Ručkić krčkić

Zvali su je "Lana uplakana", još od djetinjstva. A sve zato jer je voljela živjeti u miru, s ljudima i Bogom, uvijek svjesna da je ovaj netremica gleda i klima glavom kad je vertikala između njih nezakrčena grijehom i glatko prohodna, a da črčka u crnu knjigu svaki zavoj zbog skretanja s puta. Jednom tjedno sve bi Mu priznala, okajala i s duše saprala: i da ne voli onu Vlastu koja je točno ista kao i ona, a sve si dopušta i ništa je ne sputava i nema kazne za takvu, a trebala bi klečati na užarenom ugljenu dok je snaga Vjere ne prožme do kosti, i da joj pakosti kad god stigne, riječju uglavnom, a od djela se suzdržava zbog Njega i Njegove crne knjige i od želje da je pohvali, izvuče je iz jada kojim joj Nečastivi zasipa put do Njegove milosti... Zato bi zaplakala od jada svaki put kad bi je obuzele riječi Njega nedostojne, još više mrzeći onu koja za iste takve nema straha, a bogme ni kazne. I eto, sad će opet zaplakati, jer je Njegovo ime uzalud spomenula!

Ah, lako je bilo dok je bila "Lana uplakana", ali mnogo gore kad je postala "Lana nejebana", kad je prošlo vrijeme čistoga tijela u čistome rublju ispod čiste odjeće koju čiste duše nosiš na pričest i znaš da je zaslužuješ, jer si ona zrnca prljavštine saprala suzama kajanja i znojem okajanja, sagnuta pred Ocem i Bogom i svima u hlačama. Ali ispod uštirkane bjeline Nečastivi bi uvijek uspio ubaciti trun nespokoja, da te svrbi baš ondje gdje se ne smiješ počešati, da ti plazi cijelim čistim tijelom kako ga nikad ne bi mogla naći i ukloniti, da ti se zavuče duboko gdje ne smije i ondje se smije tvojoj slabosti. A svi oko tebe veselo i bez straha vade i meću takvo trunje i smiju se njenoj ukočenosti.

Bog sve vidi i zna, znala je, i zato se udala, da joj blagoslovi potragu za trunom i njegovo vađenje, a zauzvrat će mu vertikalno dodijeliti još jednu dušu, sasvim neokaljanu, čistu i podatnu kako sama ne može biti. Jebala se pobožno i strasno kao što se molila sve dok nije zanijela i onda se zanijela misijom neokaljanja. A muž, Nečastivim opsjednut u slabosti svojeg muževanja, prolio vodu iz lavora kojim mu je noge prala i bosonog izjurio iz kuće, zalupivši vratima.

I kako sad objasniti Bogu da nije kriva? Klečala je i molila, kod kuće i u crkvama, palila svijeće i ljubila oltare, ali od Boga ni riječi. Šuti, uvrijeđen. A sve zapisuje. Više je ne gleda stalno, ima prečeg posla, nevinije duše: nju je ostavio neka se s Nečastivim bori sama. Pravedna kazna.

Najstrožu kaznu si je odredila: sve je sebi uskratila, sve je drugima posvetila. Nje u svijetu nije bilo, Nečastivome se sakrila: svaki njen dah, svaki njen pokret, bili su za drugoga: za nevinu dušu koju je Bogu rodila, za grešnike nesvjesne vlastitoga grijeha, za borbu protiv slobodarskog duha bez Vjere i Kazne, dakle - u službi sile nečiste. Odgajala je tuđu djecu, učila je tuđe ljude, oplakivala tuđe grijehe, osuđivala tuđe nevjerice, i naučila da je sve to zapravo lako i jednostavno: dovoljno je reći "NE". I tako je postala "Lana bez mana".

A onda je duša koju je rodila postala svoja duša, kojoj se ona klanja i Bogu je poklanja. Bog još uvijek ništa. Ni da pisne. A zapisuje, zna. Valjda nema vremena. Recesija je, Nečastivi harači svijetom, njene zasluge su sitne a grijesi neveliki u usporedbi s globalnim sablaznima.

I tako se Lana jednoga dana i sebe sjetila. Dok je u mikrovalnu stavljala smrznuti objed da uštedi energiju jerbo ni za kiriju nije imala. Možda ju Bog nije otpisao, nego prepustio samoj sebi, u vjeri da je povjerenja dostojna? Možda mu je dojadila svojim prijavkama sitnih grijeha i prekršaja, svojim naricanjem za čistim, ravnim, neokaljanim vremenima? Možda je pred njom još važnija misija? Jer, zašto bi inače Bog dopustio Nečastivome da Vjernicu njenih kapaciteta, posvećenu odgoju i rastu, susprezanju i zabranama, odricanju i poniznosti, kazni besparicom koja vodi ravno do pakla bezdomništva?

Zaključi Lana da je došlo vrijeme da postane "Lana uciljana", da pobijedi Nečastivoga njegovim vlastitim sredstvima. Dugo se od svijeta skrivala, svijet je i ne zna u onome što Lana jest, a to je "Lana neokaljana", ali njeno će vrijeme doći, samo ne odmah. Krene Lana u svijet s perikom na glavi, dizanjem brašna na police i sagibanjem do lakrimarija u lavoru ojačana, oboružana mišićavim nogama i rukama pod šarenim volančićima griješnih krojeva, odvojena od svojeg istinskog Bitka i Bića, u borbu s Grijehom prsa o prsa broj 2, s tendencijom rasta kad se posluži umecima.

Krene ona u legla grijeha, Iskricu-dot-com, Gjuru dva, Močvaru bluda i sva slična okupljališta muževne mladeži i stareži da ih poduči ljubavi prema Njemu i prožme Njegovim duhom, duhovnošću, duhovitošću i duhovima. Smije se Lana vrelini njihove pohote na svojim obnaženim udovima, jer zna da će se slediti kad se vrati u svoj dom bez grijanja i bez novca za kiriju; smije se Lana jer zna da to nije ona, jer u svijetu je "Lana izjebana", a kod kuće "Lana Bogomdana".

Sve dok joj jedan ne plati kiriju. Čvrstom valutom, čvrstom vjerom da mu je bogom dana. "Dat će Bog", govorili su Stari u starim vremenima kad god bi usfalilo, kad god je vjera bila važnija od nedaća... Je li joj ga Bog poslao? Je li Bog konačno odvojio oči od svjetskih pizdarija i posvetio njoj, baš njoj, baš njenoj bilanci u crnoj knjizi trenutak svoje blagonaklonosti? Je li ga joj sam Bog poslao?

Jest, zaključi Lana, Božjom blagošću obasjana. Blog Iskrice dot com i Bog joj ga poslaše. Baš njoj, njenim zaslugama zbogradi. I primi ona kiriju, u čvrstoj valuti, čvrstim prstima, čvrsto uvjerena da je Bogu zbog toga opet mila.

Ali kako ćeš primiti kiriju a da ne pustiš meštriju? Bog zna, zaključi Lana, i konačno se opusti u svojoj Vjeri i Ufanju.

A meštrija meštarski uđe u nju, kao ključ u bravu, škljocne točno gdje treba i okrene sve za polukrug, pa opet natrag, pa opet ispočetka, i tako nekoliko puta dok ne bude puni krug, i put prohodan, ne vertikalno nego horizontalno, od središta do svih krajeva, kao Božja aureola obasjana slašću, strašću, u uzašašću...

Zaključi Lana da je on njen pred Bogom i pred Blogom, za sva vremena, amen, i s griješnoga srca pade njojzi težak kamen. Ravno na njegovo stopalo, koje je ljubavno prala, nakon što je njemu nesputano baš sve svoje od srca i Boga i Bloga dala. Pred očima joj bljesnu Oltar i Domovina, Kamen i Hercegovina, Prsten i Pupkovina, a ovaj krikne, grdno se ritne i pobježe.

Bog zaklopi crnu knjigu i zanjiše teškom bradatom glavom... Cccccc. Opet je sve krivo skontala - nikako tu Lanu dovesti na zelenu granu... Lana isprobana a neizabrana... Ccccccc...

I odbaci je Nečastivom. Nek mu Lana bude hrana.

:) evala upravomiente tako. dabirič reka.

Da sam vjernica, rekla bih "Amen"; ovako, ne treba ništa ;-))

Amen onda od mene.Odličan blog.