Ručkić krčkić

Sve je još dobro, razumljivo i pregledno dok smo u prinčevskoj fazi: muškarci znaju kako nas osvajati, mi znamo da im moramo malo popustiti, malo progledati kroz prste jer i pred njim je, kao i pred nama, još bar jedan korak do potpunog samoostvarenja: kraljevanja. Svojim životom. Ili zajedničkim.

U tom razdoblju života muškarci nam uistinu mogu dati nešto što same nemamo i ne bismo mogle steći, što god to bilo, materijalno, duhovno, iskustveno, statusno; a muškarci to znaju i zato upravo to i nude. Mislim da pri tome svaki muškarac krajičkom oka odmjerava hoćemo li biti dobra vladarica u njegovome kraljevstvu, hoćemo li dijeliti vlast ili se pokoriti, što će drugi kraljevi, kraljice i kraljevne misliti o njemu ako nas osvoji... Ima tu nepromišljenosti, ima spontanosti, ljubavi također, ali ima i ovoga sasvim izravnog daj-dam, ukrašenog blještavim svijetlim perspektivama.

Ali neki dan me posjetila jedna Kraljica. Zaljubljena Kraljica. Ima sve, bogata je svime, ljepotom vanjskom i unutrašnjom, osigurana sa svih strana i na sve načine. A zaljubila se u Princa: pun je potencijala u 52. godini života! Lijepe vanjštine, živahnog duha, romantičnog svjetonazora, nesigurnog zaposlenja, lošeg imovinskog stanja, naviknut na neobaveznost i spontanost, Kraljicu ozari svakim susretom, svaki put samoj sebi čestita što je, kako kaže "Jako puno utrošila na to da se ne sklerotizira, kako tjelesno, tako umom", ali svejedno je muči dvojba pregolema: nije li njegovo zanimanje za nju (bar donekle) pobuđeno sasvim prizemnim, sasvim poslovnim interesom? Jerbo, ona ima Vlast i Moć. I mogla bi za njega štošta učiniti.

I vidite, nezgodno je to. Većina žena koje poznajem postale su Kraljice daleko prije 50., bilo u vlastitom kraljevstvu, bilo u nekom zajedničkom s Princom kojeg su još davno izabrale. Čak i ako su izgubile zajedničko kraljevstvo, opet bi osvojile vlastito, samo za sebe i svoje potomke, ako ih imaju. S muškarcima koje poznajem nije tako: 50-godišnjaci bez Kraljice uglavnom su bez kraljevstva, zaduženi preko ušiju jer otplaćuju stare dugove, ili su stekli nove jer su morali pribaviti novi dvorac, ili pak zato jer se moraju iskazati pred novim Princezama. Jer ne znaju udvarati Kraljicama.

I zato je moja prijateljica Kraljica u neizmjernoj dvojbi: em se ovaj zaista ponaša prinčevski, što je neprimjereno njegovim godinama, i nudi joj što ne treba jer već ima, a ne nudi što treba jer je na to navikla: izvjesnost; sigurnost. OK, mogla bi ona otkvačiti i ispretumbati svoje kraljevstvo, ali ona u njemu nije sama, potrebni su bar diplomatski obziri; mogla bi mu pomoći da utemelji vlastito, ali tu je onda ne samo prokleti crv sumnje na koristoljublje (njegovo), nego i strah da će je odbaciti zbog tako očigledne demonstracije (pre)moći... Koju trenutno on sanira svojom nepredvidljivošću i nepouzdanošću, i muči moju Kraljicu žudnjom koja je ugodna samo zahvaljujući činjenici da ona (još uvijek) ništa ne gubi.

A mogla bi izgubiti sve. Sve što nije palo s neba, za što se itekako potrudila, na sve moguće načine.

Jer moja prijateljica Kraljica je udata. Za suverenog Kralja koji je dobro i blagonaklono s njom dijelio vlast sve do neupitne stabilnosti. A sad bi nešto fino žvaknuo, sad računa da ga voli i s trbuhom, sad mu se gleda telka, sad mu se pametuje samo kad se financijski isplati...

A moja prijateljica Kraljica meni priča o zadnjim šansama i žudnjama i radosti... A ja klimam glavom i kažem "Zašto ne, obje znamo da je monogamija iluzorna izmišljotina, ali..."

A taj "ali" bih spomenula i neudatoj Kraljici. Jer Kraljeva baš i nema. Ako uzmeš Princa, onda on mora pristati na taj status, poput Princa Philipa, Vojvode od Edinburgha, koji se mora pokoravati vlasti svoje supruge, Kraljice Elizabete II. Bar javno. Što rade i tko vlada i prevladava u intimi njihovih odaja svijeta se ne tiče.

Inače svoje prinčevstvo, osiromašeno razvodima, djecom iz bivših brakova, neuspjelim poslovnim poduhvatima i/ili "romantično" nepredvidljivim i "spontanim" stilom života možeš pokušati plasirati samo kod jako neiskusnih Princeza. Koje će se s tobom zabaviti dok ne nauče da ima i bolje. Jer ima. Mlađe je bolje, ako ni zbog čega drugoga, zato jer je perspektivnije.

Da, jesam li spomenula da je većina Kraljica koje poznajem neiskusna? Baš zato jer su jako dugo Kraljice; i jer su oduvijek puno radile da bi to bile.

respekt
plus naklon
jebeš princa koji ima samo dva zrna graška i misli da je njegov cili Ledo

Cim postoji zrnce sumnje u namjere princa, nema tu kruha, gotovo je to...jer taman i da odsijece glavu dosadasnjem kralju i ustolici novog kralja, sumnja ce uvijek postojati...

Znate kaj mi je bila prva misao dok mi je ovo pričala? "Jebemtisve, nije dosta kaj mi zanimljive frajere odvlače balavice, sad se još i vi udate miješate...!" Ali onda sam stigla do onog "ALI"; i shvatila, uslast joj bilo!

jebes pricu bez kornjace zabe

Znas kak sam ja govorila, pa i danas kazem, kad cujem da se netko ozenio...jedan manje (na trzistu, za nas ostale)

Meve, da bi žabac postao Princ, cura treba a) uživati u igri s loptom i b) biti Princeza.

Juicy, ja si nekak mislim, da je zbilja vrijedio, izabrao bi mene, a i ja njega ;-))

Vega, ti znas sta je on propustio, a on, ne :)))

Ne, ne znam(o): zajednička iskustva su bitno drugačija od pojedinačnih. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Prinčeva i njihovog boravka u mojem Kraljevstvu; ali nisam sklona izigravati Princezu, a kamoli sluškinju, da bi se oni i dalje osjećali prinčevski. Ili kraljevski. Bez kraljevstva, trona i žezla.

(Ako Medo obriše, neka bude i ovdje:

Medo, gadiš mi se! Doslovce i beskompromisno. Još nisam upoznala gadnijeg čovjeka koji bi gadnije eksploatirao bolest da dođe do potpuno iluzornog i potpuno nevažnog statusa među ljudima koji bi nekome zdravom u umu trebali biti usputno razonoda. A njegovala sam terminalno bolesnog djeda, muža, prijateljicu i sad majku. Fuj, fuj, fuj, fuj, fuj, fuj, fuj, fuj...!!!

Autor: vegavega8 | 15.10.2011. u 14:54 | opcije)

I meni se gadi...al' fakat...već neko vrijeme. Odvratno nešto! Ta ista odvratnost...njegov je vlastiti egzekutor..! I zato trune...iznutra. Fuj..

Meni se to cini okrutnim...mene sama pomisao na smrt paralizira, a kamoli takva situacija...

kladim se da bih ja stalno plakala...ja nisam hrabra, valjda bi ti i meni tako napisala, da se gonim s tim jamranjem...ali svatko se nosi drugacije...i grozno mi je, kad mi je najgore, a netko me drmusa i kaze, it's ok, moras biti jaka...nisam...imam pravo biti slaba, jesam...

ajme đusi....poanta i je u tome što svatko..tko umire....ima nekoga kome će nedostajati. Jako. Tko ga voli. Na kraju krajeva...mišljenja sam da ljudi moraju pod hitno razviti empatiju...i dati riječi podrške....isto tako i utišati...zatvoriti gubice onima koji u sav fokus stavljaju samo sebe i nameću svoje probleme kao jedine velike i vrijedne komentiranja.

Pam, s tim dijelom se sasvim slazem, to je jako okrutno, reci nekom u lice, krepavas i bog...tko si ti i tko ti daje pravo da to kazes, niti bog (ako postoji) to ne smije izreci, jer covjek do kraja ima neku nadu, dakle, taj dio, slazem se s vama...

ono o cemu sam ja govorila, je pravo na svoju vlastitu bol, a svatko je pokazuje razlicito

Teta VV je jako dobra u duši. Njezine su riječi utjeha u srcu za svakog tko je razumije. Neću ništa brisati. Ni tvoju poeziju, ni točkice od 007. Svi mi imamo ovdje svoje mjesto, i svojoj dimenziju....

Ma skužila sam.....I tamo isto...nisam se obazirala na komentare i smjer u koji su komentari otišli...nego sam se osvrnula na tekst....koji me prenerazio! Strašno.

sorry vega....preskočile smo temu bloga! :(

Juicy, koliko sam uspjela uvidjeti u bliskom kontaktu s ljudima koji su ne samo umirali, nego na kraju i umrli, kad umireš, fokus ti je na svakodnevici, na odmaku od umiranja, na sadašnjosti... Ovo je ogavni manipulator. Koji crkava zato jer ne zna živjeti, a tijelo ga eventualno prati (naime, uopće nisam uvjerena da su njegove deklarirane "dijagnoze" onako drastične kako tvrdi).

Da vega, preskocile smo temu o Kralju i Kraljici, ah da, i o princu...

Ne, nismo: Medo je tipični Vječni Princ. Sad nam (za promjenu) nudi iskustvo Umiranja, jerbo je siguran da to same (još) nemamo. A za sebe grabi sve što ga ne pripada: našu pozornost, pažnju, sućut, a u RL vjerojatno i materijalne koristi. FUJ!

Vega, pa pusti ga nek manipulira...ako manipulira...a sto je s onima, koji kazu da su slobodni, a ozenjeni su...a sta je s onima sto kazu da su menadzeri, a nisu, ili onima koji kazu da imaju 45, a u stvari su 60?
To je Iskrica, za boga!
Nije to policijska stanica, svatko zivi sa svojom savjescu.

Zato, juicy, jer je smrt najmanji zajednički nazivnik svima nama. I zato je treba shvatiti ozbiljno. Jer zbilja jest za istača. Sve drugo su tlapnje i provizorni ukrasi. Umiranje nije.

Ta tvoja odlucnost i strogost ti vjerovatno pomaze u zivotu...ali nisu svi ljudi takvi...

zivot je pun slabica, pa prelaznih stadija, kao sto sam ja...
ali u jedno sam sigurna, da nikada ne bi iskocila iz gomile, kao Rade Koncar i rekla, Kukavice pucajte u prsa...ne bi i slus, nego bi se negdje usrala od straha i molila boga da bude sto brze gotovo

Vega, kazu da je smrt dio zivota...pa onda prihvatimo je takvom...
meni je najgore, kad nekom netko umre, a ja ne znam sto reci, jer se bojim reci nesto krivo...a onda doticni pocne govoriti, i vidim da je sve normalno, da zali, ali da prica o tome...treba pricati...naravno da ne treba druge zatrti u zemlju zbog toga, e, na to nemamo pravo i u tom dijelu se slazem s vama

Nisam ja hrabra, nit kao Končar, nit pred smrću (osobito zato jer nemam osjećaj da mi je pred vratima) - ja samo jako dobro detektiram prevarante. Zašto bi netko tko umire bio "mudar"? Medo očito nije, a sudeći prema onim njegovim blogovima koje sam pročitala, nikad nije ni bio. Ali medo je prefirganac, žicar koji sad iskričarskom pučanstvu nudi egzotičnu temu i iskustvo koje ne možemo s njim dijeliti upakirano u "mudrost", elem da bi pridobio malo pozornosti. I to je sve. Rog za svijeću.

Nije na meni da ikome dijelim recepte za umiranje: kad taj trenutak dođe, obavit ćemo to svaki za sebe, SAMI, kako budemo mogli. Svejedno, ljudi koji imaju privilegij znati da im slijedi ubrzo, najčešće preuzmu na sebe i odgovornosti umirućih: srediti svoje račune, pripremiti na one koji žive dalje za život bez njih.

Smatram da Medino patetično, žicarsko cendranje ponižava umiranje moje prijateljice, koja već 8 mjeseci pripema svojeg 14-godišnjeg sina na činjenicu da će ubrzo morati bez nje: uči ga kako će iskombinirati odjeću da boje ne bodu oči, kako će sam spraviti objed, kako će se potruditi zavoljeti očevu novu ženu, ako je dovede... Uči ga kako živjeti sada i ovdje, dok ih još imaju zajedno.

Gledam se u ogledalo i pitam se: " Zar sam to ja? Zar sam ja takav? Fujjjjj."

Medo, ti si odavno vampir: nema te u zrcalu. Nema te uopće.

Aha!

Što nas vraća na temu Prinčeva i Kraljeva i njihovih ženskih pandana. Onako općenito, bez MedeDebeloga u temi. Jerbo je tema važnija i životnija od njega.

A okamine tipa lanenke, mai i inih, koje će iz prinčevanja sletjeti ravno u smrt, neka Medi prave društvo: i tak su već pokojni, ako izuzmemo tu i tamo poneki mišićni spazam.

Vega...i meni je to bila prva pomisao. Pomisao na Endji...(možda je se neki sjećaju s bloga).... Bila je potpuno svjesna...hrabra i prestrašena istovremeno. Pokazivala je toliko ljubavi i davala podršku svima nama....koji smo ostali...i pripremala nas (kao što to čini i tvoja prijateljica) ..a valjda i sebe...na ono što se neminovno mora dogoditi. Rekla je: Mislim da sam 'ovdje' završila....bilo mi je lijepo s vama...a sad me zanima što se događa 'tamo'...ne plačite...pustite me da odem...i pomozite mom sinu da se kvalitetno otisne u život. ..Tada sam ja plakala...i optužila je da se predala. Objasnila mi je: Nisam se predala....i sigurno bih voljela poživjeti bar još toliko dok mi sin ne odraste...ali očito je da se to neće dogoditi....i ja sad, za kraj...ne želim scene i drame! Namignula mi je. .... vidimo se! ...U jutro je umrla!

Dobar blog.

Pam, nemam što dodati.

Bogati Vegs, ti se bojiš bolesti skoro kao ja siromaštva:)

Marta, svaki moj blog je dobar, čak i kad je traljavo napisan: jer je svaki trunčica istinskog iskustva.

Marta, ne bojim se bolesti koje ne bole. Ali boli se jako bojim. Umrla bih sutra kad bi mi netko mogao jamčiti da će biti bezbolno.

U stvari, ne bih: ali sutra bih se prestala bojati umiranja.

Iskutvo imamo svi.Ti promišljaš puno više.

vega ..misliš na fizičku bol ?

Kod smrti me zasada najviše plaši gubitak: nestanak osoba koje su mi važne. Možda se zato trudim biti prilično nevažna u tuđim životima?

Da, mislim na fizičku bol. S onim drugim bolima sam se naučila živjeti.

Marta, da sam sportašica, rastezala bih se puno više.

:)

Idem off. Dadoh komadić svojeg života i životnosti za trunčicu vaše pozornosti. Dobih koliko dadoh. Life's good! :-)))

Smrt nije neki bakrač.Nije ni bol danas kad ima toliko finih lijekova.Svejedno bih radije izabrala iznenadniu smrt nego neku na koju sebe i sve oko sebe moram pripremati.

Kisek ti.

Marta, u slucaju iznenadne smrti, uvijek ostane ono, jao, a nisam joj niti rekla koliko ju volim, jao, pa nismo se niti oprostile...mozda bi se ipak nekako trebalo oprostiti...zato ja svaki put, prije nego krenem u Eurou ili natrag, kazem svojim curama, koliko ih volim...a one namiguju, kao, mama se opet oprasta...one znaju da ih volim, ali je meni vazno da im to kazem, onda sam u miru

:)

Neke su stvari ljudske, necool, obicne, cheesy..ali to je pravi zivot...da vidim takvu situaciju na filmu, rekla bi, sranje, ja to necu gledati...ali, kad se radi o meni...znaci, moramo i drugom tolerirati