mojeg današnjeg dana uklopljena je u cjelinu šireg poslovnog ciklusa, koji je vrlo dinamičan, u kojem sam ja vrlo dinamična i zaposlenija nego bar 5 godina unatrag, puna planova koje sam, istinabog, imala i ranije, ali sad su dozrijeli, sad ih provodim, sad ih hoću, sad sam spremna, ali tijelo nije, umorno je, ležalo bi, spavalo bi, a cijelu mene je užasno strah tog raskoraka. U toj cjelini cjelina današnjeg dana je slobodna zona koju treba optimalno iskoristiti: a mene rastura sumnja da baktanje garderobom, iako potrebno, nije najbolji izbor. Baktanje blogom bi bilo zabavnije, ali je totalno neutilitarno, kao i spavanje, koje je zericu korisnije jer bar osnažuje nenaspavano tijelo za nove napore.

I u cjelini tih cjelina iskrsne spoznaja koja nadmašuje spomenute cjeline, a ta glasi da sam nemoćna pred nepoćudnim osjećajima, što će reći, oni su ipak najvažniji i treba im omogućiti da se istroše; inače se sakriju u podrum i nepoćudno se plode i množe, sve dok ne nabujaju toliko da preplave prizemlje, a ako ih tu ne suzbiješ, preplave sve i nametnu se i više im zbilja ništa ne možeš.

Da, postoje nepoćudni osjećaji: oni koje naš razum tako točno sagledava u nekoj sveobuhvatnoj cjelini postojanja kao nevažne, beskorisne, čisti odljev inače sasvim lijepo iskoristive energije, a svejedno su tu, atavizmi nekih bivših cjelina, nekog drugačijeg postojanja, neke druge mene, i nemreš ih ignorirati, jer su opasni (vidi prethodni odlomak). Ponekad je dovoljno priznati da postoje pa će, zahvalni, otići; ali ponekad im moraš dati onoliko pozornosti koliko zahtijevaju, inače će se prkosno ustobočiti i neće mrdnuti, zaklanjajući sve drugo što je važnije, ljepše, korisnije, prisutnije, sve dok im ne odaš dužne počasti. Ukratko, nepoćudni osjećaji su poput lešine: moraš ih pokopati, inače se usmrde i zatruju sve oko sebe.

U cjelini današnjeg dana, baš dok je tijelo zabušavalo, nazvala me The Baba i rekla da me laženka pokušava oponašati na blogu nekim neuspješnim tekstuljkom: nepoćudno sam popizdila, znajući da je blesavo, jer ja njoj radim isto, vjerojatno uspješnije (nakon provjere, odgovorno tvrdim: ja uspješno, ona 0 bodova). Dok sam pričala s The Babom, nazvala me nenadmašna, a nažalost neprepoznata blogerica veronas, koja je upravo objavila novu knjigu (četvrtu ili petu?) i postigla velik medijski uspjeh, ali i jedno intimno razočaranje. I gle, odjednom sam ispunjena osjećajima koje priznajem, hoću i volim: istinskom radošću, istinskim razumijevanjem. Joooooj, kako bih vam voljela reći tko je ona! Kako bih voljela njen uspjeh proširiti i u ovu malu pod-cjelinu svojeg i njenog postojanja... kako mi je žao što je nisam pitala smijem li!

Ah, kako sam se ponadala da će ovaj kratki bljesak istinskog razumijevanja poništiti sve one nepoćudnosti nerazmijevanja i raskoraka... Ali nije. Jebiga! Ipak ovi drugi ispadaju ako ne važniji (jer nisu), onda urgentniji.

I zato ću sada napisati, jednostavno zato jer imam pametnijeg posla i jer to ne želim uzgajati u podrumu svoje (ne)svijesti:

- Laženka je glupača od koje nikad neće ispasti ništa što bi ona htjela, ni dobra ljubavnica, ni dobra supruga, ni dobra majka, ni dobra autorica, ni dobra osoba, jednostavno zato jer je ograničena strahom koji prijanja uz fiksiran svjetonazor koji joj reže sve potencijale.
- CC je licemjerka od koje sam saznala neke bloške istine koje ona, kakti, danas osuđuje: npr. ona mi je ispričala kak su ona i njena ekipica godinama dijelili neke profile s kojih su zajebavali neupućene i divno se zabavljali (jel kak je to fora kad to sama radiš drugima, a nimalo fora kad to drugi rade tebi? A glečte, ja to fakat NIKAD nisam radila.); osim toga je patološki ljubomorna i nesigurna u sebe (ovo drugo nije patološki, jer je ocvali babac mojih godina s afinitetom prema 20 godina mlađima) i zato me nemre smisliti od trenutka kad joj je neka bivša bloška "veličina" uvrtila u glavu da se njen tadašnji (je li i sadašnji?) balavac mota oko mene (motao se, ali ja nisam ni skužila, jer mi se nikad nije svidio izvan okvira bloške rječitosti).
- Beskrajno mi idu na živce neke ženice koje fakat ne bih ni primijetila da odjednom nisu stale kričati da sam im u kompi sa svojim prijama otela neke neznamkakti bitne mužjake, a ni za mužjake nisam znala, a onda se stale buniti da im je moja prija izmislila mužjake po mjeri i malo ih ismijala (neka je, vala, svaka joj čast!).
- A najviše mi ide na živce činjenica da ovdje nitko ne uviđa relativnost, iliti suodnos svih mogućih cjelina koje svi mi ovamo donosimo i koliko one djeluju jedne na druge, i da ovdje ništa nije jako važno, ali ništa nije ni nevažno, i da ja zato pišem ovaj blog, a mogla bih svašta drugo, i trebala bih svašta drugo, a ipak je ovo i nije nevažno.

Haug.

Uh.

Ovakav blog ne pišeš ako želiš ugasiti komp i nastaviti pospremačinu.

Znaci, seksa ima na Iskrici, dosta njih redovno podjebava...

Zapravo mi je upravo gotov ručak - računala sam na funkcionalnu nepismenosto blogera koji dugo čitaju ;-))

Jebica kod nepoćudnih osjećaja je što bude tuđe nepoćudne osjećaje s kojima se moraš zajebavati iako više možda nisi u nepoćudnom filmu.

Juicy, možda ovih dana napišem i nešto o tome kako fizički seks uopće nije onoliko važan koliko ljudi vole misliti ;-))

Upraf tak, marta. S druge strane, kad više nisi u tom filmu, jebica kraće traje, tebe zadovolji, a za druge ti se fućka.

Heheh..i to kaj veliš.

Popušim još jednu dok se ručak ne stemperira i meni good.

Meni je s vremena na vrijeme fizicki seks, bas ono, dosta vazan...:))))

Ja sam odlučila pospremiti ormar.

I potiskujem želju za ispunjavanjem pristupnice za kreditnu karticu.Opet.

A laženkin blog nisam imala snage pročitati.Nije duhovita i kvit.

Uff..da zatražim neku gold varijantu?Možda me lakše odbiju pa sam mirna.

vega
da, dugo čitaju..
mora bit da si i ti ovo dugo pisala...
sve je relativno !

Idem pospremati ormare.Cmok!

Ja imam jednu kreditnu i jednu debit...i to je sve...kad zelim usparati, nosim kes...u Hrvatskoj svi imaju seriju kartica, pa s jednom isplacuju drugu (ne govorim o tebi, ti si solventna), nego o onim koji su vjecito u dugovima, umjesto da smanje potrosnju

Komodajte, ljudi, ja idem jesti. Jerbo mi je u suodnosu svih mogućih cjelina i važnosti sitost ipak najpreča. A poslije... vidjet ćemo ;-))

Kartice su njesra za osobe poput mene, Đus.Znam da nemrem zaraditi onoliko koliko mogu potrošiti:)

I nije se želja rodila sama od sebe.Kuham već par mjeseci jer sam zaključila kako bi bilo krasno kupiti par pizdarija na rate.

Jer..ne znam kako ću prezimiti bez bunde, npr:)

A leđa bolesna..

A mrsko mi čekati do prosinca.

i tak.Pizdarije.Idem off.Cmok!

Frigana pileća krilca, svježi sir, svježa rajčica, a sad čaša bijelog pinota - divota u cjelini današnjeg dana!

Popizdičica popizdila jer nije spomenuta. A nije spomenuta jer fakat nije važna. Iako je indikativna.

Ponekad o samoj sebi razmišljam baš onako kako ona razmišlja o meni. I to mi je korisno. Svatko treba neki korektiv.

Ali, jebiga, ja o njoj ama baš nikad ne razmišljam kako i koliko ona razmišlja o meni! Zato je zaboravim. Sorry, kaj mogu?!

Nemrem je doživjeti kao osobu: ne vidim je nigdje, nema je. Sve što vidim je gomilica negodovanja. Kao gomilica dreka na cesti. Zaobiđeš i zaboraviš. Uz kratku mentalnu osudu onoga koji ju je ondje ostavio.

Ne znam ništa o njoj izvan okvira ovog bloga. O laženki i CC znam, jer prvu poznaje prija, drugu poznajem ja + neki meni bliski ljudi. Za ovu fakat ne znam ni tko je, ni što je. Ponekad me podsjeti na nekoga, redovito na neke ljude koje žalim ili prezirem, ali zbilja ne znam tko bi mogla biti.

Zato je ne prosuđujem: fali mi cjelina. Ovdje vidim samo jedan dio, a nadam se da je dio, da nije cjelina. Jer, ako jest - lešina. Usmrđena. Valjda nije, jebiga!

Život ide dalje, blog ide dalje... I u jednom i u drugom ima niz ponavljanja, nepotrebnih, smiješnih, nesagledvih u bilo kakvoj svrhovitosti... Ali iskustvo me podučilo da svakom ponavljanju možemo naći uzrok, ako već ne i sadašnju svrhu.

Ako popizdičica stalno plače za vremenima u kojima sam i ja bila prisutna, a ne vidim razloga za lelek i kuknjavu, znači da sam ja to vrijeme iskoristila dovoljno dobro da me više ne zaokuplja, a ona nije: nju je drle mogao voljeti, a nije, jebga! Moš si misliti - drle! Tko još osim nje, babe, mene i nekoliko drugih blogera sa slonovskom memorijom zna tko je to?! Ni ja ne bih znala da iz meni neshvatljivih razloga The Baba nije sentiš prema njemu, valjda početnička simbioza ili tak nekaj.

Prije tri godine ovdje je bila neka drugačija vega - bolja, lošija, to je stvar osobne procjene promatrača, ali sigurno drugačija. Ima je još, ali nije cjelina. A ta cjelina sadašnjoj meni u sadašnjem trenutku nije važna, iako je onda bila, iako je temelj nekih važnosti u sadašnjosti. Nemam potrebu žaliti; nemam potrebu slaviti. I mislim da je to zapravo najbolje što može/što je moglo biti.

Više nemam potrebu demonstrativno odlaziti i demonstrativno se vraćati, osuđivati svoje postojanje na Iskrici ili ga braniti... Tu sam. To je dio neke cjeline. Koliko važan ili nevažan zaista nije važno nikome osim meni.

Ako prestanem pisati ovdje, vjerojatno ću se postupno ugasiti, bez najava i objava, samo tako, jer ću vjerojatno zaboraviti na ovaj blog. Kao što zaboravljam na neke druge, kojima se tu i tamo vratim, nafilam ih s 5-6 tekstova i onda zaboravim da su ondje.

A sa zaboravom nema fuliranja: ili jest ili nije.

Sve drugo je laganje, samoj sebi prije svega. Ako je uspješno, ne znaš da lažeš. Ali ako nije, muči te. Mene bar. Uvijek znam kad lažem. A zato jer mi je laganje mučno, uglavnom ne lažem.

I evo, bez laganja, Iskrica mi je važna. Daje mi nešto što trebam, što nemam drugdje. Jesam li zato slabija, lošija osoba? Ne znam. Ako jesam, baš mi je žao, a nadam se da će mi Iskrica omogućiti da postanem bolja. Ili bar manje loša u široj cjelini svojeg postojanja.

Škodim li svojim postojanjem ostalim dijelovima cjeline zvane "Iskrica"? Vjerojatno da. Isto koliko škodim fizičkom eko-sustavu, jer emitiram štetne plinove, ne recikliram uvijek svoje smeće i trošim resurse koji nisu pravedno raspoređeni na najzaslužnije ili najpotrebitije. Kad bih znala točno ime, prezime, adresu i razloge zašto netko drugi više treba i/ili zaslužuje digitalni prostor koji trenutno zauzimam, možda bih ga prepustila točno toj osobi. Jerbo inače baš nisam sklona neuciljanoj karitativi.

I tak... Nepoćudnjaci su se smirili. Sad sam baš dobre volje. Veš opran, ovješen, ostalo pospremljeno. Ja sita i pomalo pospana. A vani lijep dan. Mislim da ću van. I onda predvečer malo se ispružiti, ali bez knjavanja. Pa opet ovamo. Po još negative? Paaaa, ako sam prema njoj otvorena, znači da je i/ili trebam, i/ili mogu podnijeti. Whatever. Neka je. I ona je dio cjeline.

znaš kaj vega, meni teško kavu pit s ovim blogom, al pročitah...no tebi je očito bolje...kažu da je čistilište gore od pakla!