Ručkić krčkić

Već neko vrijeme stižu mi uleti s izjavom da pošiljatelju (nekoliko njih različitih, bar po nickovima) djelujem "normalno". Možda je nova moda, a možda je stvarno i akumulirano iskustvo s oblicima ponašanja koji u RL i nisu tako česti: psovanjem, proganjanjem, obračunavanjem u javnosti i slično.

Ne bih rekla da su ti oblici ponašanja "nenormalni", mislim da svatko od nas dođe u napast postupiti slično, ali nas sputavaju inhibicije i strah od sankcija. A ovdje nema ni jednog, ni drugog. I u RL ih je sve manje: jer kad nema sankcija, inhibicije padaju.

Kad se građanin neke države počne osjećati nevažnim i stoga nezaštićenim, država je na sigurnom putu u bezvlađe. Jer zakoni ne počinju sankcioniranjem (samo) najgorih zločina, nego i malih prekršaja: tako nam oni veći teže padnu na pamet. Ali, kad sitna bezakonja postaju pravilo, kad se nemaš kome obratiti da se od njih zaštitiš, ne preostaje ti drugo nego da odgovoriš na isti način, ili da se zavučeš u mišju rupu i ne mrdaš.

Nešto slično mi se događa u reali: imam problem s jednom curom koja ima dva velika, agresivna psa koja - naravno! - ne vodi na povodniku. Već sam dva puta zbog okršaja s njom bila na policiji, koja veli ovako:

1. Dignite privatnu tužbu. OK, ajmo reći da ne znam kak bih spizdila lovu pa ću dati za sudske pristojbe, samo zato da izgubim spor jer se okršaji odvijaju bez svjedoka: dakle, ona može tvrditi što god je volja, a i ja isto. To što je ona prekršila neki propis tipa da pas mora biti na povodniku (tj. dva psa) uopće nije u nadležnosti suda, nego Komunalnog inspektorata.

2. Podnesite prijavu Gradskoj komunalnoj službi.

Jesam. "Eeeeee, gospođo, mi vam ništa ne možemo bez policije, čak i kad bismo imali vremena i ljudi čekati da ona izađe iz kuće sa psima." (Policija mi dala njenu adresu.) Oni idu u akcije ne po prijavi, nego po nekom svom rasporedu, pa koga ulove - ulove. I to samo ako je policija s njima, jer nemaju pravo legitimirati, tj. nemaju načina podnijeti prekršajnu prijavu ako prekršitelj odbije dati osobnu na uvid. I što da ja sad radim, pitam ja inspektora. "Pa, nastojte izlaziti kad ona nije vani."

Super. Nemam drugog posla nego voditi računa o njenom rasporedu.

I glečte, iako ovo u državnim razmjerima uopće nije vel'ka stvar, meni uvelike zagorčava život, i to nekoliko puta dnevno. Jer nemam psa da bih se izlagala stresovima, nego baš obratno, da se od njih odmorim. A sad izlazim u šetnju s knedlom u grlu, sprejem na gotovs i razmišljam o tome da nabavim stunt-gun, za vlasnicu, koja je velika, rabijatna, 25 godina mlađa od mene i prijeti mi fizičkim obračunom, na koji bez naoružanja nisam dorasla odgovoriti.

Što će reći, padaju mi inhibicije. Jer vidim da sankcija nema. Kako za druge, onda (valjda) ni za mene. I prestajem biti "normalna". Jer nemam "Ignore", a ne želim - pa ni ne mogu, sve da hoću - živjeti zatvorena u svoja četiri zida kako se ne bih našla na putu nekom nasilniku.

Eh, da, zaboravih napisati: idem na posao i neću sudjelovati u raspravi ako je netko poželi.

idi i čuvaj se : http://i.imgur.com/GGKzx.jpg