Ručkić krčkić

... shvatili da ne moraju ništa do li životu dati šansu da se malo prošmuca svijetom u njihovom obliku. Ne moraju biti sretni, ne moraju biti nesretni, ni dobri, ni loši, ni lijepi, ni ružni, ni marljivi, ni lijeni, niš ne moraju, ne postoji program, nema čitabe na kraju: trebaju samo preživjeti. A čak ni to ne moraju ako baš ne ide. Ali eto, uglavnom se žele potruditi.

Nakon desetaka tisuća godina života u kojem djeca nisu bila centar svijeta nego njegov dio, i to potrošni dio s obzirom na mortalitet djece, koji je kompenziran roditeljskom sklonošću da imaju i rezerve, tj. 10+ komada djece, konačno smo stigli do polovice 20. stoljeća, optimalnog broja djece od kom. 2,5, povijesno neslućenog materijalnog obilja i dr. Spocka koji nam je objasnio da su djeca središte svijeta, dragocjenost kojoj se svijet delegiran u obliku roditelja treba podrediti i osigurati im nesmetani rast bez ograda i granica u bilo kojem smjeru, a najvažnije od svega: sreću.

Eh, jesu li mali sretnici kad su postali veliki (p)ostali veliki sretnici? Jesu li prožeti ljubavlju delegiranog i šireg svijeta ukinuli pakosti, zloću, kriminal, ratove, javašluk, glupost, zatucanost, političke manipulacije i medijsko ispiranje mozga? Jock. Kao što strah od stresa uzrokuje stres i posljedično najprije pokosi baš one koji ga se najviše trude izbjeći, tako i očekivanje sreće, koju smatramo svojim rođenjem i odgojem stečenim pravom, dovodi do stresa od bojazni da smo je propustili, da je nismo dobili, da je nemamo dovoljno, da je drugi imaju više ili onakvu kakva je trebala nama pripasti, da u našem svijetu ne bi trebalo postojati baš ništa što bi je moglo pokvariti i tako nam, nažalost, sreća izmiče... A čak kad je i ulovimo, nije nam dovoljna: tako je to, u ljudskoj je naravi podizati kriterije, a u srećinoj da je nikad nema dosta.

Pedagogija dr. Spocka je izašla iz mode, ali djecocentrizam još uvijek caruje. Da, pedagogija ima svoje mode, kao i sve drugo. Znam da će sad Presvete Matere graknuti da ja nemam djece, ali ja smatram da sam baš zato kompetentna nešto reći i o njima i o djeci: jer sam nezainteresirana i stoga objektivnija.

I stoga tim nezainteresiranim pogledom vidim da je OK djecu smatrati osobama, da ona to uistinu jesu, u početku osobice nesamostalne, prijanjajuće i upijajuće, egocentrične jer trebaju pomoć da bi ostale zdrave i žive. Ali još nisam srela dijete koje je pod jastukom imalo popis zahtjeva i zabrana za svoje roditelje, kao ni popis očekivanja kakve sve točno sreće želi za sebe. To nauči kasnije, od roditelja, ali i od svijeta, od kojeg ga je nemoguće sakriti. Dijete želi biti tjelesno sigurno i sito, intelektualno stimulirano i to je to. Je, poželjet će tehno-igračku kakvu ima susjed, ali će sasvim lijepo preživjeti i bez nje, uz dosta cendranja, doduše, ali bez trajnih psihofizičkih posljedica. Naprotiv, razvit će svoju kreativnost kako bi kompenziralo žal za tehnologijom.

Nešto što dijete sasvim sigurno ne želi, a ni ne zna da ne želi jer mu to uopće ne može pasti na pamet sve dok se ne dogodi, jest biti odgovorno za sreću svojih roditelja. A mali egocentrici (kao i veliki) uvijek misle da se svijet vrti oko njih, pa ak nešto ne štima, opet misle da je to zbog njih. I nije im drago. Jest, kad se roditelji raziđu, njihov svijet je ugrožen i nerijetko pomisle da su sami skrivili takvo skretanje s putanje. Ali, prije ili kasnije klinac skuži da nije Direktor Svemira, i može to skužiti i može to prihvatiti i ostati živ i čitav.

Ali kad klinac uistinu postane Direktor Svemira npr. svoje majke, koja nakon razvoda nema prijatelja, nema društva, podrške i ljubavi druge odrasle osobe (pa to stoga nema ni klinac, kojem ona postaje jedina referentna točka), pa kad toj majci baš mali Direktor Svemira postane isključivi izvor sreće i veselja, ali i nesreće i neveselja, eeee, to mu je ipak tu mač. Koliko god bilo laskavo!

A ni ne kuži da mu je tu mač. Misli da je baš super. Jerbo tako produžava životnu fazu koju je trebao odavno prerasti. Neki je nikad ne prerastu pa traže direktorska mjesta uvijek, svugdje i u svim životima svih ljudi koje kasnije sretnu, čak i kad je Presveta Mater već odavno pokojna. I nisu sretni. Jerbo će im 99,90% ljudske populacije uskratiti takav položaj; a ona neka osoba-dvije koje neće, eeee, ti će im jezivo ići na živce jer će ih sad morati usrećivati. Kao što su nekoć morali usrećivati mamu. Što je ipak bilo lakše, jer mamu su jako dugo poznavali.

Djecu ne zanima seksualni život njihovih roditelja, ali to ne znači da ga roditelji ne bi smjeli imati, kako međusobno, tako i s drugim partnerima. Treba ga podrazumijevati, a ne nabijati djeci na nos. Djeca traže ono što i odrasli traže u međusobnim odnosima: društvo, podršku, ljubav. Uvesti u djetetov život osobu koja to pruža majci, ali i klincima, uopće nije loša stvar...

Samo je do toga teško stići ako svaki svoj odnos poslije razvoda gledamo kao potencijalno seksualni. Da, da, i ja sam prošla postbračno usamljeništvo, frendice koje su skrivale muževe kao da ću ih odžepariti i muževe koji su mislili da sam željna naskoka, baš njihovog... I da, jasno mi je da se parovi radije druže s parovima, ne uvijek zbog seksualne nestabilnosti koju bi mogla uvesti neparna osoba, nego zato da muški ne moraju slušati ženske spike i obratno. Za prvu ruku sam se družila s homićima. I s vlastitim bivšima. Dugo mi je trebalo dok nisam stekla kakav-takav kružić mješovitog društva u kojem sam dobivala druženje i podršku, a vremenom mogla izabrati i seksualnu, pa i ljubavnu komponentu.

Ali mislim da se svatko treba oko toga potruditi, bez obzira ima li djece ili ne. Jer djeca tak i tak intuitivno skuže i roditeljsku sreću i nesreću; i kad im je netko bitan ovako ili onako i kad su roditelji napeti jer nema nikog bitnog, kao i kad ima nekog bitnog. Kao i to da jedan od roditelja koji im je nekoć bio nadohvat i bitan to više nije (toliko). Ne vidim kako bi više dobrih ljudi, više prijatelja, još jedna roditeljska pojava mogla naškoditi djetetu.

A čak i ako naškodi - e hebga, svijet je takav. Život je rizik. A sreća nije pravo nego zgoditak. Kao i na lutriji, nemreš dobiti ako ne igraš.

Odlican blog.

I ja mislim. Jer mislim.

Odlican je I onaj o serijskoj monogamiji.Mislim da je bas tu kvaka.Od straha da nam netko ne zbrcka klince
Dovucemo ga tek kad smo mi procijenili da je izvrsio sve zadatke i prisao sve nase izborne krugove.Gdje su u toj prici klinci?
Jesmo li tad spremni cuti njihovo "ne"?

Znam da ga ja ne bih cula.Vjerojatno.Jer bih u sebi presla granicu.

Zato mislim da ce (ako ikad ostane) ostati netko tko ce uci polako.Ne ko jebac isukane sablje, nego kao NAS prijatelj.

Djeca iz pobiračkog društva su se družila s maminim kandidatima, upoznavala ih i procjenjivala istovremeno s njom. Također su mogla vidjeti da to čine i druga djeca i druge majke. I baš to je bilo dobro. Nije bilo tako stresno, niti tako presudno kao danas.

I zato mislim da je sva ova graja losa I navodi na krivi trag.

Hehe, sjećam se Zlata maminog i onog zbunj pogleda + pitanja (meni, ne tebi): "Zar bi se i MOJA mama mogla zaljubiti?!"

Kad smo stoklecima stvari slagali krivo.

Haha!Sjecam se I ja.(benti mob) zlato otelo komp.Stoljecima.

Nismo stoljećima, nego stotinjak godina. Djecu treba upoznavati sa svojim prijateljima, ali ono stvarno frendovima, treba im pružiti priliku da uvide kako odrasli mogu u njihov život unijeti nešto što im se sviđa, a ne oduzeti nekoga o kome ovise.

Velik dio mene vjeruje da sam iskoristila "priliku" I da bolje nemre biti.Sto je prilicna pusiona jer je bilo pusionicarski.
Zato bildam dio koji se buni.JProtuprirodno je odustati od sebe.

Gle, netko mi prijavio blog kao nepoćudan!

Gle, marta, svi mi trebamo uvidjeti svoju važnost; ali podjednako je važno uvidjeti i svoju NEVAŽNOST. Jer ove druge više ima.

Tako majke i očevi trebaju uvidjeti da su u nekim aspektima svojoj djeci nevažni, da je prirodno da postaju sve nevažniji, ali da nikad neće biti potpuno nevažni; a djeca trebaju to isto u odnosu s roditeljima, kao i sa svim ljudima uostalom, jer jedino tako mogu postati osobe za sebe, tj. samostalni. I preživjeti nas.

Ti si meni vazna:)

I ti meni. I zato me i tvoja 2 komada vole :-))

ne kužim argument, ukoliko nemaš djece neznaš ništa o tome. valjda moraš biti kokoš da znaš jeli jaje mućak.
imam tri bivše djece, sada dobrih žena.
kad sam ih dobio, dobio sam odgovornost. prema njima prije svega.
da ih pokušam podučiti da svemir nije njihov, jer to niti ne može biti, nti su oni baš u samom centru tog svemira. svoje mjesto u njemu svakako imaju, ali ga trebaju zauzeti sami.

Ah, krelec, po toj logici nemremo niš znati ni o psima ako nismo psi, ili o računalima ako nismo računala... Djeca nikad nisu bivša, prepostavljam, ali prestaju biti djeca. I to treba ZNATI poštivati. Ako ne znamo, trebamo naučiti.

kao mama, kao kćer, između ostalih životnih uloga, dijelim tvoj stav.

Nemam djecu, dakle o djeci nemam pojma. I nikad nisam bila dijete.

samnom je još najmlađa, i bio bi razočaran da ne shvaćaju da nisu djeca.
tražio bi promašaj u sebi.
vjerovatno je najkomotnija pozicija utvarati si da si im neophodan, te se "žrtvovati" za njih.
imaš nevjerovatno velike šanse dobiti dečkića ili curicu svejedno, od tri i više banki kojima daješ za pljuge i kavu.
i onda razočarano jebeš državu jer ih ne možeš nigdje zaposliti.
time sam sebi pokušavaš dati na važnosti, a u stvari, brate mili glup ko tele
(vidim sliku žene prekopedeset kak pili da nemre malog nigdje zaposliti)

/Molim čitatelje da provjere jesu li me zajebom stavili na ignore... Trep, trep... Hvala. :) /

hahaha krelac...to me podsjetilo na jednu tv epizodu u kojoj je nazvala ženica...traži savjet za svog sina...koji je stalno na kompu...igra igrice...nigdje ne radi...a i kad se zaposli...ne izdrži ni 2 tjedna! Pitaju je...a koliko ima godina! ... 49 kaže ona! ...ahahahhahahahha

Eh, da, kad se samostalnost svodi na to da klinac zna sam doći iz škole doma i otključati vrata, ali onda umire od gladi kod punog frižidera sve dok mu mama ne složi sendviš; da zna izvući kintu iz njenog novčanika, ali ne zna koliko u njemu ima novaca i koliko vrijedi te otkud onamo stiže... Ali glavno da je mama kreposna, a da sinek ili curica nema konkurencije u njenom životu. Ili tatinom, pardonček, krelec, zanijeli me najčešći primjeri ;-))

pam, vjerojatno joj je mali još u centru svemira (halo zemlja zove, mama bu hmrla, i eto nama debila)

Rujna, ne ignoriram nikoga od prisutnih, nego bio gotov ručak...

A čitam odozdo prema gore, pa sad stižem i do naše snovite: je, svi mi imamo više uloga u životu, a sjajno je to što jedna ne isključuje drugu, zar ne? :-))

A sad tek Pam, ona je došla među zadnjima... E, a sad ti takvog "malog" onak friško razvedena upikiraš za novog Ozbiljnog frajera i ceremonijalno ga predstaviš klincima. Pa dobiš kazalište u kući, koje će, srećom, vjerojatno potrajati samo 2 tjedna. I onda zaključiš da je bolje ostat postbračno nevina.

hahahahhahah....daj ne copraj mi! ..Ne želim takvog 'novog'...al' ne bih baš ni da sam ostatak života...'rasparena'...ahahah

A nisam baš na tebe osobno mislila, nego onak, općenito "ti", bilo koja žena koju muči taj sljedeći poslije muža + djeca. I onda svoju djecu odgoje kao walking disaster za svaku buduću ženu, osobito onu s djecom. Sve je relativno (još uvijek), kao što već rekoh ;-))

A još me nekaj kopka: kak te žene koje znaju da su se zajebale s ocem svoje djece pa posljedično nisu više jako samouvjerene glede svojih prosudbi tak jako samouvjereno tvrde da ZNAJU što je najbolje za njihovu djecu? Jebga, da su znale, izabrale bi im boljeg oca... A kad već nisu, iz pogrešaka se uči - zato i postoje popravni rokovi.

Vega, bila je riječ o ignoreu na pvt-u, ne na blogu. :)

Aha, dobro - već se uplaših da pretendiraš na direktorsko mjesto ;-))