Čarobni brijeg

Zima je zaista hladna onima koji nemaju topla sjećanja.
Tako je prokleto prazna praznina između galaksija.
Uvukla se studen u kosti koje više nemam, ali osjećam poput fantomskog dodira dlana mog umrlog oca po obrazu što je zaspivao izmučen stotinama rodbinskih i prijateljskih poljubaca. Nad mramornom rakom zasutom laticama otpalim s ocvalih vijenaca.
Tijelo moje nepredato je zemlji. Nesmrvljeno u prah. Sputano je trakama natopljenim vremenskim formalinom i ugniježdeno u mliječnobijelu plastiku. Slijepe oči ne trebaju prozore na poklopcima.
A duh moj hrli, poskakuje planski, proračunato, od zrnca do zrnca zvjezdanog praha. I tegli za sobom čelik, aluminij i ugljik, kavez od svjetlucavih a tako čvrstih niti što čuvaju, maze i prenose nam svijet na drugi kraj svemira.
Vozim, dok drhte mi duhovi prstiju, dok cvokoću sjećanja zuba i trnci penju na zamišljen zatiljak.
Hladno.
I samo.

Mjesecima prije kraja pričala sam ti o kraju.
Znao si.
Netko uvijek zna, a uvijek ima onih koji ne vjeruju. Ili ne slušaju. I više nije važno što od tog dvoje ti nisi. Mjesecima sam popisivala mogućnosti, tražila izlaze. Mjesecima možda nisam jasno naglasila da kraj ne znači završetak veze, razdoblja, nas. Kraj je jedan, određen, jasan. Kraj je kraj svega, svega poznatog.
Znao si, a shvatio nisi.
Da, istina, u zadnje su se vrijeme zaredala zloguha proročanstva o smaku. Čak i najtrezveniji, najnevjerniji s nelagodom su promatrali starinske kazaljke i digitalne brojke na prijelazu milenija, pa opet nekoliko godina poslije, pa opet. Nešto je u ljudima što voli strah, nedoumicu i očekivanje katastrofe. Kolektivno nesvijesno proriče smak, nariče unaprijed nad sudbinom, oplakuje sama sebe i u trenutku najveće sreće i ushićenja. Ljubav ili rođenje, ili bilo što drugo, ne sjaje dovoljno jasno ako se nad njih ne nadvije zla slutnja.
Dihotomija je vječna, neupitna.
I neizbježna.



(a naslov, ako ne znate:

1975., Richard O'Brian, Susan Sarandon, Tim Curry, Barry Bostwick)
... legenda ...

Vrystal..nemoj sad..meni nije nikad bila toplija i ljepša zima... pa da će sutra smak , neka će... još ću onda noćas živjeti...:))

A kako meni..tako i tebi... :)

oči boje duge, za tebe je zabava u linku :)
ako već nisi, pogledaj sve songove :)))

hoću...naravno,,pogledam obavezno..:)

ovo ću morati dužim putem otvarati...ovako ne ide mi...:((

google će znati :)

meni ipak draža legenda o jeseni...i tvoj tekst!

hvala, mai :)

nisam ti mogla ostaviti još pokoji komentar jer sam napeto čitala vegin blog o ženskim krpicama! i tak mi je bilo napeto da sam poželjela (ne prvi put) biti...muško!

Uncle Ben's Sweet'N'Sour, kak ćeš bit sretan il onak pravo s guštom jadan u varijanti čaše lomim ruke mi krvave ak nemaš u odnosu na kaj ;)