Pogled iznad tipkovnice

Zar postoji?!? Naravno! I to ne jedan, već nekoliko dobrih okusa... uostalom ne bi valjalo da se radi o jednom te istom okusu...Nakon nekog vremena, okus bi postao prepoznatljiv, i više ne bi bilo onog iznenađenja, onog trenutka kad ga probamo, kad sve ostavljamo da stoji, čeka, dok Njega pijemo...dok uživamo taj okus...jer ništa tada nije bitno, osim doživjeti ga totalno, onako kako treba...osjetiti kako klizi...kako ulazi duboko u tebe... osjetit kako ti kola tijelom...kako grije ostatke duše, što lagano djeluje u tebi...osjetit kako ispunjava svaku rupu, popunjava praznine koje samo on može pronaći, dotaći... jer u ostalo vrijeme tješimo se, sve je u redu, da, bolje uvijek može biti, ali možda za to sada nije trenutak...pravi trenutak...fini trenutak...tražimo atmosferu...onu ludu, divlju... davno doživljenu i ne ponovljenu... jer se bojimo?!? jer nas je strah drugih?!? ma daj?!? tko koga uostalom jebe?!? i da, skrenuh s teme...Balašević u pozadini popunjava bijele zidove moje vruče sobe... i nekako odzvanja, jer duboka je noć... On je uvijek pun neke «čiste poezije»... i kad ga slušam, tjera me da se zamislim, da razmislim... što se inače ne traži od mene...jer kao plavuša s dobrim tijelom sva su mi vrata otvorena...dovoljno je da budem nasmiješena, ne samo osmjeh na usnama, već osmjeh u očima...i svi me traže...svi me žele...čak se trgaju...i sad zvučim umišljeno...boli me k... jesam, umišljena sam...barem priznam...svjesno...iskreno...možda čak i naivno...citiram: ...»Takvu me mater napravila...»:)) i volim imati svaki trenutak kao onaj pravi trenutak...volim piti, disati, jesti, mirisati, slušati, dodirnuti uvijek pravi okus, ma kakav On uopće bio, bio On u tekućem ili tvrdom stanju...bio On od ne znam kojeg materijala, u bilo kojoj boji, s temperaturom ili u prirodnom stanju...Želim ga imati...tu pokraj sebe...i ovu sek....pa i minut – sat – dan – mjesec – godine – poslije... i sve....baš sve...sve ću uradit da imam taj pravi okus pored sebe... Nema cijene taj okus... ustvari, velika je cijena...ali nije uzalud ako se potroši za Njega, zbog Njega...vrijedi osjetiti sve ono što ti On daje...iako Ga trošimo do temelja...i On se ne buni....i zato mu Hvala......i sad se sama zapletoh...ne zbunih se...već, nekako osjetih potrebu ne pisati više u šiframa...ne okolišati riječima...ne igrati se s pričama...osjetih potrebu da se izlijem.... da se prolijem... da se darujem... čudno je i lijepo osjetiti SEBE u svakoj riječi... osjetiti kako živiš, djeluješ, opstaješ i u takvom svijetu... Dvostruki život... uvijek... zar se može sjediti tj. živjeti na više mjesta odjednom... Primjer: Split – Zagreb....fulala sam temu...fulala naslov... ali neću stati, tj. neću ništa brisati...lakše je ovako...pustiti prste neka sami rade...neka čine...neka stvaraju...nek ne ruše...neka grade... nek ne lome... pa što bude, neka bude... ne zaustaviti se na znaku STOP... biti hrabar, blesav, mangup, faca... i sve to ne zbog sebe, već zbog pogleda, drugih, sa strane, uperenih prstiju u tijelo, u auto, na semafor...ma daj?!? Očito sam toliko gladna, ali i toliko sita...pa se hranim svim i svačim, svugdje, pa i tu u virtualnom svijetu...a kad sam gladna istovremeno sam i sita...nema izbacivanja, barem ne onog fizičkog, van iz sebe...tu jebenu sitost...
Da ne sjebem do temelja i ovu storiju, evo kraja... (iako sam toliko napaljena i ne znam kako se kontroliram i pazim da taj desni kažiprst stoji na tastaturi, a ne u mojim gaćicama, i ne na mojoj pički, jer za nju je istreniran, izdresiran)....i toliko priča sada leži u meni...toliko slova, riječi, rečenica..sve to lebdi... povezano... i ne povezano... hvatam... čupam... i sve mi to izgleda poput neke slagalice...hm, možda ovog trenutka, možda bi se i ono malo stvorenje od djeteta bolje snašlo od mene u svemu tome...voljela bih osjetiti, doživjeti, imati nekog šefa pored sebe, neku jaku ruku, snažnu, neki zločesti glas, mrki pogled...nek mi sve bude zabranjeno..al' ipak barem malo dopušteno, da se uživim, da i drugi osjete...Šef da djeluje, utječe, pomogne, na ovaj ili onaj način...da mu popušim, da mi svrši u usta, po licu, da mu ga izdrkam do ludila, do boli...da pocrveni... da me pohvali... da mu naplatim... možda se pronađem... no jedno je sigurno...definitivno ću osjetiti onaj uvijek pravi okus...
 
NASTAVIT ĆE SE...

Me like it

Daj jebem ti mater kako si me napalila,sad moram drkat.Oprosti ako sam prost a i ti si jebiga

Moram se suzdržati da ne komentiram unatoč želji.Dobro,pa i priča još nije gotova,sačekati ću.Nastavi tipkati ovako,nježno i slikovito...