Ručkić krčkić

Pretpostavljam da svatko od nas ima neke znance, ili ljude koje čak naziva "prijateljima", s kojima smo se neko vrijeme poklapali u nečemu i zato smo si bili dobri i dragi i družili se... Ali onda jednom sjediš s tom osobom ili s takvim društvom i naiđe netko drugi, a ti pomisliš "zemljo, otvori se" i ponikneš glavom od srama i usrdno se nadaš da te taj netko drugi nije vidio s ovima.

I ja sam imala jednu takvu prijateljicu. Isprva smo se baš dobro podudarale, ona praktična, čvrsto uzemljena, ja nesnalažljiva ondje gdje ona briljira, ali okretna po drugim pitanjima, koja pak nju muče, obje racionalne i saživljene sa svojom seksualnošću. Nekoliko godina uzastopce smo skupa ljetovale, družile se svakodnevno, pomagale si kad je trebalo.

Ali onda sam jednog dana samu sebe uhvatila kako se nesnosno dosađujem s njom na kavi, toliko mi je bilo dosadno da sam prisluškivala razgovore za svim drugim stolovima u slušnom dosegu. Zatim sam primijetila da mi njena prizemnost ide na živce i da nemam strpljenja savjetovati takvu osobu. Poslije toga mi je počeo smetati njen dekolte: predubok, prenaboran, ponižavajući apel ocvalog seksepila.

Pokušala sam joj reći. Pokušala sam skratiti njene ekspozee o slaganju robe na police ili Excel tablicama, rasvijetliti da ljudski odnosi ne počivaju isključivo na izravnom daj-dam i da se tijelo s godinama mijenja pa bi trebao i izbor odjevnih predmeta. Nije čula ništa osim ovog posljednjeg: "Ne", odlučno je izjavila, "još nije vrijeme da se opustimo!"

A po mojem, to je vrijeme već odavno prošlo: opustile smo se. Gravitacijski.

Konačno je stigao onaj dan koji spominjem u prvom odlomku: moja dekoltirana prijateljica sklona zvjerskim uzorcima i perju na odjeći i ja nalijećemo na moje dvije znanice iz drugog konteksta. Ove je premjeravaju, a ja crvenim. Brzo je odvlačim na drugu stranu i žderem se, stidim se jer sam se postidjela zbog njene pojave, stidim se što mi je bilo drago jer nije ništa rekla jer bi blamaža možda bila i gora, stidim se jer je se odričem, a do ovih dviju mi i nije baš naročito stalo, stidim se u njeno ime, stidim se svojih reakcija, ali dvojbe nema: ne želim biti s njom. Ne želim da nas trpaju u isti koš.

I tak, to je bio kraj. Ne odmah, ali ubrzo se našao neki razlog za zakvačiti se, pa još neki za otvoreniji sukob i konačno jedan pravi za pravu pravcatu svađu i dugoročno zamjeranje. Vratila sam joj ključeve njenog stana, pokupila svoje i prekinule smo svaku komunikaciju.

Nedavno sam je srela. Poslušala me, dekolte je bio puno umjereniji; ona puno opuštenija s desetak kila više. Nismo si imale ništa reći.

Danas sam se toga sjetila jer sam osjetila istovjetan sram kad sam otvorila blog. I zapitala sam se, zašto je MENE sram? Kakve ja veze imam s time što ljudi pišu gluposti, uvijek iznova, bez promjene, bez pomaka, što uvijek imaš jedan set likova koji tjeraju jednu vrst gluposti i drugi koji tjera drugu, što se stalno vrti isto uz neznatne i nedovoljno zanimljive varijacije... Ako ne želim biti viđena u takvom društvu, rješenje je jednostavno, čak ni svađa nije potrebna, nikome ništa ne moraš vratiti, nikakve dugove ne treba utjerivati. Okreneš se i odeš.

Ali, onda sam ustanovila da mi blog ipak koristi: baš zato jer vrti stalno jedno te isto. Uz dovoljno strpljenja, prepoznat ću u njemu većinu vlastitih životnih situacija o kojima nisam (dovoljno) promišljala, koje sam ostavila neka se kisele u nezadovoljstvu i nerazumijevanju. Danas sam shvatila zašto više nisam htjela dekoltiranu prijateljicu, čak ni kad je navukla dolčevitu: jer me držala u jednom stanju, u nekoj životnoj fazi iz koje sam htjela van. Ne zlonamjerno, jednostavno zato jer ona nije bila spremna.

Hoću li sljedeći put biti strpljivija? Manje radikalna? Ne znam. Ali mislim da bih trebala.

Možda i zaplačeš kad pjevac treći put kukurikne. U ranu zoru, zoru.

Buđenje u ranu zoru, zoru me fakat svaki put rasplače.

Hihihihi, pa je buđenje češće rasplače neg kad nekog bičujemo i pljujemo.

Buđenje je uvijek put u nespokoj, Svileni.

Na sve drugo nekak oguglaš. A znamo da je gugl turbofolk, zar ne?

Pa zato:-Natrag u garažu!

Raving (mad) i garaža? Ti vrapca, zatrebat će mi još i (Dr.) House!

Stalno identično: stvoriš kombinaciju, analiziraš je i riješiš. Dosadno, viđeno...jer tebi nitko ne treba.

Naprotiv, Medo, itekako mi mnogi trebaju! Ali najčešće to nisu oni koji se najčešće nude ;-))

Onda, kao da imaš problem!?

Pa i Hjuston ima problem.

A u mojoj općini problema nema.

Dudh, s Hjustonom je riješila moja snaha. Nazvala brata koji je tamo na specijalizaciji i rekla da sam , bez pitanja, uzeo nekakve daske za šalovanje ....

Hihihihi Medo. Radovan baca dasku, a zašto to, zašto to Radovan baca dasku?

Možda netko zna, zašto Radovan baca dasku!

Eto, Medo preko Hjustona riješo svoj problem daske koja mu fali.

Ja ću pokušat preko Iskrice, nemam nikog u Hjustonu: lijepo ću sve ove divne, mudre, dobre i učinkovite savjete koji se ovdje svakodnevno izlažu strpati u isti koš.

Nisam riješio. Nedostaju ni sve daske za lijevu stranu mosta ( i mozga ). Tako da ću šalovati parcijalno.

"...lijepo ću sve ove divne, mudre, dobre i učinkovite savjete."
Kržela je znao staviti i po devet pridjeva...djeloju tako krležijanski, snažno, titovski i sa svim daskama.

A kaj se uzrujavaš, Medo, većina ljudi i tak funkcionira s manje od pola mozga.

Hehe, evo me opet uz bok klasika!

VV je napisala opet odličan blog.

i je Medo
koliko se sićam, ovu priču smo svi volili. iz osnovne.dobra je i sad
Ulicama je prolazio gradski svijet lijepo odjeven.Majka je malog Jože stigla u grad iz sela koje je od grada bilo udaljeno dobra četiri sata hoda... Bila je umorna i gladna, ujutro za sebe nije kupila kruha da joj desetica koju je čuvala za Jožu ostane cijela.Čekala ga je pred školom, no Joža se pravio da je ne poznaje, zastidio se njezine odjeće i velikog svežnja, a u tom su svežnju bile njegove nove košulje...
upstalom, 90% vas se plaši i za svoj "virtualni" ugled i najčešće se na blogu brani onim "s kim si, takav si"
seoski mudrijaši
i baš me zanima postoji li itko ovdje tko se u nekoj fazi života, bar u pubertetu nije zastidio nekog svog.
ili su po tebe starci dolazili u školu i ispraćali te
pa sram kad već imaš 10 godina, a već te cmakaju za laku noć i na živce ti idu
pa te kasnije stid što te bilo stid
ma malo sutra

Opisani sram i jest neki djetinjasti atavizam, zlatopičko. Isto tako nas je bilo sram kad bi nas osmaši vidjeli da se družimo ne sa svojim sedmašima, nego sa šestašima (ali obratno, tj. druženje s osmašima kojem svjedoče šestaši - fijuuuuuu! - kojeg li ponosa!); moja frendica iz srednje nije htjela hodati s godinu dana mlađim dečkom od srama, iako su se furt navlačili po grmlju...

Ukratko, kad nešto "prerastemo", a netko nas stalno vuče natrag ili podsjeća da smo bili I TO i takvi, bude nam neugodno. Bez obzira na dob.

kad te netko koči
jednom sam bila s pravom cajkom u društvu
perika, tigrasto odijelo i štiklice u kojima je posrćala
moš misliti kakva jekad je mene bilo sram
al boga mi je
jo bi mi gore bilo da mi je prijateljica
(a ja lipo spičkana-jaketa na rese koja je izišla iz mode 88., hehe)
ajd živila.
i stvarno odlična priča

Pih, neš ti života - sad nešto žvaknem, pa na rad i pregalaštvo! Ajd, poživjet ćemo mi još u slobodi kad odradimo što svaki rob mora ;-))

Prave prijatelje imaš za cijeli život.Zato i postoje-valjdak???Ono....rame za plakanje...netko kome možeš reći baš sve!!
Svatko ima prvavo izbora.Ali da ti trebaju godine da bi shvatila da ti ista nije "prava prijateljica"??Hm...iskreno??...Ti si čudnija u toj "priči"...PUUUNO čudnija!!:)