Ručkić krčkić

Aha, o ljubomori. Onoj neblogerskoj, nego opipljivoj, stvarnoj, između stvarnih ljudi: meni se netko sviđa, ali slutim da se njemu više sviđa netko drugi... O takvoj. Ili onoj, u vezi sam s nekim, ali slutim da taj tu i tam mrkne i nekoga sa strane. I o takvoj. Ili, netko mi se sviđa, s nekim sam u vezi, ali mislim da bi mu se netko drugi mogao svidjeti više nego ja, jer da sam ja na njegovome mjestu, ja bih izabrala tu drugu... I o takvoj.

Mislila sam da sam smislila spasonosno rješenje za takve ljubomore: odluka je uvijek na onome tko ima izbora. I kvit. JA ne moram raditi ništa (ni ona druga ne mora raditi ništa) - odluka je njegova. I kvit. Kad je donese, sportski prihvaćam poraz ili pobjedu.

Unatoč tome što bih najradije primila neko vatreno oružje (jer se osjećam vatreno i hladno mi ne bi bilo prvi izbor, iako bi moglo poslužiti, kao i sadistički sporodjelujući otrovi) i zanavijek eliminirala konkurenciju. Ne. Neću. Ne ide mi se u zatvor zbog toga. I ne da mi se u vlastitom umu biti nesigurna ubojica do kraja života. Radije ću dostojanstveno pričekati. I onda naći neki način da njegovu odluku koja mi ne ide u prilog samoj sebi objasnim na način koji me ne ponižava. A jedini TAKAV način jest priznati da je konkurencija bolja. I kvit.

Iako nije uvijek bolja. OK, postoji izlaz: on ima loš ukus. A o ukusima se ne raspravlja. Može i to proći, iako dovodi u pitanje i moj vlastiti (loš) ukus ako sam izabrala osobu tako lošeg ukusa...

Ima i treća mogućnost, a to da je konkurencija izrazito nelojalna, nepoštena i sklona prljavim igrama, u koje se ja, dostojanstvena, poštena i sve naj-naj ne želim upuštati ni zbog koga. Hehe, OK, ponekad je istina... Ali, ruku na srce, kad je srce baš ono skroz-naskroz obuzeto, jesam li takva? Zbilja? Ha?

Postoji i četvrta mogućnost, zapraf najmanje ugodna: da nas odlučivač izabere jednostavno stoga jer smo pouzdaniji izbor; ne zato jer sam bolja, ne zato jer me više hoće, nego zato jer on, u svojoj slabosti, misli da ga ona druga možda i neće. E, to je fakat gadno! Divim se ljudima koji u takvim pobjedama mogu zaboraviti bazični poraz... Ja nemrem.

Poznajem mnogo ljudi koji se nikad nisu oporavili od ovakvih ljubomora, bez obzira na varijantu ishoda. Ali baš nikad: kako god ispalo, ONI su ispali oštećeni - nepovjerljivi, nesigurni i zapravo autodestruktivni u svakom budućem (potencijalnom) odnosu. Čak i kad su sami sebe uspjeli uvjeriti da NISU ljubomorni. To je najgore. Jer zapravo pojma nemaju što ih podriva.

Ja jesam ljubomorna. Ne znam procijeniti koliko, jer nisam uvijek jednako. Ovisi. O tome koliko samopouzdanja uopće imam s obzirom na životne okolnosti u trenutku kad prokleta ljubomora uzdigne svoju gadnu glavurdu; o tome koliko mi je stalo do realizacije nekog odnosa. O tome koliko je mojeg samopoštovanja uloženo u taj potencijalni odnos.

Bez obzira na sve, ona početna formula vrijedi, iako nije spasonosna: sve ovisi o osobi koja ima mogućnost biranja. Moji obračuni nikad nisu s onom "drugom" (ili "prvom", kako kad). Ali sad mi se čini da je spas u tome da si dopustimo mogućnost poraza; da ne bježimo od patnje; i da sami sebe volimo čak i kad ispadnemo budala, jer vjerujemo (jer ZNAMO) da nismo uvijek budala.

Radije bih se osjećala poraženom, nesretnom i budalastom jer me nije izabrao netko koga sam htjela/mogla voljeti, ili sam već zavoljela, nego zato jer me, npr., ne voli netko na Iskričinom weblogu, a to mi je važno jer se ne usuđujem voljeti nekoga tko bi me zbilja mogao voljeti; ili ne. Zbilja.

I aleluja, hvala ti, blože, na ovoj spoznaji!!!

najgore je kad je razlog sigurnost
kad strah nadvlada želje
ne bih ni ja htjela biti udobna papuča
ni stari kauč

iako to uglavnom funkcionira
što bi reka grašo-lakše mi je s njom, nego sa tobom

a ko kaže da nije ljubomoran, laže
tu onda nešto ne štima
i da, kad god gubim, opravdam to glupošću dotičnog
a jebi ga
tu i tamo se i sprijateljim s "konkurencijom"
pa joj izjavim iskrenu sućut
zna upaliti:)
jes bezveze, al veseli

hvala bogu (da ne kažem internetu) da možemo pricati sami sa sobom

pardon, hito sam reci: hvala b(l)ogu, al svejedno

nekima baš treba više svakodnevnih monologa. pa i to je u redu ako ih cini sretnim.