Ručkić krčkić

Kad ujutro ustanem, ne moram ništa. Bunovna skuham kavu, u međuvremenu se budi računalo, sjednem, pogledam prognozu, friške vijesti i Iskricu, izaberem sliku za blog. Kad sam se dovoljno razbudila za eventualne probleme, provirim u majčinu sobu da vidim je li još živa. Je. Jednog jutra neće biti, i zato mi se grlo stisne svaki put kad ne kašljuca i ne hrče. Ali, svih dosadašnjih jutara je disala pa bih se mirna vratila u sobu, odigrala nekoliko partija pasijansa i onda se upogonila: šetnja s cuckom, odlazak na posao, ako radim ujutro, ili u trgovinu, ili samo šetnja, ako je neradni dan.

Uživam u tome što sve mogu polako, bez pritiska. To mi jako puno znači. Kad ujutro moram požuriti, do večeri postajem vatroriga; zato ponekad ustajem u pola šest da bih imala svojih sat-dva spokoja, pripreme da svijet dočekam smireno, bez nepotrebne nervoze i/ili panike.

Svoj život smatram mirnim i sređenim. Mislim da sam se dobro snašla. Ugodan mi je. Ima stvari koje bih voljela promijeniti, neke upravo mijenjam, druge mi se još uvijek čine jako teškima. Ali do sada sam uvijek uspijevala kad bih osjetila onaj "klik" skretnice u novi smjer; koliko god bi me inercija vukla natrag u stari. I zato se općenito ne uzrujavam, iako partikularno lako planem. Kolerička narav nasljeđena od oca, štaš... Zapravo najviše cijenim tu svoju slobodu promjene, tu otvorenost novih, drugačijih smjerova. Iako mi je stalo i do sigurnosti i udobnosti koje sam stekla. Ali vjerujem da bih mogla i bez njih. Jer već jesam.

Ne vidim razloga glumiti da sam od rane zore do kasne noći jako zaposlena skrbi za nekoga, domaćinskim poslovima i materijalnim preživljavanjem (iako nerijetko jesam angažirana cijeli božji dan, ali imam povlasticu sama izabrati čime, a to nisu nabrojani poduhvati, koje ne smatram nevrijednima, nego nezanimljiva, i zato sam naučila kako ih prepustiti drugima i biti zadovoljna njihovim izvedbama). U stvari, ponosim se što sam uspjela naći načina izbjeći ono što ne volim, a posvetiti se onome što volim i što pri tome nitko ne pati. Naprotiv, rekla bih.

To je moja varijanta A. Da me netko prije 30 godina pitao je li to ono što želim, vjerojatno bih rekla "ne"; vjerojatno bih odgovorila bez promišljanja da želim muža i djecu, ali sigurna sam, 100% sigurna, da bih u tu želju uključila bar dio ove autonomije koju sad imam. Zato sam se u udadbenoj dobi udala: za pametnog, obrazovanog, tolerantnog čovjeka, u dobroj vjeri da me voli dovoljno da mi tu autonomiju neće uskratiti. A jebga, ispalo je tako da mi ju je totalno oduzeo, nenamjerno, bolešću; ispalo je tako da si ja SAMA nisam dozvolila onoliko autonomije koliko sam trebala. I možda je baš zato autonomija postala tako važna. Zapravo presudna. I osnovni preduvjet moje sreće.

Varijanta B

Moj muž se nije razbolio, a ja sam nakon 3 godine braka, u svojoj 30. godini pristala roditi zajedničko dijete. Njegov sin iz prvog braka nam i dalje dolazi, konfliktan i nesiguran, jer mu je kod nas zapravo fora, ali što će reći mami kad joj se vrati...? Mali mi ide na jetra, jerbo nisam ja NJEGA birala, nisam o njemu ni mislila kad sam se zaljubljivala, ali hebga, on je dio paketa, a simpa je, zgodan, nemreš ga ne voljeti, iako bi sve bilo puno, puno jednostavnije bez njega. No, počeo je jesti kod nas pa je bolje raspoložen, zaljubio se u kćer moje prijateljice pa je i motiviran za druženje, a njegovoj majci svaka čast što mu je usadila dobre manire. Sad malo šizi zbog mojeg trbuha i nove promjene u svojem životu; nove konkurencije koja izlazi ravno iz glavne zlotvorice, tj. mene. Ali, valjda će je prihvatiti. Kao što je prihvatio (i zavolio!) naše pse i mačke.

Moj muž je doktorirao, ali ja nisam uspjela ni magistrirati. Nisam imala energije. Vremena čak i jesam, ali ne i koncentracije. Ja i dalje radim u državnoj školi, on je trenutno u Japanu. Moj susjed, gej, brine o mojim trudničkim željama i ide sa mnom na vježbe za trudnice. Honorar za Japan smo dali anesteziologu koji će mi sprašiti ili epiduralnu kad dođe vrijeme, ili toliko droge da se neću sjećati porođajnih muka. Jerbo pričama o njima ne želim zgaditi majčinstvo svojoj kćeri; niti ispirati mozak zahvalnošću što sam ga rodila svojem sinu (nemrem odlučiti koga imam u toj varijanti). Povremeno plačem od muke što svoj golemi IQ ne koristim za opće dobro čovječanstva, ponekad od sreće što čovječanstvu pridonosim nekoga tko će sigurno biti DIVAN, kome ću dati sve najbolje od sebe... Ponekad od straha da neće biti divan i što ću ga/ju voljeti i nedivnog, jer to je priroda, nemreš protiv toga, ali jebiga, nije moj SAN, nije moja želja... I onda se utješim da gotovo ništa u mojem životu nije poput snova, ali je ponekad bolje od njih, ponekad gore, a kakvo god jest da jest, to je ono što ŽIVIM i ide mi... Ide mi.

Plačem i od nespavanja i od spoznaje da se neću naspavati još godinama. To mi je najveća žrtva. Autonomiju sam manje-više zaboravila, nafiksana hormonima. Žderem se što ne čitam pametne knjige o Bitku i Biću, nego nekakve priblesave priručnike o pedagogiji u koju ne vjerujem, drhturim od straha što ću sve to ipak morati spoznati sama... Muž se vratio iz Japana, rodili smo dijete onoliko bezbolno koliko ide, ja sam doma, on je posvuda, postao je važan znanstvenik, ja sam važna mama i idem si na jetra kao što mi idu sve druge mame, kad čujem "mama" kao da čujem "krava" ili "mljekarstvo", ne želim biti samo to, ali moje dijete je DIVNO, iako samo meni i meni najbližima i jedva nekako odolijevam napasti da budem dosadna točno onako kako su sve mamice/kravice bile dosadne meni dok nisam postala poput njih.

I svakog jutra se prisjećam svoje majke i koliko je sve to njoj bilo teško i koliko mi je puta ponovila da je njen život takav kakav jest (= sranje) zbog mene, i čvrsto odlučujem da ja to svojem djetetu neću priuštiti, iako je moj život nešto sasvim drugo od onoga što sam si zamišljala, što sam sanjala, baš zato jer ono postoji. Još si nisam naučila opraštati pogreške i zato plačem, potajice, svaki put kad nešto zaribam, a to je svaki dan, nekoliko puta dnevno.

I sad bi ovdje mogla biti i Varijanta C, u kojoj ne naučim samoj sebi opraštati; niti biti osoba bez obzira na dijete. Ali to mi je zbilja teško zamisliti. Možda neki drugi put.

Prođe 10 godina. Ja imam još jedno dijete i ovo dvoje od prije: maloga iz muževljevog prvog braka, jedno svoje i još jedno na putu. Svoje sam naučila da mama ujutro treba mira; muževljev se zaljubio u bracu/seku i zapravo mi jako pomaže, jedva čekam da dođe. Moj muž je jako važan u svijetu, a ja sam jako ljubomorna jer sam ja jako važna samo doma. U drugoj trudnoći završavam svoj magisterij. Rat je, moj profil se jako traži, zarađujem više od svojeg jako važnog muža, i to u fušu, na porodiljnom. Da, čuvam trudnoću i radim od doma. On je u ratu, ali u sigurnom zaleđu, odveć je važan da bi ga poslali u vatru. Lova mi daje trunčicu autonomije i ogromna krila. Ne osjećam se stiješnjenom; ucijenjenom; ovisnom. Moje honorarčenje se jako cijeni, i ja dobijam malo važnosti izvan doma.

I zato nisam očajna kad pet godina kasnije ustanovim da mi je brak mrtav. Volimo se mi i dalje, drugačije, pliće, možda i zrelije nego prije, ali nam je očajno dosadno kad smo zajedno. I sputavamo se. On bi u orbitu, ja bih u svijet. Djeca bi da budemo s njima. Tužna sam, da. I bijesna, jer se nisam dodirnula sa svima onima s kojima sam htjela, i koju su me htjeli dirati, umom i tijelom, uglavnom zato jer znam da moj muž to ne bi mogao prihvatiti, a kamoli oprostiti (ja se ne pitam što on radi kad nije doma, jer znam da će se uvijek vratiti i da sam ja u svakoj njegovoj odluci).

I onda se prepustim Vjeri: ako me voli, dat će mi što trebam. Dopustit će mi da to uzmem. Kao što ja dopuštam njemu.

Ako ne, imam love i imam načina doći do nje.

A djeca? Njih volimo oboje. Ne, ne bih ih pustila od sebe, ali ne bih ih niti zadužila da brinu o mojoj sreći. Sad imaju 20 i 10 godina. Moj(a) dvadesetogodišnjak(inja) pokušava shvatiti, pokušava moje izbore i stremljenja usporediti sa svojima; ovo mlađe želi da sve bude kao i prije, jer ne kuži da je prije bilo sranje i da može biti bolje. Svi smatraju da je problem u meni. I jest. I što onda? Jest. Zašto ne bi bio?

Je l' i to tvoj petnaestominutni isprdak?

Preinači pitanje u sljedeće: "Medo, je li ovo tvoj krajnji domet?"

Dobar.Možda si mogla spomenuti kakvu bračnu nevjeru..

Namjerno nisam. Jer svojeg muža nisam prevarila tijelom, nikada. A umom od 0-tog trenutka.

vjerojatno bi ti palo na pamet.Kasnije.Big deal.

Palo mi je na pamet. Kasnije. Kad je već bio nemoćan. I baš zato nisam. Nisam htjela dodati njegovoj nemoći. A nisam baš imala ni vremena, ni strasti.

Jbg.što bi bilo kad bi bilo.Jedno sam sigurna:Pogni bi jednako strastveno branila svaki svoj odabir.I svi ostali bi bili lošiji.

Potreba za "obranom" je svojevrsni test sreće. Dok je Crkva bila sigurna u brojnost i odanost svoje pastve, nije se svađala.

Zato je ateizam (ili agnosticizam, kako za koga) cool: ne smeta ti što drugi misle. Ali ti je zanimljivo. I voliš raspravljati. I spremna si se predomisliti.

hah..nemam pojma.

Isprike, moram kuhati. A to radim zato jer volim i jer mi tuđa izvedba nikad nije tak dobra kao moja vlastita :-))

Samo daj:)

vega imaš krive zaključke, ali sve u svemu blog ti je dobar, i da nisam povodom bilo bi mi smješno

Bis, upravo si napisala komentar u stilu onih koje ni ne čitam: nešto je "krivo", ali ni "k" od obrazloženja zašto, nešto ti se sviđa, ali ni "s" zašto. Nema pravog ili krivog ako nismo ustanovili mjeru.

vega sve sam ti ja napisala, no ti očito nećeš da vidiš da sam ti to napisala

Bis, kaj se tebe tiče, stvarno vjerujem na kredu da si dobro mislila, ali ja to fakat ne vidim. Gdje si napisala? Ovdje nisi.

Hehe, a evo i c/p s martinog bloga za pogniočicu, ako slučajno ondje ne pročita (a znam da će i druge veseliti):

Dakle, pognioči (ZNAM DA ČITAŠ), ponavljam:

Fućka se svima nama kako ti živiš. Meni definitivno. Ne boli me ni atom bića ako si sretna, a isto tako ni ako si nesretna. Razmatram tvoju varijantu življenja i mislim da je zakurac kad bi se primjenjivala na MENE.

Međutim, ono što mi smeta je tvoja PRESKRIPTIVNOST. Jerbo tko si ti da dijeliš recepte? Tko si ti da si uzimaš za pravo "biti u pravu"? Glupačetina koju je napumpao frajer koji onda s njom nije više htio imati posla i glupačetina koja je onda našla glupaka za parcijalnu jebačinu, ustrašena da bi je full-contact previše koštao, a za takvu varijantu maše ispričnicom koja se zove "moje dijete". Sebičnjakinja koja je svojem sinu uskratila full-contact oca (tj. poočima), koja se nije usudila drugom djetetu biti maćeha, i koja za sve promašaje u svojem životu okrivljava druge (bolesnu mater, oca alkoholičara, "njegovog oca", "njegovog sina") i "pametnu kalkulaciju". Elem jer nemrem podnijeti da bude zajebana. I jer bi htjela biti i jebena i poštena.

A to ne ide. Ni dan-danas. Jerbo inače sjebeš sve oko sebe: i sina koji je garant kreten s kretenskim očekivanjima prema ženama, i oca koji pije jer niš drugo ne smije, i jebača koji vjerojatno nerme dići ono kaj treba, ali zato digne kredit ili čekić, po potrebi, i njegovo dijete, koje misli da imaš jednu jedinu šansu za sreću, a poslije toga, ako fulaš, pogni oči i trpi. FUJ, FUJ, FUJ, FUJ, FUJ!

Usput, niti jedna od navedenih informacija nije niti izmišljena, niti stečena privatnim kanalima: sve je sama pognioči napisala na blogu, što kroz vlastite zapise, što kroz komentare.

I, da se razumijemo, ja je NE OSUĐUJEM. Shvaćam da netko tko sebe doživljava "kljakavom" mora naći oslonac. Šteta što se nije malo više posvetila rehabilitaciji.