Ručkić krčkić

Otkrili su me. Iako sam uzeo samo mali komadić, i to odande gdje puno ima, gdje se jedva primjećuje jedan manje ili više. I pazio sam bolje nego prošli put, stavio sam ih pod svjetiljku i pazio da je ne zaboravim ugasiti, i nisu se usmrdjeli kao oni prije.

Ali zato su bili puno glasniji. Zato su me i otkrili.
*
Ranom zorom krenula sam prema Ljubljani. Dan je bio sunčan kao da nije listopad nego sredina ljeta, sve je titralo od vrućine, ptice su se razgalamile, iz zemlje su izronile zmije i krtice, svi kao da su lebdjeli, razdragani…
GPS mi nije radio. Nema veze, i tako sam ga uključila iz puke navike. Radio je lovio samo lokalne stanice, ali ni to mi nije smetalo, glavno je da čujem prognozu – ovakvo ludo vrijeme bi lako moglo pošašaviti u popodnevnim satima.
Postalo mi je sumnjivo tek kad su za puni sat izostale vijesti; a nije ih bilo ni na pola sata, ni na 45 minuta. Samo glazba iz studija i pokoja reklama. Uzela sam mobitel i provjerila satelitsku prognozu. Ništa: podaci nedostupni.
Odjednom sam primijetila da sve ptice lete prema Zagrebu. Uz cestu su pješačili neki ljudi, skamenjenih lica. Iznad mene je preletio avion, a za sekundu prasak, cesta je doslovce napukla od praska, asfalt se škripavo rastvorio tik pred mojim kotačima. Stala sam.
U daljini sam ugledala naplatne kućice u plamenu. I srušeni avion.
*
Bili su jako zabavni. Isprva su se zaletavali u pregradu, a onda su se počeli vrtjeti u krug. Mnogi leteći su uginuli, baš mi ih je bilo žao. Ali onda su izgleda shvatili i svi su se okupili na sredini. Tu su se stali tući. Ovi imaju prilično opasno oružje, bojao sam se da se međusobno ne istrijebe pa sam im ugasio svjetlo. Mislio sam da će se malo smiriti u mraku. Zaključao sam spremište i pridružio se ostalima.
*
Okrenula sam auto da se vratim dok je cesta prohodna. Panično sam mijenjala stanice: sedam je, a na vijestima ništa, nikakva obavijest, nikakvo upozorenje, samo reklame i sinoćnje vijesti. Je li počeo rat? Znaju li uopće ovi u Zagrebu što se dešava? Jednom rukom sam prebirala po mobitelu, možda ima nešto na Googleu. Nema signala. Kvragu!
Ususret su mi dolazila policijska i vatrogasna vozila. Iz kuća uz cestu su izlazili ljudi. Bilo je vruće za popizditi. Kad sam stigla do Zagreba, vidjela sam da su obustavili promet prema zapadu. Mene nitko nije zaustavljao.
Vratila sam se kući. Mirko je još spavao. Iznenadio se kad sam mu donijela kavu u krevet. Nisam mu ništa rekla. Bez riječi sam se skinula i uvukla se pod poplun. Sneno me poljubio. Čvrsto sam se pripila uz njegovo oznojeno tijelo. Moje je bilo ledeno.
*
Kad sam se vratio, ovi su uspjeli osvijetliti kuglu iznutra, ali samo na jednom mjestu. Svi su se ondje okupili. Mnogi su uginuli, ali nisu smrdjeli, većinu su spalili, a ostale su zakopali. Kad sam im upalio svjetlo, glasno su zagrajali. Zato su me otkrili.
*
Dan nije prestajao. Mirko je bio u nekom čudnom raspoloženju, potpuno nezabrinut. Stalno je uzvikivao "Gledaj, lakši smo! Pokušaj skočiti! Gledaj me! Lovi!" Dobacivao mi je šalice, tanjure, skakutao gol po kući. Zaista smo bili lakši. Mogli smo lebdjeti, mislim čak pet sekundi prije nego što bismo dotaknuli tlo. Skočili smo i poljubili se. Još uvijek mi je bilo zima, unatoč vrućini.
Na televiziji i radiju su konačno objavili da se zbiva nešto čudno, ali da je prirodna pojava: Hrvatska je izgubila svaku vezu s ostatkom svijeta. Internet se srušio, satelitskih signala nema. Vjerojatno neka magnetska oluja. Zeleni su prosvjedovali zbog globalnog zagrijavanja, a Kukuriku koalicija je optuživala HDZ zbog opće društvene nespremnosti za izvanredno stanje. Onu zrakoplovnu nesreću uopće nisu spomenuli. Nadbiskupija je vjernike pozvala na molitvu, a predstavnici raznih sekta i alternativnih skupina su imali svatko svoje objašnjenje, od prolaska asteroida do sudnjeg dana.
S posla nitko nije zvao. Mirko i ja smo ispekli palačinke. Svaka se polako okretala u zraku.
*
"Deuse, koliko puta ti moramo reći da NE SMIJEŠ uzimati suvenire?" Mama je bila ozbiljno srdita.
"Znam, mama. Evo, vratit ću ih, još ne idemo, zar ne?"
"Ne možeš ih samo tako vratiti, Deuse. Sjećaš se što je bilo s Atlantidom?"
"Pa valjda su to konačno zaboravili", pobunio sam se.
"Nisu", ljutito je odgovorila majka. "Još je traže. Ovog puta ne smijemo ponoviti grešku."
*
Dan je trajao beskrajno dugo. Satovi su bili beskorisni. Mirko je skoknuo u dućan i donio nam zalihe, ali više nije mogao birati, sve su rasprodali. Na vijestima su rekli da je Dalmacija ostala bez mora (što god to značilo, nitko nije objasnio), da se Dunav u Slavoniji pretvara u jezero i poplavljuje…I Sava je nabujala. Na Zagreb je krenula najezda izbjeglica. Uveli su policijski sat i strogu kontrolu kretanja.
Onda se čula pucnjava. Mirko i ja nismo izlazili iz kuće, u koju nam se uvukla sva moguća gamad iz vrta, uključujući i zmije i ptice. Riđovke i poskoci, zamisli! Usred Dubrave! Spojili smo stolove i podigli krevet na njih. Ali nismo mogli spavati. Vodili smo ljubav, prestrašeno i grčevito. Bilo mi je drago što nemamo djece.
Kad je nastao mrak, uveli su redukcije struje. Borbe su se vodile čak i u Dubravi. Na televiziji su objavili da je ostatak svijeta očito snažnije pogođen nego Hrvatska i da se očekuje priljev izbjeglica iz svih dijelova svijeta. Uvedeni su izvanredno stanje i izvanredna vlada. Nikad prije nisam čula za ljude koji su bili u njoj! Jedan je bio znanstvenik i tvrdio je da sve to skupa nema nikakve veze s globalnim zatopljavanjem ili asteroidima. Mislim da su ga ubili u mraku.
Poplave su okružile Zagreb. Policija je došla po Mirka i odvela ga na gradilište, podizali su nekakve skele na Trgu. Mene su rasporedili u sanitet, za prijevoz. Ali nisam smjela voziti dok mi ne kaže Zapovjednik. Štednja goriva.
Pucnjava nije prestajala.
*
"Deuse, ovo ti je sad obavezna zadaća: Hrvate ćemo lansirati u svemir, na asteroidu QYXRTE1289, koji ima minimalne uvjete za život. Tvoj je zadatak do mature pratiti njihov razvoj i recepciju događaja na matičnom planetu. Bez intervencija, molit ću!" strogo mi je objasnila Pedagoginja. "Ne zaboravi da već imaš ukor! Ako i ovog puta zabrljaš, morat ćeš živjeti s njima i do kraja njihovog vremena biti njihov Bog."
*
Zakapala sam mrtve kad je ponovno svanuo dan. Trenutačno, bez ikakvog prijelaza, kao da je netko uključio svjetlo. Brzo sam preletjela preko svih lica: nema Mirka! Hvala Bogu!
A onda mi se tlo izmaknulo ispod nogu – počela sam lebdjeti. Bez skoka, bez svoje volje. Podigla sam pogled prema nebu i ugledala planet, ugledala Zemlju, daleko iznad sebe, da, Zemlju, sa svim kontinentima, sa svim oceanima, s osvijetljenom Europom u kojoj Hrvatska uopće nije nedostajala, samo ja sam primijetila crnu mrljicu, malenu poput vrška pribadače, ondje gdje bi trebala biti… Mrak ondje gdje bi trebala biti.
Obuzela me potpuna bezbrižnost. Odjeća je jednostavno odlepršala s mene, kao i sa svih nas, svi smo lelujali, očarani, razlamatani… Tijelo uz tijelo u zraku, bez težine, bez opterećenja. Mazili smo se lebdeći.
*
Izvješće I, Faza I, Relokacija
Hrvati su u uvjetima smanjene gravitacije izrasli u prosjeku za 5,18 cm, uz smanjenje tjelesne mase za 18,6 kg. Reproduktivne aktivnosti su u prosjeku povećane za 16,4 koitusa u rotacijskom ciklusu adekvatnom nekadašnjem hrvatskom mjesecu, uz povećanje nataliteta za 2,9%, što se objašnjava još uvijek postojećim metodama kontracepcije.
Vlast je preuzela Religijska frakcija 60, Podgrupa b, koja je Hrvate proglasila "Izabranim narodom" koji je izbjegao globalnu kataklizmu uzrokovanu lošim zemaljskim političkim vodstvom. Religijska frakcija se pokazala uspješnom u organizaciji ekološki prihvatljivog uzgoja hrane i reguliranja nemira humanom eutanazijom pomoću opojnih sredstava.
Zemljani su proglasili propast Hrvatske, a nestanak njene populacije propadanjem u zemlju od srama. Nastali jaz su premostili iznajmljivanjem prostora u komercijalne svrhe.
Za sada niti jedna strana božju intervenciju ne smatra potrebnom, iako obje smatraju da je uspješno provedena.
Deus 1, IIIb

*
Mirka nisam našla. Nema veze, tek sad shvaćam da me oduvijek samo opterećivao. Skinula sam ga sa sebe kao odjeću, kao obzire, kao silu teže, kao sve ono što sam oduvijek smatrala neizbježnim i nužnim. A nije. Sad vidim da nije.

Kaj mali Bog zna kaje Hrvatska.

Odlično !

Hehe. NItko ne zna što je Hrvatska, zar ne?

A čak sam i ja zaboravila žirafu! Jesemti, kak je zaborav lak... Je li zato loš, pitam se, pitam...?

pročitah do kraja
(što se može smatrati kompju...kompi...kompilimet....kak se ono veli...komplimentom?...hm..da...baš to,,,valjda..)

Hvala, zagrebački lave. S obzirom da je tvoj habitat izravno uključen u priču, ne čudim se ;-))