O...

Kad legnu i zažmire, svatko u svojem kraju svijeta, svatko iza svoje rešetke, otpuste misli i sažmu se u usklađeno kucanje krvi.

To što oni nikada neće biti, ponekad ih zgnječi svojom nepodnošljivošću. A od žudnje da budu, strgali bi kožu.

Ona tada šalje poruku jednome od bivših, koji je za nju uvijek spreman. A njemu napiše kada. Jer on će se te večeri na vrijeme uvući u urednu bračnu sobu.

Kad skliznu s druge strane očiju, s druge strane zrcala, nju će dočekati njegove ruke, a njega njezin osmijeh, i neće osjetiti drugu kožu i druge prste niti tuđu kuću pod jezikom, bit će tu njezina zabačena glava, njegov dah, njezine grudi, njegov miris, njezini nokti u leđima, njegovo koljeno pod bedrom, njezin bok, njegovi zubi…

Zdrobit će svoje usnice, s užitkom će srkati pokoru. A duboko unutra, sačuvat će labirint krhkih riječi, koje si nikada neće izgovoriti, da ih ne oštete.

Krhke riječi i treba čuvati,...jako !

Po nekoj mojoj nomenklaturi, ide čežnja. Pa onda žudnja. Žudnja mi je strašnija. :)

Slažem se, Rujankice. Vidiš da je i terapija strašnija. :-)

čežnja i žudnja su bića koja žive izvan...nomenklatura!

Bome se i s tobom, mai, slažem!

A i s Inn.

(Uh, baš dobro ovo hvarsko vino koje pijem! Svi mi stavovi jasni. :-))

dear, kad se s puno žena slažeš, znači da se s onom jednom....ne slažeš!

Mai, help!
(Vino me očito čini otvorenom za različite stavove, ali ne i bistrom za zaključke...)