Crna Kraljica Sjevera

Stvorio sam te bezbroj puta.

Stvorila si me nebrojeno puta.

Uzajamno smo se rađali
i ubijali,
voljeli što smo se mrzili,
kao drevne životinje sputane linijama
koje su izrastale iz naše razaračke strasti,
gušeći se uzajamno u kaosu pomahnitale mržnje.

Strovalili smo se u same sebe kao u ponor,
iz kojeg nema izlaza.

A tamo sam imao spremne konopce kojima ću te vezati,
bičeve
kojima ću ti šibati ponosno lice,
prljave kanđe za tvoje oči od crne vatre,
znao sam sve otvorene rane tvog ponosa,
meki nezaštićeni trbuh
tvoje odanosti,
i pogađao ga nepogrešivo razjarenim kopljem riječi
raljama,
raljama sam ti razdirao utrobu...
Hvatao te mrežom šutnje, pretvarao se u zvijer,
gazio sam te,
udarao šakama, raskrvario ti lice i ljubav,
i sledio se vidjevši se, unakaženog, u zelenom zrcalu
tvoga straha,
pa sam te ljubio, lizao ti krv,jer sebe sam grizao uništavajući te,
kao što štene liže vlastitu ranu,
jer sebe sam grizao uništavajući te-ne znajući nikada
jasno
gdje ti završavaš
a gdje ja počinjem
/ili obratno/
-jer bili smo isti krvotok
i kada sam te obarao i uzimao,
brutalno te vezujući za postelju
/naslađivali su me ožiljci na tvojim zapešćima/
bio sam uronjen u sebe do nedohvatljivog dna
u kojem si ti i opet ti otkucavala, kao bilo, vezivao sam
te,a bio sam jače vezan tobom,
i tvoj je orgazam dolazio kao nezaustavljiva plima
duboko iz mene sama...
Predosjećao sam ga kao što životinja predosjeća potres.


I kada sam raskinuo tvoje ruke, kao zagrljaj hobotnice,
bila je to moja krv koja je tekla iz tvojih vena,
ljubavi,
mržnjo moja najstrastvenija.

Volio sam te ranjavajući te, i mrzio ljubeći te.
Prelazio sam vrhom užarena jezika
preko tvog visokog vrata tražeći konopac života koji ću pregristi.
Toliko sam te volio da sam te želio ubiti
u svakom času.
I ponovo
i ponovo
i ponovo
i tako bezbroj puta.

I ubijao sam te bezbroj puta.
I ubijala si me nebrojeno puta.

(Bogdan Mesinger:"Crni lotos")