O...

Teško da postoji osoba koja nikada nije činila ili ne čini nešto za što prethodno nije govorila «nema šanse!» – radila poslove za koje je tvrdila da nikada ne bi ili se upuštala u osobne odnose s onima s kojima se, zbog nekog razloga, inače odnosila ne bi. I to je savršeno u redu kad je sve u redu, tako se razbucavaju predrasude, proširuju horizonti i bogate iskustva.

Ali, što onda kada se upuštamo, kada se otvaramo, kada ulažemo najskupcjenije – vrijeme, misli, emocije - a znamo (jer se poznajemo, jer smo već iskusili) da ćemo u jednom trenutku naglo zakočiti i da će nas boljeti modrice, a boljet će bome i onog s kim smo se vozili.

Što to zapravo činimo kad se odjednom okrenemo i kažemo: Sorry, ali dalje neće ići, problem je - ovdje umetnuti po afinitetima i iskustvu – tvoj bračni status / tvojih 16 godina više / tvoja mržnja moje mačke / tvoj život s mamom / tvoj daleki grad / tvoje veganstvo / tvoje pušenje / tvoj iskaznica HDZ-a / Rozga među tvojim CD-ima... što god, ali svakako nešto s čim smo jasno bili upoznati od samog početka.

I zato upitnik u naslovu. Jer se mučim s odgovorom na pitanje o čemu se tu onda radi:
- o neodgovornosti (i prema sebi i prema tom nekom, oboje ćemo raniti, što unaprijed znamo, ali to nas predznanje ne zaustavlja)
- o slabosti (lakše nam je za neuspjeh odnosa optužiti neku partnerovu manu, ili „manu“, nego dovesti u pitanje svoje postupke i osobine)
- o sebičnosti (jednostavno od tog nekog želimo dobiti nešto što nam tada treba, što nam godi, što nas zanosi, što nam je novo, što nas samopotvrđuje... svjedeno, dok sve drugo zanemarujemo)
- o srljanju zbog kratkovidnosti (sad činim tako, a što ću sutra, razmislit ću sutra)
- o spremnosti na rizik (tipa probat ću još jedanput, pa što bude, jer tko ne riskira… )
- o tvrdokornosti predrasuda (tipa znao da će mi to smetati i evo, smeta mi)

Ili je u pitanju tek slušanje svoga srca (dok smo razumova usta malo izlijepili selotejpom). Ali ako se samo srcem dobro vidi, jesmo li pogriješili što smo ga slijepo slijedili? Zar se uopće moglo drugačije?

Nema šanse ...da postoji. :))

meh. zaboravljamo na kraju da nismo jurcali zbog pustih ne nego rekli Sancho, moje koplje, red je da neki vitez izbavi ona predivna sirota "da" iz uzništva nenečkog! ;D

Ja vjerujem da se samo srcem dobro vidi, ali isto tako vjerujem da ljubav boli...
I baš zato što je nevjerojatno uzbudljivo ( toliko da se zavrti u glavi ponekad, imamo osjećaj da smo tlo pod nogama izgubili),što je neopisivo lijep osjećaj da te netko "čita" i "dotiče" onako kako misliš da više nije moguće, što ti se čini da si na vrhu svijeta tada....upuštamo se bez obzira na sve znanje i ignoriramo svaki glas razuma....

Oči, ipak sam se sjetila jedne osobe - naše ametist!
(ametist, ne buš ovo valjda shvatila osobno! :-)))

Pike, da je meni ne racionalizirati ne-ove, jurcala bih i bez Sancha!

ja po sebi...čim nešto pomislim ''nema šanse''..legne mi šansa ko budali šamar ...:)))

Mislim da je zbog svega pomalo. Nerazumlje, rizik i ulaganje u nešto što nema šanse rodilo je zgodne patente i neplaniranu, često obožavanu djecu. :)

a kad je ludilo herojstva sprint, a ne maraton:)

Nekak mi se čini da ste svi, u svojoj zanesenosti, srčanosti, zaljubljivosti, hrabrosti, ludastosti... pročitali samo početak i kraj, a muku sredine zaobišli. To mi se jako sviđa. Jer je ono što sam i htjela čuti! :-)))

je a kaj...niko nije savršen..ni mi...ali da, neko vrijeme ide..pa onda ne ide..e taj dio..ne ide, jel stvarno ne ide...ma jel moguće da ne ide...e taj dio je onak..umnjh..

hehe, znaš ono "ja znam da vreme ne voli heroje i da je svaki hram ukaljalo" ;) sredine su uvijek tu za svakoga a omjer mučnine i divote je više pitanje stava sudionika nego objektivnih okolnosti isto kao što su i krajevi uvijek promjena stava jednog ili oboje u nekoj priči a ne neka fiksna crta muke - "previše je tu muke i premalo dobrog" znači samo da smo predugo zurili u muku umjesto u ono za čim smo krenuli ;)

eto mudraca..sve sažeo...dakle gledat ružičasto pa se podsjetiti..

http://www.youtube.com/watch?v=_iS0xQopx-Q

Mislim da se "srcem dobro vidi" samo onda kada je to srce oslobođeno neispunjenih dječjih želja i nezadovoljenih dječjih žudnja...

A možda su svi ti "između" samo stube kojima se uspinjemo do vrha stubišta na kojemu se nalazi... [svatko upisuje ono što mu prvo padne napamet :)]... Možda je samo problem u tome što "stube koje vode do" pogrešno poistovjećujemo s "odredišnom" stubom, ne shvaćajući da je njihov zadatak pomoći nam da, sigurno i stabilno, dođemo do "odredišnog" komada... :) a da pritom ne moramo naučiti letjeti kroz zrak....

Naravno, u svemu tome bilo bi zgodno znati koliko stuba ima naše stubište.... :) Možda bismo tada lakše odlučivali uživati u pogledu koji se nudi sa svake od tih "pomoćnih" stuba......;)