Ručkić krčkić

Slušam Cohena. "I'm your man." Vani je snijeg, vjetar, zamrzava. A ja zbrajam i oduzimam, po svom običaju. Stalno svodim svoju životnu bilansu. Kad bih bar bila tako savjesna i uredna kad su u pitanju novci!!!

I sjećam se, kako sam se silno, kako strastveno zaljubila u tebe, s ovom pjesmom, u slično vrijeme, i nakon sličnoga vremena, prošle godine. Znam, snaga zaljubljenosti ne govori mnogo o osobi koja se zaljubljuje, niti o osobi u koju se zaljubljuje; govori o snazi gladi, žudnje, potrebe...

Dok je Cohen pjevao (dok Cohen pjeva), nabrajam (nabraja mi) sve moje potrebe. Da, hoću ljubavnika; da, želim drugu vrst ljubavi; da, želim partnera; da, želim nekoga ponekad smožditi u gnjevu; da, želim boksača; da, želim liječnika, i pregled, detaljan i nježan; i vozača; i vozati nekoga; i lopova; i makroa; i oca svog djeteta; i prošetati, pa koliko traje, po pijesku... Sve to hoću. Sve sam to htjela.

I nemam nikoga. Ništa od toga.

A imam (počinjem imati) život o kojem sam sanjala. Pišem. Objavljujem. Fura me to opredijeljenje za misaonost, za stvaranje, za pamet, za promišljanje, za javnu riječ i javnu odgovornost i javni utjecaj, ma koliko malen bio. Fura me to što sam bila hrabra, kad bi mnogi pomislili da je prekasno poduzeti nešto tako mukotrpno, i izdržati, i izvući sve što znam iz sebe, i sve to osjetiti, iznova, i prvi put, i izdržati, izdržati, izdržati, reći, napisati, uobličiti, i zadiviti se... Sebi. Svojoj izdržljivosti. I svome djelu, koje je sad izvan mene, nije ja, nije čak ni moje, sad pripada čitatelju.

Ne znam, izgleda da sam mislila kako sad treba uslijediti neka potpuna metarmofoza: nema više čahure, leptir leti. Tako nešto. Neko posve novo biće koje sam ja.

I, istina je, bitno sam drugačija; a opet sam to ona stara ja, potpuno prepoznatljiva. Nisam sretnija. Sretnija sam iz drugih razloga, i drugačije, i nesretna iz istih i novih. Zbroj je opet negdje u minusu. Možda malo bliži pozitivnoj nuli.

I sad si mislim, u mislima sam tako slobodna, tako kuražna, idem kamo bi se rijetko tko zaputio, divljam, sve si dopuštam, i imam tako mnogo emocija, i tako neobičnih, neuobičajenih, i snažnih, i opasnih - kako to da to mogu (ponekad, ne uvijek) samo napisati, a ne živjeti? I zašto stalno izbjegavam živjeti ih, i tako ih teško i mukotrpno pišem?

Tom hrabrošću sam se, izgleda, osudila na dosađivanje u svakodnevnom životu. Ništa se ne može mjeriti s mojom maštom i svjetovima koje mogu stvoriti. A onda, opet - s druge strane - nekako ne vjerujem u stvarnost tog svog meta-svijeta i neprestano dajem prednost ovom svakodnevnom, u kojem mi je dosadno, letargično i neveselo.

I sad si mislim, ovako sam oduvijek željela živjeti: a nisam pojma imala što si želim. Zamisli samo da sam ovako proživjela cijeli svoj život, bez svih tih stranputica, i zaustavljanja, i boravaka u pogreškama, pogocima i na odmorištima... Kako bih bila nesretna što ih ne poznam!!! I kako sam bila nesretna jer nisam poznavala OVO!!!

Kako će mi biti ako ikada dođe neki muškarac i kaže mi, svojim glasom i Leonardovim riječima: I'M YOUR MAN? Kakva će to vrst sreće biti? Izbjegavam li je od straha da neće biti onolika koliku trebam? Koliko UOPĆE trebam?

Koliko uopće trebam?

Koliko je golema ta nepoznanica? Koji se volumen skriva u njoj?

Valjda je život zanimljiv upravo zato jer na prava pitanja nikad ne možeš odgovoriti unaprijed. Ako misliš da možeš, bez iskustva, bez čestitog promišljanja, bez prolijevanja suza i (bar mentalnoga) znoja, lažeš, sigurno, varaš samoga sebe, tješiš se, ispričavaš kukavičluk... Jer ne znaš. Ne možeš znati. Trebalo bi saznati. A nije obavezno. Da se izbjeći.

I onda živiš kao na oblaku, nošen nadom i neznanjem. Lijepo je to. Imaš drugu vrst strahova (kiša, avion, ambiciozna ptičurina...), ovisiš o zračnoj struji, ali si nešto lijepo, uzvišeno; lebdiš. Ključna riječ mog novog vokabulara!!!

Vjera je nešto drugo. Vjera je hrabrost. Vjera je moral. Vjera je ufanje da ćeš izdržati, što god to bilo. Vjera je da ćeš znati dalje, kad saznaš, što god saznao... I ako je nemaš koncepcijski i religijski, mora biti stvar odluke.

Strašno je to teško... Zamisli, meni je ovo već bar četvrti put da gubim sve u životu, sve pouzdano, svaku rutinu, sve navike, sve oslonce!!! I još me ima. Puzim. Ali idem dalje. MOGU JOŠ!

Mrzim svoju svakodnevicu!!! Osim povremeno, ovako navečer, kad pustim Cohena i pijem fino crno vino... I mislim da pričam s nekim kome to nije svejedno...

Link

uvijek dobra posve pismena Vega!

Pismenost se da naučiti. A dobrota...? ;-))

vega
bolje da si njega našla, više koristi bi bilo !!?

Dobrota je medalja sa dvije strane, rijetko kada se pokaže nešto dobro za svakog učesnika, tko zna zašto, uvijek je tako, čak i socijalizam koji je dobar za večinu, nekima nije bio dobar!

Groco, našla sam ga; i on mene. Ali nismo se izdržali. Svejedno, i dalje smo si dragi :-))

Ne bih rekla, stari moj: dobrota nije svima ugodna. Ali je apsolutna.

cmok, pustili me
ma tebi ništa bez sikire
ma ni sa sikirom, oštriji ti jezik od sječice (ne znam jel se tako kaže)