Ručkić krčkić

Ne, ne o mačkama općenito, jer i njih - kao i ljudi - ima svakakvih, uzoritih i neuzoritih, dragih i opakih, lijepih i ružnih, svakakvih i nikakvih... Danas opet pišem o svojoj mački, koju smatram uzoritom:

Jer to je mačka koja zna reći i izboriti svoje, a tuđe je zanima uglavnom informativno. Kad se jede nešto, ne krade, ne žica, samo dođe, kratko mrnjaukne u značenju "Daj da onjušim!", onjuši i ode; ili proba, pa opet ode. Jer ima svoje, a to najviše voli. Tako postupa i sa svojim najžešćim konkurentom u svim životno važnim aspektima, šaponjom: izmrmakeće mu nešto nježno, pogladi se o njega i onda se malo poigra njegovom lopticom; ili izvali na njegovo mjesto; ili žvakne iz njegove porcije. Ako joj ne da, ode. Doduše, jednom sam je ulovila kako leži na njegovoj lopti, skriva je, i veselo gleda kako on mahnito traži gdje je nestala. Ali, to je igra, a ne krađa, zar ne?

Danas je moja maca doživjela traume kakve već dugo nije: podignuta od tanjura taman kad je najbolje lizala (je, i mace vole lizati), utrpana u plastičnu nosiljku, iznešena iz stana, pa ulica sa svim onim zvukovima koji ne dopiru do prozora, pa auto, ajme, nije se vozila godinama, pa onda mrsko prepoznatljiv veterinarski miris i konačno metalni stol na kojem još nikad ništa dobro nije doživjela. Rastezanje, čačkanje, čupkanje dlaka... Pa onda natrag na isti način, a doma - kada! Krajnji užas i nezamislivi bezobrazluk!

Ne, niti jednom me nije ogrebla. Čak i da jest, ne bi to bilo u nakani kazne, nego kobeljanja iz nosilice ili kade. Dok sam je sušila fenom, mrski izvor očito prejake topline je dobio jednu ćušku, zatvorenom šapicom. A sad, kad su svi ti užasi prošli, ugnijezdila se u mojoj fotelji i žmirka mi svojim zlatnim očima. Kad joj priđem, podigne njuškicu, zaprede i namješta se da je češkam.

A vidite, mačka ne može shvatiti sve ove moje današnje po nju tako neugodne doživljaje. Neka druga bi se durila, zlopamtila i osvećivala se, ali ova moja ne. Nije oduvijek bilo tako: naučila je. I ona je tijekom prvih dviju godina svog života izražavala negodovanje zapišavanjem ondje gdje se to ali ono fakat ne smije i ignoriranjem koje je osamljivalo i nju i mene. A onda je nekakvom svojom mačjom logikom, začudno sličnom mojoj ljudskoj, uvidjela da je ono dobro među nama važnije od lošega, čak i ako je loše potpuno neshvatljivo.

I mogla bih ja sad ove lokalne mačke uvjeravati da im ne činim zlo i da ga nikad nisam učinila, da imam pravo naoštriri kandže u svojem digitalnom prostoru isto koliko i one u svojem, da ne kužim uvijek njihova kostriješenja i puhanja, ali ih ni ne smatram nečim nakon čega se opet ne bi moglo uvaliti u fotelju i presti. Ako mi se, naime, neka mačka ipak više sviđa nego ne sviđa. A ako mi se ne sviđa, nek grebari po svojoj grebalici, baš me briga, ja je na svoju ne budem pustila.

Ipak, izgleda da većina tih mačaka nije uzorita. Zavijaju poput gladnih uličarki da ih se primijeti i nahrani, ali će definitivno ogrepsti ruku koja im daje komad mesa. Zato ga od mene neće dobiti. Čak ni ako meni samoj ne treba.

I da, mojoj maci nije niš ozbiljnoga: izgleda da sam je izgrebla nekim dozlaboga skupim češljem za skidanje poddlake i tako joj iziritirala kožu. I da joj ne paše nova (jeftinija) hrana koju sam joj nedavno počela davati. Ah, škrtica uvijek plati više! Vraćamo se Hillsu, a za oporavak kožice i dlake pljuc 260 kuna!

Eto, sad znam sto me je interesiralo:))))

a mogle smo je džabe ošišati
češalj pokloni dojdimiru