Round Robin

ŠTO AKO SE SVIJET SMAKNE, A OSTANE SAMO ENTITET I NJEGOVA MOGUĆNOST?

styx

Spasit te neće nijedan od spisa
Svih onih koje zazivlješ sred jada;
Ti nisi drugi, nalaziš se sada
U labirintu što ga sam opisa.
(…)

(J. L. Borges, Ti nisi drugi)

SADAŠNJOST

D. se igra mislima.
Kao i jučer. I prekjučer. I tako unatrag, stoljećima, tisućljećima. Možda i milijun godina. Iako, sada je užasno glupo nešto nazivati godinama. Uopće, postalo je užasno glupo išta ikako nazivati, jer odavno je sve pretvoreno natrag u amorfno i vraćeno tik do one jezgre pradavnog Nečeg. A tu se baš i nema što vidjeti. Nije da je ikog briga, jer nikog drugog osim njega ni nema.
Treba znati: za D.-a, sadašnjost je beskonačna.
Možda to i nije nešto posebno, niti je to ono što ga čini iznimkom. No, hajde. Zamislite na trenutak, sada, jedno beskonačno Sada. Zajebano? Je, ako očekujete da će trajati beskonačno.
Vrlo je vjerojatno da za D.-a hoće.
Sada, igranje mislima je jedino što je preostalo za raditi, otkad osim D.-a više ništa nije preostalo.
Jer, D. je fantastični preostatak.
On je onaj statistički zajeb koji je izmakao kontroli i umjesto da umre i raspline se kao i sve ostalo što je bilo sklonije izumiranju, ni kriv ni dužan zaglavio je u besmrtnosti.
Biti posljednji preživjeli svjestan oblik, čini se, i nije neka zabava. Uglavnom, cijeli svemir tišine i usamljenosti. I dosade. Dosada je najgora, najduže traje i, ako ga išta ikada uspije uništiti, postaje gotovo siguran da će mu ona zadati zadnji udarac. Dosada je zla i moćna svemirska sila.
Iako, bilo je toga i prije, kada nije bio Zadnji. Istina, nekad mu se čini da je tada znalo biti baš i puno gore, kad su Drugi zujali oko njega i izazivali, mamili ga na kretanje i sudjelovanje. Ne sjeća se više kad je to zadnji put stvarno poželio, osjetiti išta jače od tuposti usred ništavila.
Nevjerojatno, ali i usred Ničega (zaigrao se D. mišlju), tendencija je plutati u rutini.

PROŠLOST

Davno prije nego je ostao jedini svjesni skup čestica igdje, nastajalo je Sjećanje.
Tada je još postojala Planeta. Ubrzo nakon rođenja, uvidio je nepravilnosti u svom postojanju. Nekako, ništa ga se nije previše doticalo. Činilo se, iz svega bi izlazio neokrznut. Poremećen iznutra, uzdrman, ispremješan, ali uvijek je bio on, i ispočetka se čudio zašto se to nastavlja, kad su mnogi putem počeli krivudati ili izostajati. S vremenom je prestao brojati, a još malo kasnije i očekivati.
No, dok je bilo Planete, besciljnost je bila manja. Možda se i nije uklapao, ali bio je umiješan i taknut onima koji su mu bili bar nalik. I tako, slagao je tada i ne znajući što slaže, sjećanja u nizove. Duge, isprekidane, subjektivne, šarene nizove.
Davao im je nazive prema onome što je tada na Planeti postojalo.
Kasnije ih je dijelio na loše i dobre nizove.
A u nizovima nizale su se sve neke sitnice: ratovi, vladavine, male stvari, sitni ljudi, čovječanstva, tijela, misli, čestice, strahovi, radosti, ljubavi i ostale trice. I žene, o da, D. nije bio peder, u davnoj prošlosti kada je bio čovjek. Kasnije se rado igrao mislima o ženama, iako su najčešće završavale u lošim nizovima.
Tada još nije znao da je Sjećanje bilo sve što će moći zadržati uz sebe kad sve drugo nestane. Onog trenutka kad je ostao Zadnji, ciklus nakupljanja Sjećanja u zalihe priveden je kraju. Kada je i posljednji Drugi nestao sa Planete, nastupilo je kraća faza unutranjih previranja koja mu je kasnije omogućila da svako Sjećanje razmatra sa više aspekata, ali, osim konačnog raspada Planeta koji je uslijedio nekoliko tisućljeća kasnije, uglavnom se nije dogodilo baš ništa.
Čini se, prošlost je služila samo tome da bi D. u sadašnjosti imao čime kratiti beskonačnost dok besciljno pluta Svemirom, uglavnom potpuno ravnodušan.


BUDUĆNOST

je, znamo, neizvjesna. Fiktivna kategorija o kojoj se nema što puno reći. Osim da bi sve moglo biti, ili bi sve moglo ne-biti.
I tako je (sada), osim D.-a (kao nevjerojatne ali ne i nemoguće anomalije koja je slučajnošću izbjegla biti dijelom pravila), ali čvrsto vezana uz njegovo postojanje, preostala još samo Mogućnost.

...cudno...prepoznah u tome dragog prijatelja...hmmm...sve u svemu - hvala :)

najbolji, do sada. 5+

ovo je vrijedno čitanja al ne i komentiranja! zato, isprika (malo odmora od naporna dana zvanog.... singlemoment)

@pat.. stajaznam. valjda svatko nekad na nekog slici. :))
@ mmica.. ae, otislo mi malo u nepredvidjenom smjeru. al sta sad:)
@mai.. sta vam ne dosadi stalno se tu s nekim natezat? hm, ajd, bar je u naponu snage:))
(skjuzmua, moram dalje)

U "Olovka piše srcem", na pitanje što je početak a što kraj, jedan je 5-ogodišnjak odgovorio ovako: Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema.

zmajčica, nekad si mislim da je ta egocentrična faza mozda najzdravija;)

Ma ja bih rekla da svi mi baš tako razmišljamo. Sad, je l nam kraja nema uz našega Boga ili ga nema jer ćemo baš mi biti taj entitet preostao poslije Smaka (iako, ja se nekak prije vidim među škvadrom Mada Maxa :-))) ili ćemo se ugraditi u besmrtni biološki ciklus preko korijenja u zemlji... po volji nam! :-))

untisumpor. pa to je Srebrni Letač! :o

pajk:)))) suti, bude te galaktus:)))

uglavnom, nešt se nadam da neću tak skoro uć u kompostište i bit hrana za maslačke, uvijek us mi nekako zloguko djelovali;) i ne zelim znat uopce da i poslije mene nest bude, i necu o tom pricat isto, tak da idem spavat:)

https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=18613&log=424297

odlican uradak od twirla ne znam zasto nije ovdje?